Fahrenheit 451, dio sedmi (16. ožujka 2019. godine)


Takozvana bezazlenost malograđana u stvari je gruba i nemarna obmana, koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali biti svjesni. Ti ljudi kao stanovništvo iz iskustva nisu naučili ništa, naprotiv. Zamjenjujući katolicizam, ovdje se preko noći može ponovno pojaviti i svime ovladati nacionalsocijalizam, ovaj grad ima sve pretpostavke za to []

--------------

Sve je bilo samo drukčije oličeno i sve je imalo druga imena, djelovanje i posljedice bili su, međutim, jednaki. Sad smo nakon procedure pranja, koja je bila netemeljita kao i u vrijeme nacizma, jednostavno hodočastili u kapelu, da čujemo misu i primimo svetu pričest, naš kao što smo u doba nacizma odlazili u dnevni boravak, da čujemo vijesti i Grünkranzove instrukcije, pjevali smo crkvene pjesme umjesto nacističkih koje smo pjevali ranije, a katolički dnevni red ispostavljao se istim, u osnovi spram čovjeka neprijateljskim odgojnim mehanizmom kao i onaj nacionalsocijalistički. Ako smo u doba nacizma prije obroka stajali mirno kraj stolova u blagovaonici, dok Grünkranz nije rekao "Heil Hitler!", nakon čega bismo smjeli sjesti i započeti s jelom, sad smo u istom tom stavu stajali kraj stolova dok Ujak Franz nije rekao "blagoslovljen objed", nakon čega bismo smjeli sjesti i započeti s jelom. Kao što su ih u doba nacizma odgajali u nacističkom duhu, većinu gojenaca njihovi roditelji sad su odgajali katolički, što se mene tiče, nisam bio ni jedno ni drugo, jer moji djed i baka, kod kojih sam odrastao, nikad nisu bili zahvaćeni ni jednom ni drugom u osnovi ipak zloćudnom bolešću.

--------------

Nikad me nije veselilo bavljenje sportom, štoviše, sport sam oduvijek mrzio i mrzim ga još i danas. Sportu su u svako doba sve vlade pridavale najveći značaj i to s razlogom, jer sport zabavlja, omamljuje i zaglupljuje mase, tako da se prije svega u diktaturama zna zašto treba uvijek i u svakom slučaju biti za sport. Tko je za sport, taj ima mase na svojoj strani, tko je za kulturu, ima ih protiv sebe, govorio je moj djed, zbog toga su sve vlade oduvijek bile za sport, a protiv kulture. Poput svih diktatura i ona nacionalsocijalistička preko masovnog sporta postala je moćna i zamalo zavladala svijetom. U svim državama, u svim vremenima masama se upravljalo pomoću sporta, nijedna država nije mogla biti tako mala i beznačajna da ne bi sve žrtvovala za sport.

--------------

[] i nitko ne zna o čemu govorim kad govorim o tome kako su svi, čini se, izgubili pamćenje, bar što se tiče mnoštva uništenih kuća i ubijenih ljudi, kako su zaboravili sve ili jednostavno više ne žele znati. Kada danas dođem u grad, ljudima svejedno ponovno spominjem to užasno vrijeme, ali oni na to samo odmahuju glavom. U meni samome ti su stravični događaji još uvijek toliko prisutni kao da su se zbili jučer, šumovi i mirisi stvaraju se u trenu kad stignem u grad, koji je, čini se, izbrisao svoje sjećanje, tako da danas, kad ovdje razgovaram s ljudima, koji su zaista stari stanovnici grada i morali su doživjeti isto što i ja, razgovaram s najzbunjenijim, najneobavještenijim i najzaboravnijim ljudima, pa mi se čini da razgovaram sa samim ignorantima čije ponašanje ranjava duh.

--------------

Moj rodni grad zapravo je smrtonosna bolest u koju se rođenjem bacaju i uvlače njegovi stanovnici, koji će, ako ne odu u presudnom trenutku, prije ili kasnije pod svim tim jezivim okolnostima izravno ili neizravno počiniti samoubojstvo, ili, pak, izravno ili neizravno skončati na tom smrtonosnom, čovjeku do kraja neprijateljskom, arhitektonsko-nadbiskupsko-tupoumno-nacionalsocijalističko-katoličkom tlu.

--------------

[] interesi društva razlikuju se od prosvijećenosti, tako da društvo i ne pomišlja na prosvjećivanje, a vlade su uvijek i u svakoj zemlji i državnoj tvorevini zainteresirane da im društvo bude neprosvijećeno, jer kada bi prosvijetlili društvo, to bi ih društvo, naime, što su ga one prosvijetlile, u najkraćem roku uništilo, stoljećima društvo nije prosvjećivano, a predstoje nam još mnoga stoljeća u kojima se društvo neće prosvjećivati, jer bi prosvjećivanje društva značilo i njegovo uništenje, tako da imamo posla s neprosvijećenim biološkim roditeljima doživotno neprosvijećene djece koja su osuđena na potpuno neznanje. Svejedno s kojim odgojnim sredstvima i metodama novi ljudi bili odgajani, oni će sa svim neznanjem, pokvarenošću i neuračunljivošću svojih odgojitelja, koji su uvijek samo takozvani odgojitelji i odgajaju za vlastitu propast, ostati poremećeni, razoreni ili uništeni.

Thomas Bernhard, Uzrok; odlomci

Akademik Kostović pokazuje mozak u staklenci, Jutarnji list 11. ožujka 2017. godine


Sveučilišta podučavaju znanost. Odlično! To je najbolja stvar koju bi mogla podučavati; ali ona se podučava na podmukao, zaobilazan način. Student može odabrati znanstveni predmet, naučiti geologiju, studirati sve što se da iščitati iz kamenja, i iščitati povijest svijeta staru milijune godina, što poništava biblijsko svjedočenje o stvaranju Zemlje, 4004 godine prije Krista; može naučiti astronomiju, i, pretražujući nebesa, vidjeti bezbrojne svjetove koji kruže oko [svojih] sunaca, u usporedbi s kojima je Zemlja tek atom - netko bi pomislio da taj student nakon toga više ne može vjerovati biblijskoj priči o tome kako je Bogu trebalo skoro šest dana da stvori ovo zrno na kojem živimo i samo dio popodneva da sačini ostatak moćnog svemira. Student će čak možda studirati i doktrinu evolucije, i, počevši od najjednostavnije stanice, na najnižem obliku života, slijediti progresiju te stanice, korak po korak, dokazati svaki zaključak, sve dok ne stigne do najvišeg organizma, u najkompleksnijem stupnju razvoja - čovjeka; a ovo, naravno, apsolutno uništava ideju o specijalnom stvaranju Adama i Eve, o pticama nebeskim, zvijerima poljskim i ribama morskim. Pa ipak, iako se može činiti nevjerojatnim, sve ovo se podučava na takav način, i na takav se način utuvljuje, da taj isti student i dalje može tvrditi da se [] biblijski opis stvaranja uopće ne kosi sa znanošću, a u nekim slučajevima može se čak i spustiti u apsurdne dubine Gladstonea, koji je u svom "argumentu" s Ingersollom zapravo izjavio da se Mojsije i Darwin slažu.

Victor Robinson, Fakultetsko obrazovanje, odlomak. Objavljeno u časopisu Mother Earth, travanj 1907. godine, moj prijevod s engleskog.

Naslovnica časopisa Mother Earth, rujan 1914. godine


[] Kad je ured velike korporacije organiziran na temelju čiste učinkovitosti, on postaje apsolutno odvratno mjesto za rad. Da, jasno, s razumskog gledišta, svrha korporacije je da stvara novac i sve što onemogućuje stvaranje novca je, opet s razumskog gledišta, nešto čega se treba riješiti. Ali, ako zapravo uspostavite poslovanje na tim principima, nitko tu neće htjeti raditi. To postaje ustrojena, gotovo zatvorska situacija. Ako ne postoje prilike, ako je svatko promatran, ako ne mogu izaći van i popiti kavu kad im se pije, ako moraju umetati kartice za registraciju prisutnosti i ako osjećaju da ih se tretira kao strojeve, neće imati nimalo entuzijazma za rad koji obavljaju.

Potpuno je ista situacija s istraživanjem - tamo se pojavljuje još mnogo izrazitije. Ne možeš narediti, ne možeš postrojiti kreativnog izumitelja. A ako želiš da radi za tebe, moraš mu vjerovati. Ali isti princip vrijedi za sve. Vrijedi i za najobičnije i najdosadnije poslove. Ako želiš da dobro rade, poticaj koji im zato daješ ne smije biti strah od onoga što će se dogoditi ako ne rade.

Alan Watts, The task of the prophet, emisija KPFA radija (1960), moja transkripcija i prijevod s engleskog


I kao što sam vam rekao jutros, nije nužno da govorite o misticizmu, trebate govoriti o ekološkoj svjesnosti. Uvijek postoji jezik u koji ovo možete prevesti, a koji će umiriti bihevioriste, logičke pozitiviste i druge ljude koji žele inzistirati na tome da je svemir temeljito tup.

To je ono što leži u pozadini svih ovih mitologija. Osoba koja, s jedne strane, želi reći da je svemir nešto što ga dira kao suštinski misteriozno govorit će o božanstvu i stvarima iza svega, a s druge strane je osoba koja želi reći Oh, dobro, to je samo... To su samo stvari koje nisu uistinu važne. On će naći jezik u kojem će opisati svemir na pomalo preziran način, reći će da je svemir "ništa osim". A nijedan od ovih ljudi ne može dokazati da je ono što govore istina. To su samo dva različita načina izražavanja onog tipa osobe koja jeste i uloge koju igrate spram života.

Vidite, mnogi ljudi žele reklamirati činjenicu da su mentalno zdravi i pouzdani i da im nitko ne može naturiti nikakvu budalaštinu - oni su čvrsta uma. Takvi u akademskom svijetu uvijek igraju određenu ulogu, možete to lako vidjeti i znat ćete točno o čemu se radi i kako se nameću. Druga vrsta ljudi želi im reći Vi ste suhi kao kosti, zvečite, poznajete riječi, ali ne znate glazbu. Svi ovi ljudi dijele se u dvije škole mišljenja: bodljikavi ljudi i želatinozni ljudi. Na strani želea imamo romantičare, a na strani bodlji klasiciste. U srednjovjekovnim vremenima na strani želea imali smo ljude koje su tada smatrali realistima, a na strani bodlji ljude koje su zvali nominalistima. Realisti su vjerovali da je svaki čovjek, pojedinac, primjer suštine koja se zove čovječanstvo. Nominalisti su rekli da je to obična budalaština - postoje samo određeni ljudi. Ne postoji nešto kao suština koja se zove čovječanstvo. A danas, logički pozitivisti i bihevioristi su primjeri boljikavih ljudi, a mistici i idealisti u berklijevskom smislu su primjeri želatioznih ljudi. Ovo je vječna debata. Kad bilo koju substancu promotrite iz blizine, naći ćete strukturu. Ali kad vam leća izađe iz fokusa, naći ćete substancu ili žele, jer ne možete vidjeti detalje, pa sve izgleda homogeno, kao homogenizirano mlijeko. Prema tome, ovisno o nivou povećanja s kojim promatrate život vidite bodlje (ili strukturu) i žele (ili tvar). I sve filozofske debate vode se između ovih krajnosti, a istina je zapravo da je život bodljikavi žele i želatinozne bodlje.

Nemojte se povesti za tim da budete previše bodljikavi - to je ono što je danas, u našem današnjem akademskom svijetu s obzirom na modu, stalno iskušenje - da se osigurate kao iskreni i poštovanja vrijedan akademik koji je zdravog znanstvenog pristupa. A ti ljudi [psiholozi], koji ne bi trebali biti toliko bodljikavi jer se bave stvarima u kojima postoji beskonačno mnogo varijabli, nameću ideju da znaju što su sve bodlje u psihološkoj situaciji. Morate biti pomalo želatinozni i ne sramite se toga.

Alan Watts, odlomak iz predavanja psiholozima i psihijatrima, moja transkripcija i prijevod s engleskog


NAVEČER

Kasno navečer stižeš u svoj grad
u mračne ulice, u crne mrlje prozora,
u mračnu tišinu, mačkama što se skrivaju
ispod automobila, snenim pticama na drveću,
a ipak ne znaš je li grad odsutan,
je li to grad kazne ili grad sjena,
da se možda ne ljuti na tebe,
ili je zapravo toliko ravnodušan
da ne moraš postojati uopće.
Nitko te ne pozdravlja, nitko ne zadržava,
nitko ti ništa ne zabranjuje, ni za što ne moli,
stražari su zaspali ili otišli kući,
pouzdano cvjeta cvijeće, ali ga ne vidiš.
Kraljice spavaju u sarkofazima,
biskupi na portretima, izgubljene bitke
u udžbenicima povijesti.
Grad je otvoren,
otvoren je vjetar, i kolebanje,
sve što se dogodilo
čeka na tebe,
tvoji porazi nisu na tebe zaboravili,
već je kasno,
šutnja se vraća u šutnju,
pokušaj zaspati.

Adam Zagajewski, s poljskog prevela Marina Trumić

Bosch, detalj

Hieronymus Bosch, detalj

Ovo je sedmi dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< Lakše je voljeti nečiji tuđi grad Manjine nasuprot većina >>

Zadnji put osvježeno: 16. ožujka 2019. godine