Fahrenheit 451, dio petnaesti (6. studenog 2021. godine)


Kineski filozof Lao Ce rekao je da najveća vrlina nije vrlina i da je prema tome istinska vrlina. Ali inferiorna vrlina ne može odustati od svoje kreposti pa prema tome nije vrlina. Ovaj prijevod u parafraziranom obliku glasi da vrhunska vrlina nije svjesna sebe kao vrline pa je prema tome zaista vrlina. Niža vrlina je toliko samosvjesna da nije vrlina. Drugim riječima, kad dišete, ne čestitate sami sebi na kreposti. Ali disanje je velika vrlina. To je život.

-----------------

Prošlog tjedna [] pročitao sam takve stvari, kao npr. slavnog Eddieja Rickenbackera, predsjednika Eastern Airlines, koji poziva Sjedinjene Države da napuste Ujedinjene Narode, da istog časa poduzmu krajnje agresivne mjere protiv našeg ruskog neprijatelja na temelju toga što bi bilo mnogo bolje da svi budemo mrtvi nego da budemo robovi. [] Čini mi se da ovdje nije toliko stvar u tome da bi ti ljudi radije bili mrtvi (dead) nego crveni (red), nego da se radi o tome da bi radije bili mrtvi nego da budu u krivu [] Ako bi g. Rickenbacker radije bio mrtav nego rob, a rob uvijek ima nadu, kao što poslovica kaže "dok je života ima i nade", rob može uvijek, ako je dovoljno mudar, naći načina da se oslobodi, ali ako bi on osobno radije bio mrtav nego rob predlažem da si odmah prosvira glavu i ne uključuje u svoje samoubojstvo ostatak svijeta, ljudi, životinja i biljaka. Ali to je ono što izlazi iz tjeskobe da se pod svaku cijenu bude u pravu []

Drugi je problem, naravno, nevoljkost da se vjeruje da bi ljudski život mogao uistinu biti vrlo lijepa i fantastično ugodna stvar. Ovo se, ja mislim, čak više odnosi na zapadnjake nego na istočnjake. Čini mi se da u našoj kulturi imamo viši stupanj ukorijenjenog mazohizma, osjećaja da ako uživamo, u tome mora biti nešto moralno pogrešno. Osjećaja da kad otkrijemo da se nešto što stvarno želimo učiniti može lako postići, tog iritantnog osjećaja da mora biti da smo negdje načinili pogrešku i da nam ne bi trebalo biti toliko dobro kao što jest. Pretpostavljam da sve to potječe iz našeg drevnog poimanja istočnog grijeha, iz našeg temeljnog nepovjerenja u vlastite želje i odluke, kao da su one nešto različito od nas, kao da su vragovi ili zlodusi koji stanuju u našim organizmima i iskušavaju nas. Čudno je, zar ne, da nas svoje želje često gledamo kao na iskušenja, što znači da su nešto drugo od nas, nešto što je tu da nas zavede. Pretpostavljam da sam ja tek tihi glas u divljini i da je možda prekasno da se govori protiv te sulude vike puka koja zaziva časno nacionalno samoubojstvo, što, naravno, također znači časno samoubojstvo cijelog svijeta. Zar nije zanimljivo da se mnogi ljudi koji urlaju takve stvari nazivaju kršćanima i vjeruju u zagrobni život, gdje će biti opravdani i gdje će se moći okrenuti svim svojim zvjerskim protivnicima i reći "Rekli smo vam!". Pripazite, ovo je nešto duboko ukorijenjeno u psihologiju samoubojica. Čak i najobičniji, jadni i neurotični samoubojica, koji nema nikakvih vjerskih principa koji ne vjeruje ni u kakav zagrobni život, ali vjeruje u naknadni život u smislu da nakon što skoči s mosta ili prospe si mozak, može zamisliti svoju rodbinu i prijatelje kako kažu "Oh, kako smo bili grozni što smo se tako ružno odnosili prema njemu". I pretpostavljam da u trenutku kad poduzima sudbonosni korak on zamišlja kako će oni zažaliti zbog onoga što su mu učinili i tješi se time. Sve to nije tako daleko od ovoga. Ljudi koji bi uništili ovaj svijet u ime fantazije o nekakvom životu nakon smrti u kojemu će ih Gospod Bog potapšati po leđima i reći "ti su učinio pravu stvar, zagovarao si prave stavove među svim onima koji su bili u krivu". Ako je to vrsta raja koji ti ljudi očekuju, ako očekuju da Gospod Bog ima veliku bilježnicu u kojoj zbraja sve ispravne i pogrešne stvari i pohvaljuje ljude koji su činili prave stvari, a onima koji su činili krivo drži duga, duga predavanja ili ih podvrgava brojnim mučenjima u vječnim podzemnim tamnicama, takav Gospod Bog nije vrijedan štovanja bilo kojeg ljudskog bića.

Alan Watts, odlomci iz emisija KPFA radija, 1960. godine, moj prijevod s engleskog


28: Ovo se uglavnom izvodi u sporu između učenjaka u prisutnosti neukih. Ako nemate argument ad rem niti ad hominem, možete načiniti jedan ad auditores; odnosno, možete iznijeti nekakvu nevaljanu primjedbu, čiju nevaljanost, međutim, može uočiti jedino ekspert. Pa iako je vaš protivnik ekspert, oni koji sačinjavaju vašu publiku nisu, i on je u njihovim očima stoga poražen, pogotovo ako ga primjedba koju ste iznijeli na neki način ismijava. Ljudi su se uvijek spremni smijati pa ćete tako imati smijače na svojoj strani. Da pokaže da je vaša primjedba nevaljana, vaš bi protivnik morao dugo obrazlagati i oslanjati se na principe dotične grane znanja ili na elemente materije o kojoj raspravljate, a ljudi to nisu skloni slušati.

-----------------

Ali, u većine ljudi, urođena taština praćena je brbljavošću i urođenom neiskrenošću. Oni progovore prije nego što promisle, i premda poslije možda i uviđaju da su u krivu i da je ono što tvrde pogrešno, oni žele da se stvari čine suprotnim. Zanimanje za istinu, za što možemo pretpostaviti da je bio njihov jedini motiv kad su izrekli navodno istinitu tvrdnju, sad ustupa mjesto potrebama taštine: i prema tome, upravo zbog taštine, ono što je istina mora se činiti lažnim, a ono što je lažno mora se činiti istinitim.

Odlomci iz The Art of Controversy Arthura Schopenhauera, moj prijevod s engleskog.


[] on živi u zlatnom okviru jedne staromodne oleografije, gdje se oklopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske ideale u grimizu i hermelinu, kako ginu za pojam "domovine", u purpuru požara i vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje stjegonoša i barjaktara, koji ginu u potoku krvi "za Krst časni i Slobodu zlatnu", gdje "Krst časni" znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Uskrs, a "Sloboda zlatna" predstavlja zapravo njegovu malograđansku tvornicu soda-vode ili njegovu mašinu za rezanje patent-čavala, koje mu dva gologuza režu u pivnici, a gospodin senator prodaje paklić tih patent-čavala pod zaštitnim žigom heraldičkog orla, koji u pandžama nosi zlatan križ kao simbol naše — hiljadugodišnje "zlatne slobode", "zlatne" slobode rezanja patent-čavala, punjenja soda-flaša i zaštićivanja odvodnih kanalskih cijevi.

-----------------

Jesmo li konačno izgubljeni ili ipak nismo? Postavljeni smo u ovu ludnicu i na momente tako izgleda, da bi se još eventualno ipak moglo isplivati: iz ove četrdeset i osme blatne godine, iz ovog očajnog prisluškivanja, kako kraj nje hrču strani i prljavi glupani, nekamo daleko, u jednu iluziju tišine, pod nekakav krov, koji nije ni hotel ni bordel ni samostan ni redakcija ni ministarska fotelja.

-----------------

Oni, koji su ubili pojam o čovjeku, mogu imati svoje kipare, koji im dižu spomenike, oni mogu imati svoje moraliste, koji znanstveno obrazlažu potrebu takve političke kirurgije, oni mogu imati svoje novine, svoju štampu, što krivotvori činjenice u interesu njinog kamatnjaka, o njima se mogu pisati monografije na specijalnom i skupocjenom holandskom perolakom papiru sa četvorobojnim tiskom (Lantoš o Domaćinskome pod naslovom: Život jednoga magnata), za njih se može organizirati ne samo jedan, nego čitava armada svrsishodnih "pogleda na svijet", ali ipak: pod njihovim pobjedama, pod tim svečanim banketima i vatrometima, pod grmljavinom crkvenih zvona i rotacionih strojeva, pod plaćenom halabukom i svakodnevnom gungulom gluposti i nitkovluka ipak leži neoboriva i nesumnjiva istina: pojam o čovjeku zaklan, izmasakriran, silovan, raskrvavljen...

-----------------

Prosjaci, intelektualni probisvijeti, luđaci, plavokrvne blune koje sebi umišljaju da su potomci fantastičnih pretendenata na nekakve fantastične krune, piskarala puna bolesnih ambicija, prepisivači tuđih gluposti, dostojanstvenici, govornici, predavači, slaboumnici koji grickaju praline-bombone svojih tugaljivih karijera, svi ti smiješni mali pinčevi koji ližu svačiju stopu za piškotu, stupovi društva sagrađenog na kiretaži, predstavnici nauke naređene odozgo po administrativnom nalogu, sva ta bagaža koja se godinama hranila u mojoj kući, koja mi je krala cigarete, pojela zdjele ribetina i divljači, mali trgovci potkova i patent-čavala, debeli prokuristi po Domaćinskijevim bankarskim poduzećima (koji su se poženili s bogatim mesarskim kćerima iz najmračnije provincije), te babe, zadrigle, tuste, crvene, kao od šarlaha natečene, pune zlatnih broševa i narukvica, sve je sabilo dvopapkarski glave u ograničeno klupko laži i klevete, sve se je zavitlalo u kolopletu straha i predrasuda, sve je počelo piskati i došaptavati da je muž gospođe Agneze i zet apotekarski slavnog izumitelja ljekovitog čaja za probavu i kućevlasnik trokatnice s balkonom u glavnoj ulici poludio, da je htio ustrijeliti generalnog direktora Domaćinskog ali da su ga pravodobno spriječili, a cijela stvar likvidirat će se na sudu.

-----------------

Tako se i danas mozak prodaje i lijevo i desno, to je više-manje pitanje profesionalne zarade, mode, uspjeha, stipendije, ali ako netko govori ili slika oštrim nožem, ako hoće da se skalpira, da svuče sa sebe svoju krvavu kožu kao krvavu tuniku, ako hoće da izreže svoju utrobu, da zagnjuri prstima u sebe, u svoja crijeva, u svoje tajne, u svoje meso, ako hoće da otkrije sebe, on je tu, mračan i dalek, i s njime gospoda cilindraši i privatni docenti ne znaju što bi počeli, on nije sveta slika na proštenjima, on je problematično lice zaronjeno u mjesečine, u zvijezde, u pitanje morala, on nema svoga nekog određenog »pogleda na svijet«, jer takav čovjek nema potrebe da bude derviš, da vjeruje u katekizam, da svijet gleda po propisu, kada takav čovjek svijet vidi... Ne treba uopće gledati, nego vidjeti, u tome leži čitava tajna čovjeka...

-----------------

U vremenu sve vrši napore i sve radi neprekidno, jednako ustrajno i jednako slijepo. I mehanizam na satu katedrale, što zvoni nad čitavim gradom kao putokaz u ništavilo, i vode vodoskoka u starinskom perivoju za sivim, ogromnim, masivnim krovom sudbene zgrade, i mala kornjača Žeraldina, u samici, prijeko kod Matka, na broju četrdeset i sedam, što se čitave dane kreće u maloj kutiji smežurana, okorjela, kao neshvatljiv i od čovjeka neizmjerno udaljen diluvij.

Miroslav Krleža, Na rubu pameti


Život je u potpunosti prolazan i privremen, ali i otkucava potpunom stvarnošću i individualnošću, osjetljivošću, patnjom, užicima, stremljenjima, potrebama i strastima. On sam spontano stvara postojeće stvari i bića. Znanost ne stvara ništa; ona samo uspostavlja i prepoznaje ono što je život stvorio. I svaki put kad se ljudi od znanosti, izlazeći iz svog apstraktnog svijeta, upetljaju u živuću kreaciju stvarnog svijeta, sve što predlažu ili stvaraju je siromašno, smiješno apstraktno, beskrvno i beživotno, mrtvorođeno, poput homunkulusa kojeg je stvorio Wagner, pedantni učenik besmrtnog liječnika Fausta. Iz toga proizlazi da je jedina misija znanosti osvijetliti život, a ne upravljati njime.

Vladavina znanosti i ljudi od znanosti, bili oni i pozitivisti, učenici Augustea Comtea ili, opet, učenici doktrinarne škole njemačkog komunizma, ne može a da ne bude nemoćna, smiješna, nečovječna, okrutna, tlačiteljska, eksploatatorska i zlonamjerna. Za ljude od znanosti, kao takve, možemo reći ono što sam rekao za teologe i metafizičare: oni nemaju ni smisla ni srca za pojedina živa bića. Ne možemo ih niti kriviti za to, jer je to prirodna posljedica njihove profesije. Ukoliko su ljudi znanosti, moraju se baviti i ne mogu se zanimati ni za što osim za općenitosti;

-----------------

[] Društvo koje bi se trebalo pridržavati zakona proizašlih sa znanstvene akademije, ne zato što je sâmo razumjelo racionalni karakter tih zakona (u tom slučaju postojanje akademije postalo bi beskorisno), već zato što je to zakonodavstvo, koje proizlazi iz akademije, nametnuto u ime znanosti koju je štovalo bez razumijevanja - takvo bi društvo bilo društvo, ne ljudi, već bezumnih stvorenja. [] Sigurno bi se i brzo spustio na najniži stupanj idiotizma.

No postoji još treći razlog koji bi takvu vlast učinio nemogućom - a taj je da bi znanstvena akademija kojoj je povjeren tako reći apsolutni suverenitet, čak i da se sastoji od najistaknutijih ljudi, posve sigurno i vrlo brzo završila u vlastitoj moralnoj i intelektualnoj korupciji. Čak je i danas, kad im je dopušten tek određen broj privilegija, takva povijest svih akademija. Najveći znanstveni genij, od trenutka kad postane akademik, službeno licencirani mudrac, neizbježno propada u tromost. On gubi svoju spontanost, svoju revolucionarnu hrabrost i onu izazivačku i divlju energiju karakterističnu za najveće genije, koja uvijek pokušava srušiti stare, teturajuće svjetove i postaviti temelje novim. Ono pak što gubi u snazi misli nesumnjivo dobiva na pristojnosti, u koristoljubivoj i praktičnoj mudrosti. Jednom riječju, postaje korumpiran.

Karakteristika privilegije i svakog privilegiranog položaja je da ubija umove i srca ljudi. Privilegirani čovjek, bilo politički ili ekonomski, čovjek je izopačen srcem i umom. Taj društveni zakon ne priznaje iznimke i primjenjiv je na čitave nacije kao i na klase, korporacije i pojedince.

-----------------

Znamo što je uslijedilo. Dobri Bog, kojeg je predviđanje budućnosti, što je jedna od božanskih sposobnosti, trebalo upozoriti na ono što će se dogoditi, zapao je u strašan i budalast bijes; prokleo je Sotonu, čovjeka i svijet koji je sam stvorio, udario se tako reći u vlastito stvorenje, kao što to rade djeca kad se naljute; i, ne zadovoljavajući se kažnjavanjem samo naših predaka, prokleo ih je u svim budućim generacijama, nevinim za zločin koji su počinili njihovi preci. Naši katolički i protestantski teolozi gledaju na to kao da se radi o nečemu vrlo intelektualno dubokom i vrlo pravednom, upravo zato što je monstruozno nepravedno i apsurdno. A onda, sjetivši se da nije samo Bog osvete i gnjeva, već i Bog ljubavi, nakon što je izmučio postojanja nekoliko milijardi jadnih ljudskih bića i osudio ih na vječni pakao, sažalio se nad ostatkom, i, da ih spasi i pomiri svoju vječnu i božansku ljubav sa svojim vječnim i božanskim gnjevom, uvijek pohlepnim za žrtvama i krvlju, poslao je na svijet, kao žrtvu iskupljenja, svog jedinog sina, kako bi ga ljudi mogli ubiti. To se naziva otajstvom Otkupljenja, temeljem svih kršćanskih religija. Ipak, kao da je božanski Spasitelj spasio ljudski svijet! Ali ne; u raju koji je obećao Krist, kao što znamo i kao što je to službeno proglašeno, izabranih će biti vrlo malo. Ostatak, ogromna većina sadašnjih generacija i onih koje će doći, vječno će gorjeti u paklu. U međuvremenu, kako bi nas utješio, Bog, uvijek pravedan, uvijek dobar, predaje zemlju vladama Napoleona Trećih, Williama Prvih, Ferdinanda Austrijskih i Aleksandara svih Rusija.

Takve su apsurdne priče koje se pričaju i monstruozne doktrine koje se poučavaju, u punom svjetlu devetnaestog stoljeća, u svim javnim školama Europe, pod izričitim zapovijedanjem vlada. To zovu civiliziranjem naroda! Nije li jasno da su sve te vlade sustavni trovači, zatupljivači masa zbog vlastitog interesa?

-----------------

Nijedan čovjek ne može prepoznati vlastitu ljudsku vrijednost, niti se, posljedično, u punini razviti, ukoliko ne prepozna vrijednost drugih ljudi, i u suradnji s njima ostvari kroz njih svoj vlastiti razvoj. Nijedan se čovjek ne može u potpunosti emancipirati ukoliko u isto vrijeme ne emancipira i one oko sebe. Moja je sloboda sloboda sviju; jer ja nisam uistinu slobodan – slobodan ne samo mišlju, nego i činom – ukoliko moja sloboda i moje pravo ne nađu svoju ovjeru i potvrdu u slobodi i pravu svih onih koji su mi jednaki.

-----------------

Mnogo mi znači ono što su drugi ljudi, jer koliko god se neovisnim činim, ili vjerujem da jesam, zbog vrijednosti svog društvenog položaja, bio ja papa, car, kralj ili premijer, ja sam u isto vrijeme proizvod onih koji su najmanji među ljudima. Ako su oni glupi, bijedni ili porobljeni, moje je bivanje ograničeno njihovom glupošću, bijedom ili ropstvom. I premda mogu biti inteligentan i prosvijećen čovjek, njihova me glupost čini glupim; premda hrabar, porobljen sam njihovim ropstvom; premda bogat, drhtim pred njihovim siromaštvom; premda privilegiran, problijedim pomislivši na pravdu koji bi im mogla pripasti. Ja, koji želim biti slobodan, ne mogu to biti, jer su oko mene ljudi koji još ne žele slobodu, i zato što je ne žele, postaju sredstva mog ugnjetavanja.

Mihail Bakunjin, Bog i Država, moj prijevod s engleskog


Religije su rođene iz straha i nemoći, one su jeftina utjeha. A humanizam izvire iz hrabrosti i ponosa i tragične svijesti, on je, ipak, naša sudbina. [] Svako će od nas, naravno, jednom postaviti pitanje: odakle, čemu i kuda? A kako su ta pitanja nerješljiva, na njih religija odgovara: od boga, u boga i za boga, što je isto tako prazan odgovor kao što je prazno sve naše nesvjesno neznanje o bogu. [] Naše kuda nije ništa manje zagonetno, a nije ništa više od onoga što vjernici vide u bogu milijarde maglina i milijarde i milijarde bića koja bogzna zašto i čemu nastaju i iščezavaju, pretežno u mukama i strahu, pa opet bogzna zašto nastaju i istrajavaju u svom strahu i mukama. Ali humanist u tom dolaženju i odlaženju pronalazi dostojan smisao i junački poredak koji je sam po sebi dragocjena sadržina našega života.

Odnos prema tim dvjema životnim orijentacijama: crkvenoj ili vjerskoj i humanističkoj određuje odvajkada i moj odnos prema vjernicima, dakle konkretno prema našim katolicima. Ma kako mudrovali, u suštini su, u najboljem slučaju, vjerne sluge bića o kojem nisu mogli i ne mogu ništa znati. Pripadnici humanističke orijentacije su, međutim, slobodni stvaraoci i realizatori volje koju otkrivaju u sebi i koja je odraz svemirskog poticanja. Vjernici žive pokorno i u strahu, nevjernici žive hrabro, ponosno, duboko zamišljeni u zakon koji je iz cijeli prirode prešao na njih. Prvi su vjernici, koji iznova prežvakavaju božje riječi sumnjivog porijekla, drugi stvaraju ljudsku riječ i nova saznanja o ljudskoj harmoniji, veliku misao humanizma. Zbog toga mi se uvijek činilo da samo humanisti otkrivaju čovječanstvu nove puteve i novi smisao. I ako upoređujem djela jednih i drugih sa stanovišta duha, jasno mi se ukazuje sav razvoj i napredak kao plod zanosnih, slobodnih i tragičnih humanista.

Josip Vidmar, Moji savremenici (1981)


Ako zaustaviš svoj brod i jedan kraj duge cijevi uroniš u vodu, a na drugi kraj prisloniš uho, čut ćeš brodove koji su od tebe vrlo daleko.

Leonardo da Vinci (1490)

Ovo je petnaesti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< Kao što listovi trepere U subotu >>

Zadnji put osvježeno: 6. studenog 2021. godine