Kao što listovi trepere, 30. listopada 2021. godine

Kato kćeri, ajd ti okreni volove i vrati se kući. Neću ja do Odžaka živ stići. Krv je posve natopila dva velika snježna jastuka puna perja koja nikad više neće biti nečiji miraz, nego tek kruta krpa, uštirkana crvenom bojom koja postaje skoro crna kako se suši. Činilo se kao da lije odasvuda, a najviše iz prsa gdje su ga dvaput puškom pogodili. Pred kućom. Kum Gašo i ustaše iz sela. Ajde ti mene našoj kući vrati i posjedni pod krušku, da se odmorim malo. Dijete je zaplakalo, ali joj je bilo i malo lakše jer ionako nije znala kud bi s ocem i što bi ona uopće mogla učiniti u svijetu koji se tako ruši, iz godine u godinu, otkako je rat počeo i otkako su majku prošle godine sahranili. Umrla od tifusa. Ostalo je njih sedmero djece i otac koji je sad sve sivlji kako jastuk crveni i koji sve rjeđe oči otvara i više skoro i ne govori. Samo kašlje. A volovi ništa ne znaju. Plavota se otima kao i svaki dan, kao da ništa danas nije drukčije nego bilo koji drugi dan, a Zeko tupo gleda pred sebe i čeka, kao i uvijek, da se nešto pokrene pa da i on za tim krene. Lišće je već ponegdje požutjelo i pocrvenjelo, gdjegdje kao svježa i sjajna krv i ništa više nije samo lišće i samo drvo i samo pošljunčani put, nego je sve znak i zvuk smrti, mrtvačko škripanje i drobljenje, cijukanje i otkucavanje. I hroptanje i kašalj. I krv koja guši i davi.

Jozo nije mislio da će kući stići, a kamoli da će ga dijete do kruške nekako otegliti i posjesti da vidi prezrele bostanke što se sjaje na suncu i listove što trepere kako vjetrić zapuše. I listove što trepere kako vjetrić zapuše. I kao da mu se lice malo prodobrilo i da je osmijeh na njemu izašao kad je vidio Ivku kako iz daljine dolazi, sva vesela i rumena, kao djevojka, i maše mu, maše, kao što listovi trepere kako vjetrić zapuše.

<< Naušnica Fahrenheit 451, dio petnaesti >>

Zadnji put osvježeno: 30. listopada 2021. godine.