Iz Narodne galerije u Ljubljani. Dio drugi. (8. siječnja 2017. godine, materijal iz 6.1.2017.)

Anton Ažbe. Crnkinja.

Koliko je samo dobrih slikara prošlo posvuda, od Argenteuila do Škofja Loke. Koliko ih je živjelo za svjetlost, potucalo se po svijetu tražeći ono nešto, onu svoju priču, sliku koju će naslikati u najljepšim, nikad viđenim bojama i oblicima. I slikali su, neki su slikali fantastično, barem u onih nekoliko slika koje su na kraju ispale njihove priče, čak i ako to nisu znali kad su ih naslikali.

A opet, tako ih se lako zaboravi. Oni koji ostanu zapamćeni često ostanu zapamćeni na "štetu" onih koji su zaboravljeni. Zaboravili su ih jer nisu slikali nešto što je bilo naširoko prepoznatljivo, neko lice s kojim se moglo poistovjetiti, neki krajolik koji bi zatitrao srednju i najdeblju žicu publike. A oni koji se zapamte, zapamte se često po nekoj bizarnosti. Zato što su odrezali uho, na primjer.

Slovenske impresioniste teško je zaboraviti, oni su već dio slovenske nacionalne legende. Jakopič, Jama, Grohar i Sternen. Četvorica majstora svjetlosti. Prvi put sam ih vidio jednog do drugog, rame do ramena ispod trnovske crkve. Pored mosta preko Gradaščice. U Narodnu galeriju treba doći i da ih se vidi jednog do drugog, ali bih nakon svega preporučio da se dođe vidjeti one za koje se manje zna, barem u široj javnosti.

Treba doći vidjeti nekoliko remek djela koja se mogu mjeriti s vrhuncima svjetskog slikarstva. A slovenska su. Treba doći vidjeti Ažbeovu "Crnkinju" (1889). Ta je minijatura svjetsko čudo (iznad). Crna Mona Lisa. Za Antona Ažbea se zna prvenstveno kao učitelja velike slovenske četvorke i niza ruskih slikara (uključujući i Kandinskog), a i našeg Račića. Od ono malo slika koje je "završio", malo ih je stvarno završeno. Ali "Crnkinja" je ona jedna njegova. Ona zbog koje se slika. Remek-djelo u 27. godini.

Nitko nikad nije vidio njegove slike. Nitko nije znao ni je li uopće slikao.
Ferdo Vesel. Glava starca s belimi lasmi.

Tu je i "Glava starca sa sijedom kosom" Ferde Vesela (iznad; 1902. godina), Ažbeovog sunarodnjaka s minhenske akademije. Remek-djelo.

Od leta 1902 je živel čudaško življenje v kraju Grumlof pri Šentpavlu na Dolenjskem, kjer je umetniško stagniral.
Ivana Kobilca. Autoportret.

Ivana Kobilca (iznad; "Autoportret u bijelom", 1910. godina) bila je odlična slikarica, očito jaka žena, mnogo staloženija od Ažbea i Vesela, sposobnija za plan i kompoziciju (ispod; "Ljeto", 1890. godina), čak i ako nije uspjela dosegnuti iste luđačke visine i bljeskove kao njih dvojica. Danas se Slovenci ponose svojom slikaricom, ženom, premda joj to vjerojatno za života i nije bilo toliko korisno - ljude se uglavnom pamti zbog krivih razloga, ali tako to ide.

Najveća slovenska slikarica malo je živjela u Sloveniji. Ljubljana i Jakopič je nisu voljeli. Minhen, Pariz, Firenca, čak i osam godina u Sarajevu, Berlin ... Ivana Kobilca jedini je ženski lik s umirovljenih slovenskih tolara (na novčanici od 5000 tolara).

Ivana Kobilca. Poletje.

Možda joj je najpoznatija slika "Kofetarica" iz 1888. godine (ispod). Nemoguće je to prevesti na hrvatski jednom riječju, označava ženu koja pije kavu. Tu je Kobilca pogodila žicu javnosti. Simpatična bakica vragolastog pogleda pije kavu i promatra promatrača. Ona naravno zna zašto se smije, a mi se nadamo da ćemo i mi imati prilike u dubokoj starosti uživati u toploj kavi i još se tako slatko i zagonetno smijati svijetu i onima koji misle da nešto o nama znaju, a pojma nemaju. Čuje se zvon tankog porculana. Rembrandt šapće odnekud iz pozadine.

Ivana Kobilca. Kofetarica.

Izvrsna Kobilcina "Nizozemka" je iz 1886. godine (ispod).

Ivana Kobilca. Holandka.

Tu su i malo slabija djela manje poznatih slovenskih slikara. Ivan Žabota slika dr. Niku Županiča u Beču (ispod; 1913. godina). Smireno i skladno. Majstorski, ali bez pozlate.

Ivan Žabota. Dr. Niko Županič na Dunaju.

Ivan Vavpotič slika kompozitora Frana Gerbiča (ispod; 1911. godina).

Ivan Vavpotič. Fran Gerbič.

Sašu Šantela puca svjetlost (ispod; autoportret iz 1936. godine). Šantel je bio i violinist i skladatelj i pedagog, a radio je i u gimnazijama u Pazinu i na Sušaku.

Saša Šantel. Autoportret.

I za kraj ostavljam ono s čime je trebalo i započeti, barem prema riječima mojih slovenskih prijatelja. Krenimo s Jakopičem. "Topole na jutarnjem suncu" (ispod, 1901. godina).

Jakopič. Jagnedi.

"Svetac" (ispod; 1900. godina) svijetli skoro apstraktnom svjetlošću. Užarena glava na hladnom tijelu. Svjetlost, čovječe !

Jakopič. Svetnik.

O Groharu i njegovoj Sorici >> već sam pisao. Prizor žena koje grabljaju je skoro sigurno iz Sorice (ispod; 1902. godina). Svjetlost je soriška. Svjetlost, čovječe !

Grohar. Grabljice.

A svjetlost je zimska na "Zimskom jutru" iz 1905. godine (ispod).

Grohar. Zimsko jutro.

Majstorstvo Matije Jame jasno se vidi na portretu Lea Souvana iz 1900. godine (ispod). Sve je tu što se traži. Osim svjetlosti. Znao je to i Matija pa je krenuo tražiti svjetlost. Svjetlost, čovječe!

Matija Jama. Leo Souvan.

Poslije ju je pronalazio posvuda. Pod "Vrbama" (ispod; 1908. godina).

Matija Jama. Vrbe.

U "Selu u zimi" (ispod; 1912. godina).

Matija Jama. Vas v zimi.

U dječjem "Kolu", gdje bi je i Grohar tražio (ispod, 1935. godina). Svjetlost, čovječe!

Matija Jama. Kolo.

Matej Sternen je svjetlost tražio malo drukčije. Nalazio je on i svjetlost sličnu Jaminoj i Groharovoj, onu "Proljetnog sunca" (ispod; 1909. godina) ...

Matej Sternen. Pomladno sonce.

... ili onu na "Crvenokosoj" (kako to Slovenci lijepo kažu, rdečelaska; ispod, 1902. godina) ...

Matej Sternen. Rdečelaska.

... ali nalazio je i svjetlost posve drukčiju (ispod; "Akt", 1914. godina).

Matej Sternen. Akt.

Svijetle i minijature, naizgled posve nepretenciozne sićušne sličice koje sjaje i trenutkom i životom. "Djevojčica zavezuje cipele" (ispod; 1899. godina).

Matej Sternen. Deklica si zavezuje čevelj.

Svjetlost, čovječe !

Obilazak stalnog postava košta 7 €, a ako želite zajedno obići i stalni i povremeni postav, izdvojit ćete 10 € po osobi. Apsolutno se isplati, ali ne planirajte da ćete sve pošteno vidjeti u manje od tri sata. Za našeg obilaska u povremenom postavu bila je Vugrinčeva kolekcija hrvatske moderne, ali poslije svega, odlučio sam da ipak o tome ovaj put ne pišem. Možda neki drugi put. Treba otići u Narodnu galeriju vidjeti Slovence. Odlični su !

NADOPUNA: Puno mi je zadovoljstva pričinila izložba na otvorenom koju je o svojoj stogodišnjici priredila Narodna galerija izložbom panoa na Jakopičevom šetalištu u Tivoliju (fotografije ispod; kliknite na njih da ih prikažete u većoj rezoluciji). Radi se o uvećanim detaljima slika koje se čuvaju i izlažu u Narodnoj galeriji - detaljima i odbljescima slovenskog slikarskog blaga (premda su na dva panoa i detalji Bukovčevih slika 🙂). Šetajući po Ljubljani zadnjih dana, svako malo bih skrenuo u Tivoli da se divim tim slikama koje sam već upoznao u dušu. Nešto sam od tih šetnji sa slikarskom inspiracijom već objavio u postu >> Razmišljanja o ljepoti u Tivoliju.

Izložba je završila 4. studenog, a iskreno se nadam da će Narodna galerija takvo nešto i ponoviti jer je privuklo mnogo pažnje turista, a i Ljubljančana.

Na fotografiji iznad vidi se Jakopičevo šetalište (fotografirano 27. rujna), točnije njegova desna strana, a u prvom planu je "Holandka" Ivane Kobilce. Fotografija ispod prikazuje detalje slika Henrike Šantel, "Dečak s oranžami" (lijevo) i Jožefa Petkovšeka, "Beneška kuhinja" (desno; fotografirano 4. studenog).

I za kraj, na fotografiji ispod evo i mene u društvu dr. Ivana Tavčara i fenomenalne Šubicove slike (fotografirano 4. studenog).

<< Iz Narodne galerije u Ljubljani. Prvi dio. Sevnica >>

Zadnji put osvježeno 8. studenog 2018. godine