Hvala Vam što toliko volite Srbiju (31. kolovoza 2019. godine)

Hvala na tome što toliko volite Srbiju. Kome bi se moglo reći takvo nešto, u ovoj već posve uobičajenoj maniji patriotizma koja zapljuskuje bliže i dalje teritorije? Što uopće znači voljeti Srbiju, ili bilo koju drugu zemlju, a da nije indoktrinacija kojom se djeca pripremaju da poginu kad bude trebalo i da daju glasove onima koji će hladno računati na njih da poginu kad bude trebalo. Jer vole Srbiju. Ili bilo koju drugu zemlju. A što onda znači zahvaliti se nekome što voli Srbiju? I tko bi takvo što mogao reći?

Odgovor na ovo posljednje pitanje je lagan i mnogi su već sigurno naslutili da se radi o izjavi političara — Aleksandra Vučića — no, zanimljivije je kome je predsjednik Srbije neki dan uputio ovu zahvalu [1]. Vučić je to, naime, rekao Stojanu Radenoviću kojeg je predstavio kao "jednog od najcitiranijih matematičara svijeta".

U tom domoljubnom, pardon, patriotskom igrokazu koji je zadnjih desetak dana zabavljao i uznemiravao srpsku znanstveno-sveučilišnu, a i širu javnost, Vučić se Radenoviću zahvaljuje zato što je ovaj obećao da će potpisivati svoje radove i adresom beogradskog sveučilišta, a ne samo onom Sveučilišta kralja Sauda u Saudijskoj Arabiji. Hvala na tome što toliko volite Srbiju odnosi se, dakle, na to. E, tu smo već na zanimljivom terenu, ponešto evoluiranom s obzirom na hrvatske okolnosti gdje se hvala na domoljublju obično upućuje braniteljima, vojnicima, policajcima koji nas brane od migranata ili barem političarima. Što se to dogodilo u Srbiji?

Dogodilo se to da je Univerzitet u Beogradu propao za sto mjesta na zloglasnoj šangajskoj listi, a da su u Srbiji kao uzrok tome locirali to što je Radenović, inače umirovljenik, prestao adresom beogradskog sveučilišta potpisivati svoje radove, koje inače piše u podrumu svoje zgrade na Vračaru. Njega je, naime, "angažovao Univerzitet kralja Sauda u Saudijskoj Arabiji da za njih potpisuje naučne radove" [2]

Vučić je u prigodnom razgovoru s doktorom Radenovićem, 24. kolovoza, pokazao pred kamerama i novinarima koliko je upućen u to kako znanost i sveučilište funkcioniraju u svijetu i kako danas svi "kupuju" znanstvenike, nešto kao nogometaše, da igraju za njihov klub, da potpisuju sveučilišta i da upornim objavljivanjem i citiranjem koje se zbraja i umnaža guraju "svoje" na ljestvicama na kojima se dobivaju bodovi za zgoditke, a kojih u znanstveno-sveučilišnom svijetu ima mnogo i među kojima je i zloglasna šangajska lista.

Od šangajske se liste svake godine u kolovozu strahuje u regiji i šire, jer ona dodjeljuje bodove, uspostavlja poredak i rang te svoj kompleksnosti onoga što jedno sveučilište jest, a pogotovo njegovim profesorima i studentima, dodjeljuje jedan jedini broj — položaj na listi. I uistinu, skoro svi koji ovdje bivamo znamo da su naša sveučilišta loša, većina nas zna i zašto su loša, i nije nam posebno potreban nekakav broj koji bi nas o tome obavijestio. Danas se ipak, u ovom dobu birokratsko-menadžerske revolucije sve važe i mjeri, uspoređuje u excel tablicama i ružnim grafikonima koji izgledaju kao nekakve pite s umjetnim bojama. Izdvajaju se tako izvrsni od onih manje izvrsnih i ukazuje se koliko bi nam svima bolje bilo kad bi naprosto cijeli svijet bio izvrstan, kao što su izvrsni oni na vrhovima tablica i birokrati koji su ih tamo postavili. I nije uistinu važno što svi ti brojevi znače i kako se uopće jedna tako kompleksna stvar kao što je sveučilište može označiti jednim brojem. Bitno je samo da idemo naprijed, da rastemo i budemo izvrsni, da se ponosno mjerimo s drugima ističući svoje brojeve i zasluge, ne srameći se, kao što se nijedan patriot ne smije sramiti, svojih sveučilišta. U tome ipak nismo mnogo odmaknuli, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, a ni u svijetu, uglavnom.

Tu smo dakle — želimo li prinos žitarica, moramo poubijati vrapce, a želimo li čelik, moramo skupiti tave i lonce po selima. Želimo li mjesto na šangajskoj listi, moramo potaknuti doktora Radenovića da na radove upisuje pravu adresu — onu našu. I nema veze što je dr. Radenović umirovljenik i što nikakve veze sa sveučilištem više nema niti je ikad previše ni imao — "naša stvar" sad ovisi o njemu jer je on iz nekog razloga skupio sve te brojeve i citate koje bi birokrati i političari rado pripisali svojim institucijama nacionalne kulture i ponosa. A ni Radenović se ne buni — spominje nekih 1000 do 1500$ po članku i kako je počašćen što ga je čak iz New Yorka pozvao sam predsjednik republike.

Nije, doduše, tu doktor Radenović ništa posebno, niti je Srbija u svemu tome mnogo dalje od Hrvatske — sve što se dogodilo zadnjih dana je da je Vučić konačno posve eksplicirao ono što se i kod nas govori i radi godinama i proširio još malo teritorij domoljublja. Hvala što toliko volite Srbiju pa ćete se potpisivati adresom beogradskog sveučilišta, uz malu naknadu. Doduše, u slučaju dr. Radenovića, naknada možda i neće biti tako mala jer on skoro svaki tjedan objavi članak jedan tako da ih ima već stotine. Nešto neupućeniji i možda naivniji čitatelj će se na ovom mjestu upitati kakve će veze to što dr. Radenović potpisuje beogradsko sveučilište na članke imati s povećanjem kvalitete tog sveučilišta, odnosno s pravom će zaključiti da će, čak i ako to sveučilište skoči na listi zbog Radenovićevog patriotizma, to biti posve nepovezano s promjenom bilo čega na samom sveučilištu. I uistinu, tako je, ali političarima, birokratima i menadžerima to ionako nije važno — njima je važno da sve izgleda dobro. I mi imamo veliki broj takvih, reformski nadahnutih, čija su usta puna 21. stoljeća i školovanja "za život". I nikome nije zapravo jasno čemu svo to njihovo užurbano zujanje po televizijima, školama i dnevnicima služi, ali bitno je svakako da sve izgleda dobro — i mi reformu za trku imamo!

Izgled je u novom svijetu važniji od sadržaja. Vidi se to na svakom koraku, a tko to još nije shvatio ne živi uistinu ovo revolucionarno vrijeme, u kojem nam se influenceri svih vrsta nadmeno smješkaju s ekrana i pokazuju kako život može biti mnogo, mnogo bolji. Barem može tako izgledati, a to je važno. Tko uostalom danas bilo što zapravo poima i čita — svaki je tekst predug u vremenu Twittera, a svaki znanstveni rad više i ne znači ništa osim par elementarnih informacija na osnovu kojeg se prosuđuje i njega i njegovog autora — koliki je faktor utjecaja časopisa u kojem je objavljen i koliko je puta citiran. Malo tko danas i znanstvene radove uistinu čita, čak ni oni koji ih citiraju — o tome postoje istraživanja, od kojih sam neka, prisežem, i detaljno pročitao. Radovi se danas često citiraju ne toliko zbog onoga što u njima piše, nego zbog toga jesu li njihovi autori oni koji će i uzvratiti citiranje, jesu li autori suradnici ili potencijalni suradnici, pogotovo ako su već etablirani u znanstvenom svijetu te imaju mnogo projektnih sredstava da pozovu na uspostavljanje kakve suradnje tako da i onaj koji citira možda ubere nešto od sveg tog profita koji se vrti u cijelom tom businessu. A za to treba prvo skupiti neke radove i citate, da ga se ipak ozbiljno shvati. I nije toliko važno što u tim radovima piše, bitno je da se napreduje na tim listama izvrsnosti, prestiža i ukupnih suma.

Uhvatili su se ipak srpski znanstvenici znanstvenog lika i djela dr. Radenovića pa počeli analizirati te njegove silne citate i radove, razabirući tko tu koga i zašto citira. Tako je Aleksandar Stević [3] s dobrim argumentima posumnjao da je razlog za Radenovićevu veliku citiranost to što je sudionik "citatnog kartela" tj. da citira one koji zauzvrat njega citiraju te da opsežno citira i samog sebe. Stevićev uvid je vjerojatno dobrim dijelom korektan, no zaobilazi činjenicu da su "citatni karteli" relativno uobičajena stvar i u "visokoj" znanosti. Razlika je jedino što na većoj skali nisu toliko očigledni — na visokoj nozi ne citiraju se međusobno oni iz Srbije i Irana nego se proces odvija tamo gdje ima mnogo više novca, projekata i prestiža, među uglednim laboratorijima i unutar kolaboracija zapadnog svijeta, a radovi se objavljuju po Natureu, Cellu, PNASu, Lancetu i New England Journal of Medicine te se za njih često dobivaju ugledne strukovne i znanstvene nagrade. I novac, naravno. Znanost je, kao i sve danas, podložna korupcijama raznih vrsta, a ono što je u njoj vrijedno i važno svugdje je, u različitim mjerama, ugroženo novcem i menadžersko-političko-profitnim terorom.

Stoga Radenovićeva i Vučićeva ideja, koliko god nekome neupućenom mogla izgledati "balkanski", zapravo nije uopće balkanska nego slijedi trendove razvijenog svijeta. Vučić i Radenović su samo to malo pojednostavnili i unaprijedili uvođenjem domoljublja koje kod nas uvijek pali te sve to pojasnili tako da bude široko razumljivo pa i onim građanima čijim će se novcem financirati Operacija Šangaj, tj. sasvim konkretno i šuškavo poticanje znanstvenika srpskog porijekla da na svoje članke potpisuju beogradsko sveučilište.

I u Hrvatskoj se također mnogo radilo na poticanju i pojednostavljivanju znanosti domoljubljem i to znatno prije nego što se toga Vučić sjetio. Možda je to najizraženije bilo za vrijeme ministra Primorca (2003.-2008.) kojem su usta redovito bila puna znanstvenih povratnika iz inozemstva. Oni su, poput njega, uz pravo domoljublje, rad i poštenje, trebali potaknuti našu sredinu da se uzdigne prema znanstvenim visinama zapadnog svijeta. Tada je pokrenut i Fond "Jedinstvo uz pomoć znanja" koji je i danas živ i aktivan — hoće li Vučićeva Operacija Šangaj toliko dugo opstati treba tek vidjeti. Fond je u međuvremenu postao i jedan od samo dva moguća načina da dobijete znanstveni projekt financiran iz hrvatskog proračuna. Inače, ono "jedinstvo" u nazivu Fonda ne odnosi se, sačuvaj bože, na bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti bivše Jugoslavije, nego na jedinstvo Hrvata u domovini i u dijaspori. Da biste dobili projekt trebate, dakle, potražiti nekoga iz dijaspore s kojim ćete se ujediniti uz pomoć znanja, a hrvatska država će sve to financirati — i vaše troškove, a i troškove vašeg partnera iz hrvatske dijaspore, s bogatog sveučilišta iz zapadnog svijeta. Bilo bi ipak dobro da od svega toga bude i kakvih članaka i citata s adresama hrvatskih sveučilišta i instituta. A i tablica i ružnih dijagrama u obliku pita s umjetnim bojama. Ukratko — izvrsnosti i napretka na ljestvicama prema mjerljivim kriterijima.

Ništa od svega što je dosad napisano nije, strogo govoreći, specifikum Srbije i Hrvatske. Ono što jest specifično srpski i hrvatski dodatak ludilu je, kao i obično, magični patriotizam koji se može pretvoriti u bilo što — u diplomu kirurga i povjesničara, a i u citate i poziciju na šangajskoj listi.

Živimo u vremenu shizofrenog proždiranja i pojednostavljivanja svijeta u kojem se sva njegova raznovrsnost predstavlja hrpom šarenih papira, u kojem se vrijednost drveća i vode, majmuna i lisica, kosova i pčela broji u dolarima ili bijednim sjajnim grumenima koji se čupaju ispod uništene površine. Sve se mjeri i važe, sve ima svoju poziciju na listi i sve se mora umnažati što je brže moguće. Sve se izražava brojem i količinom, a ono što se ne može izbrojiti nije ni vrijedno. Okljaštrena i bijedna, zapravo posve apstraktna reprezentacija stvarnosti i života postaje tako važnija od same stvarnosti i od samog života. Riječ i broj postaju važniji od same stvari koju označavaju iako se ni broj ni riječ ne mogu udahnuti ni popiti.

Instituti i sveučilišta mogu se uništiti ili razrovati potezom pera jer ne kotiraju dobro na nekakvim listama jednako kao što se potezom pera mogu nagraditi oni koji proizvode papire koji se uredno zbrajaju i umnažaju. Znanstvenik koji proizvodi 150 članaka godišnje 150 je puta vredniji od onoga koji proizvodi samo jedan i upravo se tako kod nas raspodjeljuju sredstva za financiranje instituta — po članku i po glavi. I ako ne podignemo proizvodnju papira na dvoje nečega godišnje po glavi znanstvenika, neće nas više ni biti — tako se prijeti iz Ministarstva [4] — premda nije jasno zašto su se ministrica i njeni pomoćnici odlučili na dvoje toga nečega, a ne na stotinu nečega, s obzirom na to da na našim institutima ima i onih koji proizvode 150 nečega godišnje te su njihove institucije za to i proporcionalno nagrađene.

Proizvoditi treba, sve više i više, iz godine u godinu, a grafikoni moraju pokazivati trendove rasta kao i dijagrami koji izgledaju kao ružne pite s umjetnim bojama. Pri tome zapravo i nije važno što se proizvodi. U vremenu birokrata i menadžera važno je da se nešto pribraja, da se novac povlači i troši i da izvješća lijepo izgledaju. Nikoga ne zanima na što se točno troše milijuni milijuna nečega — bitno je da se može reći kako se u znanost uložilo milijune milijuna nečega i kako se po tome možemo mjeriti s najrazvijenijim zemljama svijeta. Naravno, ono što nas ovdje razlikuje od najrazvijenijih zemalja svijeta je da se u znanost ne stigne uložiti milijune milijuna nečega, jer milijuni milijuna odlaze obično na druge, preče stvari. No i ono što se uloži, poželjno je uložiti u velikim porcijama, na nešto što može "povući novac". Sve to dovodi do korupcije znanosti, i u svijetu, a pogotovo kod nas gdje živimo posebna pojednostavljenja svijeta. Ideja o nagrađivanju znanstvenika po komadu, dovodi zapravo do korupcije komada i cijele "proizvodne djelatnosti" — znanosti. Kad znanost ima toliki potencijal da se korumpira i to na tako velikoj skali koju definira sustav pojednostavljivanja, mjerenja i nagrađivanja, to obično znači da joj više uopće ne možete vjerovati. Na kraju, traži se samo da se utovari nekakav članak negdje, u nekakvu bazu podataka. I da svi zajedno sretno poskočimo na listama.

Mjera, dakle, postaje cilj. Goodhartov zakon [5] kaže otprilike da kad mjera postane cilj prestaje biti dobra mjera, i to svakako vrijedi u znanosti i znanstvenoj metrici. No, vrijedi i mnogo dublje i mnogo šire. Mi već dugo živimo u vremenu u kojem je mjera postala cilj. Mi već dugo živimo u vremenu u kojem je novac postao cilj. Vučić je sve to samo patriotski shvatio.

[1] Vučić je u zahvalama na ljubavi prema Srbiji naizgled široke ruke. Evo nekoliko njegovih izjava u tom smislu u zadnje dvije godine:

"Hvala što volite našu Srbiju. Vratit ćemo ugled našoj vojsci, bit će voljena i poštovana", pred vojnim vrhom na vojnoj vježbi "Vek pobednika 1918-2018", poligon Orešac (9.11.2018.)

"Moja ogromna zahvalnost vama što toliko volite Srbiju i Kosovo i Metohiju u Srbiji" - pred dvadesetsedmero Srba s Kosova i Metohije koji su pješice stigli u Beograd kako bi izrazili "podršku borbi Srbije i njenog rukovodstva za Kosovo i Metohiju" (19.4.2019.)

"Drago mi je što toliko volite i poštujete Srbiju, baš onoliko koliko mi poštujemo i volimo Republiku Srpsku" - na skupu u Trebinju, pred nekoliko tisuća ljudi (10.4.2018.)

"Hvala što volite našu zemlju, što se za nju borite" - nogometnim reprezentativcima Srbije (2.6.2018.)

"Ponosan sam što vam dajem ovaj pasoš što mnogo volite Srbiju i to je najvažnije [] Molim da sa istom strašću volite Srbiju uvek, kao što činite danas" - britanskom glumcu i redatelju Ralphu Fiennesu, prilikom dodjele srpske putovnice (24.9.2017.)

"Hvala Vam Marija što volite Srbiju" - Mariji Zivanovic-Smith, SVP Corporate Marketing, Communications & Chief External Affairs Officer, NCR Corporation (14.5.2019.)

[2] Predsednik Srbije sa najcitiranijim profesorom — Vučić: Stojan Radenović će potpisivati radove za Beogradski univerzitet, Blic, https://www.blic.rs/vesti/drustvo/predsednik-srbije-sa-najcitiranijim-profesorom-vucic-stojan-radenovic-ce-potpisivati/8fx5yw8, posjećeno 30. kolovoza 2019. godine.

[3] A. Stević, Visoka citiranost ili citatni kartel?, Peščanik, 27.8.2019., posjećeno 30. kolovoza 2019. godine.

[4] Ipak, domoljublje i dijaspora možda bi i u ovom slučaju mogli pomoći. Ovdje mislim na studij iseljeništva i demografije koji je ovjerila upravo ministrica, iako je donedavno objašnjavala da se radi o ilegalnoj instituciji koja je provodila sumnjive natječaje za zapošljavanje i nad kojom je pokrenula upravni nadzor. Domoljublje može pomoći i u najneizglednijim situacijama.

[5] Goodhart's law, Wikipedia; https://en.wikipedia.org/wiki/Goodhart%27s_law , posjećeno 30. kolovoza 2019. godine

<< Kad sanjam da plačem Isus kao filozof >>

Zadnji put osvježeno 1. rujna 2019. godine