Isus kao filozof (4. rujna 2019. godine)


- Zašto bismo uopće mislili o Isusu kao filozofu?

- Zato što je on najutjecajniji moralist koji je ikad živio, ali s obzirom da je tako brzo stekao nadnaravni status i proglašen božanstvom, nikad ga se nije ozbiljno shvaćalo kao mislioca. Njegovo je učenje postalo iskvareno ogromnom količinom naknadnog materijala koji je uključen u tradiciju i nije ga bilo moguće jasno vidjeti sve dok nam moderno kritičko istraživanje nije dalo bolju rekonstrukciju njegovog nauka.

- U suštini, stav koji zastupate u Vašoj knjizi je da su mnoga stajališta pripisana Isusu zapravo dodaci koje su zapisali drugi ljudi u njegovo ime.

- Da, tako je, to mora biti istina zbog ogromnih razlika između samih evanđelja, ona se međusobno jako razlikuju, a ako pridodate također i apokrifna evanđelja, kojih je više od dvadeset, vidjet ćete kako su slobodno ljudi mijenjali tradiciju. [...] Isusove izreke imaju veću vjerojatnost da uistinu od njega i potječu nego priča o njegovom životu. O njegovom životu ne znamo mnogo, osim da je bio razapet. Bio je lutajući židovski učitelj koji je putovao nekoliko godina po Palestini u prvoj trećini prvog stoljeća, onda se zakvačio s vjerskom vlašću Hrama u Jeruzalemu pa je razapet, ali osim toga, postao je uistinu poznat u prvih dvadesetak godina nakon smrti jednostavno kao moralni učitelj. A onda su se u vezi s njim razvila nadnaravna vjerovanja. Ljudi su počeli vjerovati da je uskrsnuo, da je bio Krist ili najavljeni mesija, da je uzdignut u nebesa i tako dalje. Ta su se vjerovanja vrlo brzo razvila i uskoro su zasjenila njegovo moralno učenje. [...]

- Vi tvrdite da napisi o Isusu koji se obično preuzimaju iz evanđelja ne predstavljaju u potpunosti njegove moralne nazore?

- Rekao bih da su evanđelja napisana nakon njegove smrti zato da rašire novu vjeru koja je izgrađena oko njega i da ona tretiraju originalnog Isusa uistinu vrlo slobodno. [...] Izreke Isusa u kojima [od ljudi] zahtijeva krajnju velikodušnost i nenasilje su one oko čije se autentičnosti, ja mislim, i obični ljudi i znanstvenici mogu složiti. Ali doktrinarni materijal i materijal koji se bavi statusom koji mu je u evanđeljima dodijeljen, je sekundaran. Originalni Isus, zanimljivo, nikad ne podupire Mojsijev zakon, ne može ga se uistinu opisati kao ortodoksnog Židova, ali ga se jednako tako ne može opisati ni kao da podučava bilo kakvu kršćansku doktrinu. On je sličniji istočnjačkom mudracu.[...]

- Očigledna poruka koju moderni kršćani uzimaju iz onoga što vjeruju da je Isusov nauk, je spasenje - da bi ono što činimo na Zemlji moglo voditi do sretnog zagrobnog života.

- Da tako je. Ali Isus u stvari nema nikakvih posebnih učenja o grijehu i iskupljenju. Ono što ga posebno zanima su odnosi među ljudima. On želi znati zašto smo tako često zavidni, sumnjičavi, neprijateljski raspoloženi, ljubomorni u međuljudskim odnosima, zašto se ljudi ne mogu bolje slagati. Želi izmijeniti međuljudske odnose i zato internalizira moral i uči nas da živimo iz srca. On želi raskinuti s moralom koji proistječe iz zakona, koji balansira prava i obveze i umjesto toga uvesti moral koji istječe izravno iz ljudskog srca. To znači da je on implicitno radikalni humanist. On je mnogo moderniji nego što se to na prvi pogled čini. Na primjer, on kaže, ne brinite se o tradicionalnim idejama o ritualnom zagađenju, jer ono što u vas ulazi izvana ne onečišćuje vas, onečistiti vas može samo ono što izlazi iz vašeg srca. On vrlo snažno internalizira moral. Isus je bio prvi moderni radikalni humanist.

- Zanimljivo je to o Isusu kao moralistu. To znači da on ima posebnu poruku kojom nam želi reći kako da živimo. Ta je poruka, čini se, nešto kao "okrenite drugi obraz"?

- Da, tako je. [...] To je u suštini sekularni etički san o društvu u kojem se ljudska bića uistinu bolje međusobno slažu, a on put prema tome vidi u napuštanju življenja pod izvanjskim zakonom i da umjesto toga živimo iz srca. Isus od židovskih proroka preuzima ideju da sam Bog shvaća da Tora nije uspjela, da nije učinila ljude pravednima. Umjesto toga, božji će se duh morati umetnuti u ljudska srca i sav će zakon biti internaliziran. Ljudi će morati imati povjerenje u svoje srce, u tok svojih osjećaja prema drugim ljudima i da žive u skladu s tim.

- Ali u tome postoji vrlo radikalan element. On ne kaže "živite prema svom subjektivnom osjećaju o tome kakvi bismo trebali biti". Radikalni dio je, čini mi se, da se ode dalje od uobičajenih očekivanja o velikodušnosti prema svom neprijatelju, na primjer.

- O, da. To je misao o krajnjoj velikodušnosti koju je ponekad prakticirao Gandhi koristeći nenasilne načine da se suprotstavi nasilnoj državi. [...] Isus želi raskinuti s moralom sukoba i nasilja i umjesto toga pokušati s moralom ljubavi i vidjeti mogu li se ljudska srca izmijeniti.

- Dio Vašeg pristupa kršćanskim učenjima je da se tu radi o vrsti meta-filozofije koja humanizira etiku, dok je to ranije uvijek bila stvar božanskog zakona.

- Da, tako je. Moralnost savjesnosti i obveze kaže da je ono što je u vezi s moralnošću važno vaša vertikalna veza s moralnim zakonom i s Bogom. Ako nekome učinite grijeh, ispovijedate ga Bogu, ne svom susjedu. U mojoj mladosti, sve su knjige kršćanske službe zapadnog obreda navodile ljude da svakodnevno ispovijedaju svoje grijehe Bogu, ali ne onim ljudima kojima ste učinili grijeh. Isus uvodi horizontalniji moral ljudskih odnosa, raskidajući sa starim, vertikalnim religioznim moralom. To znači da je Isus religiozno subverzivniji nego što se to na prvi pogled čini. On označuje kraj stare ideje o Bogu kao o kozmičkom kralju. [...]

- Ipak, činjenica je da je u svim naknadnim verzijama, kršćanstvo ostalo uglavnom religija božanskog zakona, što znači da postoje jasne smjernice o tome kako bi se ljudi trebali ponašati i indikacije o tome gdje su podbacili.

- To je istina, i to zato jer je kršćanstvo nastalo u svijetu gdje je apsolutna monarhija bila uobičajeni oblik vlasti, pogotovo u Rimskom carstvu. I do 4. stoljeća, kršćanstvo je zapravo postalo službena imperijalna ideologija, a na Krista se počelo gledati kao na kralja, s krunom [...] Isus vidi ne dolazak jednog Boga, tamo gore, ili tamo izvan, nego disperziju božanskog u ljudskim srcima i u ljudskim odnosima. [...] Sve to sugerira da smo tek u moderno doba, s usponom moderne demokracije i modernog sekularnog humanizma, počeli gledati jasnije na Isusovo učenje.

- Samo da budemo jasni, Vi tvrdite da se tradicija kršćanskog nauka temelji na nekim temeljnim pogreškama u vezi s izvorima i da, nadalje, Isus nije naučavao o nebesima kao o stanju koje će se postići u budućnosti u nekom onostranom svijetu, da je bio sekularni učitelj? Čak i dalje od toga, da je bio proto-ničeanac u propitivanju ideje da bi ikakve vrijednosti mogle doći izvana?

- Da. Kršćanstvo je prevedeno u hijerarhijsku, onostranu vjeru, jer je to bila metafizika svijeta u koje je kršćanstvo došlo - iza ljudskog svijeta postojao je viši, božanski poredak u kojem je vladao Bog. Prema tome ste imali hijerarhijski svemir, hijerarhijsku politiku i hijerarhijsku crkvu. [...] Isus želi demitologizirati sve to svođenjem u međuljudske odnose [...]

- Mogu lako zamisliti neke ljude koji ovo slušaju kako kažu "ti si lud, gledaj, Isus je imao vrlo specifična učenja o uzlasku na nebo i onome što je zato potrebno, a ti ga pretvaraš u sekularnog, postmodernog humanista - to je apsurdno!"

- To je zato što mu je od samog početka nametnuta je vrlo razrađena metafizička odora pa ljudi zamišljaju Isusa kako o sebi iskazuje snažne tvrdnje, tvrdeći da je mesija, tvrdeći da je utjelovljeni Bog ili tako nešto. Ja bih rekao da povijesni Isus nije bio uopće takav. To je očigledno. [...]

- Iz razgovora s Donom Cupittom za Philosophy Bites podcast; moja transkripcija i prijevod s engleskog. Mjesta na kojima su dijelovi razgovora koji su izostavljeni označena su s [...].

POVRay, isosurface, pola planeta

Antonello da Messina, Mrtvi Krist kojeg pridržava anđeo (~ 1476. godina)

<< Hvala Vam što toliko volite Srbiju Fahrenheit 451, dio jedanaesti >>

Zadnji put osvježeno: 4. rujna 2019. godine