Lakše je voljeti nečiji tuđi grad, 10. ožujka 2019. godine

Ako ga poznajemo, mrzimo svoj grad. Svoj grad može nevino voljeti student. I to u listopadu, kad se krošnje zažute, a Ilica zamiriše po pepelu i pečenim kestenima. Sve počne negdje od pivovare ili od Braće Oreški, gdje dvojka skreće, pa vuče prema Trgu. Prošao sam tuda mnogo puta gazeći mekane čičke platane, u crnom kaputu od fine vune kojeg mi je skrojio jedan odavno mrtav krojač baš iz Braće Oreški. Kakav je to majstor bio i kakav je kaput napravio! Spržen mnogo puta žarom u razgovorima o najvažnijim mogućim stvarima o kojima već studenti razgovaraju. Pogotovo u jesen, kad se najbolje osjeti miris kakaa koji gori u cigaretnom papiru.

Ako ga poznajemo, mrzimo svog grad. Mrzimo ga jer poznajemo vrijeme koje je sahranio, zločine koje je počinio i ljude koje je zaboravio i zazidao u arkade i ispod fasada, kao da ih nikad nije ni bilo. Mrzimo ga kad se sjetimo svih toplih večeri u dobrom društvu kad nitko od nas nije još ništa znao i kad se svijet činio tako malim. I tako velikim. Našim.

Ako ga poznajemo, mrzimo svoj grad. Zato što znamo da taj grad ni po čemu nije naš i sva ta kulisa života koji je u njemu protekao je hladni beton i staklo. Nema u tome ničeg našeg.

Ako ga dobro poznajemo, mrzimo svoj grad. Kao Bernhard Salzburg. Lakše je voljeti nečiji tuđi grad, koji ne poznajemo. O čijim zločinima nam nisu pričali i u kom opet možemo biti glupavi i neupućeni studenti u crnim vunenim kaputima. Ništa o tome gradu ne znamo i nizašto ne možemo biti krivi. Lakše je voljeti nečiji tuđi grad.

Antonio Šiber, 2019.

<< Riki je slobodan Fahrenheit 451, dio sedmi >>

Zadnji put osvježeno: 10. ožujka 2018. godine.