Fahrenheit 451, dio trinaesti (23. kolovoza 2020. godine)


Stvar je bila u tome što se iz lijesa počeo malo-pomalo širiti mrtvački zadah [] Bilo je teško objasniti pravi uzrok zbog kojega je uz lijes stareca Zosime došlo do tako isprazne, ružne i neugodne pojave. [] "Kako je ovo uopće moguće", govorili su neki monasi, u prvi mah kao da žale zbog toga, "bio je sitan u tijelu, suhonjav, sama kost i koža, pa otkud sad ovakav zadah?" - "Znači da je Bog baš htio na nešto upozoriti!" dodavali su brže-bolje drugi, a njihovo se mišljenje prihvaćalo odmah i bez pogovora. Isto su tako tvrdili da je, doduše, prirodno da se pojavio zadah kao i kod svakog preminulog grešnika, ali da se bar pojavio ipak kasnije, barem nakon dvadeset i četiri sata, a ne tako brzo. "Ovaj je pretekao prirodu". Tu ne može biti ništa drugo posrijedi nego Bog i prst Providnosti. Htio je ljude opomenuti. Ovo je mišljenje ostavilo snažan dojam. Krotki otac jeromonah Josif, knjižničar, ljubimac pokojnikov, počeo se suprotstavljati nekim klevetnicima tvrdeći da "nije uvijek baš tako" i da nema u pravoslavlju dogme prema kojoj tijela pravednika ne bi smjela istrunuti, nego da je to tek izdvojeno mišljenje, te da se i u arhipravoslavnim zemljama, primjerice na Atosu, ne uznemiruju mnogo zbog mrtvačkog zadaha niti se tamo tjelesno neraspadanje smatra glavnim znakom veličine pravednika, nego boja njihovih kostiju. Kad im tijela odleže već mnogo godina u zemlji, pa čak i istrunu u njoj, te "ako kosti onda budu žute kao vosak, to je onda najvažniji znak da je Gospodin uzveličao pokojnog pravednika; a ako nisu žute nego crne, to znači da ga Gospodin nije udostojio slave - eto kako je na Atosu, Svetoj Gori, gdje se čuva pravoslavlje od davnih vremena i u najsjajnijoj čistoti" - završio je otac Josif.

F. M. Dostojevski, Braća Karamazovi


To što ti dečki odbijaju sve što je meni sveto još i nije takvo zlo. Gore je kako oni to odbijaju, naime: a da i ne znaju o čemu se zapravo radi. Ali najgore je što oni to uopće ne žele upoznati!

Svako razmišljanje im je mrsko.

Fućka im se za čovjeka! Hoće biti mašine, šarafi, kotači, klipovi, remeni - no još radije od mašina bili bi municija: bombe, šrapneli, granate. Kako bi rado krepali na bilo kakvom bojištu! Ime na spomeniku poginulima san je njihovog puberteta.

Ali čekaj! Nije li to velika vrlina, ta spremnost na najvišu žrtvu?

Pa jest, ako je riječ o pravednoj stvari -

O čemu je ovdje riječ?

"Pravedno je ono što valja vlastitom rodu", kaže radio. Ono što nam ne čini dobro, nepravedno je. Dakle sve je dopušteno, umorstvo, pljačka, palež, krivokletstvo - i ne samo da je dopušteno već uopće nema govora o zlodjelima ako su počinjena u interesu roda! Što je to?

Stajalište zločinca.

[]

Ljudsko se društvo, otkad postoji, zbog samoodržanja ne može odreći zločina. Ali zločini su bili prešućivani, zataškavani, sramilo ih se. Danas su ljudi ponosni na njih. To je kuga. Svi smo okuženi, prijatelj i neprijatelj. Naše duše pune su crnih oteklina, uskoro će umrijeti. Tada živimo dalje, a ipak smo mrtvi.

[]

Ulicama su marširale djevojke koje traže nestalog pilota, dječaci koji sve crnce prepuštaju smrti i roditelji koji vjeruju u laži što pišu na transparentima. A oni koji u njih ne vjeruju također marširaju. Divizije beskarakternih pod komandom idiotâ. Jednakim korakom.

Pjevaju o ptičici koja cvrkuće na grobu junaka, o vojniku koji se ugušio plinom, o crno-smeđim djevojkama koje jedu smeće koje im je ostalo kod kuće i o neprijatelju kojeg zapravo uopće nema.

Tako maloumnici i lašci slave dan kad je rođen natplebejac.

Dok tako razmišljam, konstatiram sa stanovitim zadovoljstvom da i s mojeg prozora leprša zastavica.

Izvjesio sam je već sinoć.

Tko ima posla sa zločincima i ludama, mora se ponašati zločinački i luđački, inače je s njim gotovo. Cijelim bićem.

[]

Muškarci su poludjeli, a onima koji nisu poludjeli fali hrabrosti da podivljale luđake strpaju u luđačke košulje.

Da, ima ona pravo.

I ja sam kukavica.

[]

"Da, da, nesreća današnje mladeži je što ona više nema pravog puberteta, erotski, politički, moralno etcetera, sve se pomiješalo, razvodnilo, sve u jednom loncu! A osim toga previše se poraza proslavilo kao da su pobjede, prečesto su najdublji osjećaji mladeži upotrebljavani u korist šta ti ja znam kakvog strašila, dok joj je pak s druge strane previše komotno: samo mora prepisati ono što radio samelje i već dobije najbolje ocjene."

Ödön von Horváth, Mladež bez Boga


Osnovno obrazovanje u svim naprednim zemljama u rukama je Države. Za neke od stvari koje se uče, službenici koji ih propisuju znaju da su pogrešne, a svatko tko je bez predrasuda zna i mnoge druge stvari koje su pogrešne ili barem vrlo upitne. Uzmimo, na primjer, podučavanje povijesti. Svaka nacija teži isključivo glorificiranju same sebe u školskim udžbenicima povijesti. Kad čovjek piše autobiografiju, od njega se očekuje doza skromnosti, ali kad nacija piše svoju autobiografiju ne postoje granice njenog busanja i hvalisanja. Kad sam bio mlad, školske su knjige podučavale da su Francuzi zli, a Nijemci plemeniti; sad podučavaju suprotno. Ni u jednom slučaju istina nije ni najmanje važna. Njemački udžbenici, kad se bave bitkom na Waterloou, predstavljaju Wellingtona kao umalo poraženog, kad Blucher spašava situaciju; engleski udžbenici predstavljaju Bluchera kao nevažnog. Autori i njemačkih i engleskih knjiga znaju da ne govore istinu. Američki udžbenici nekad su bili izrazito anti-britanski; nakon Rata postali su podjednako pro-britanski, a da ni u jednom slučaju ne teže tome da iskažu istinu [] I ranije i sad, jedna od glavnih zadaća obrazovanja u SADu blia je da preobrati šaroliki zbor djece imigranata u "dobre Amerikance". Čini se da nikom nije palo na pamet da "dobar Amerikanac", kao i "dobar Nijemac" ili "dobar Japanac", mora biti, pro tanto, loše ljudsko biće. "Dobar Amerikanac" je muškarac ili žena prožeta uvjerenjem da je Amerika najbolja država na planetu, i da je se mora entuzijastično podržavati u bilo kakvom prijeporu. Moguće je da su te pretpostavke istinite - ako je tako, racionalan čovjek ih neće osporavati. Ali ako su istinite, trebalo bi ih podučavati svuda, a ne samo u Americi. Sumnjiva je okolnost da se u takve pretpostavke nikad ne vjeruje izvan zemlje koju glorificiraju. U međuvremenu se cijela mašinerija Države, u svim različitim državama, aktivira na tome da bespomoćnu djecu uvjeri u apsurdne pretpostavke zbog kojih su voljna umrijeti u obrani mračnih interesa pod dojmom da se bore za istinu i pravdu. To je samo jedan od bezbrojnih načina na koje se obrazovanje oblikuje ne tako da usađuje istinito znanje, nega da učini ljude prijemčivim za volju njihovih gospodara. Bez razrađenog sustava obmane u osnovnim školama, bilo bi nemoguće očuvati kamuflažu demokracije.

[]

Tri događaja iz mog vlastitog života poslužit će da pokažu kako su u suvremenoj Engleskoj kocke namještene u korist kršćanstva. Razlog zbog kojeg ih spominjem je taj da mnogi ljudi uopće ne shvaćaju prepreke koje nastaju zbog javnog iskazivanja agnostičkog stava.

Prvi događaj dogodio se u rano doba mog života. Moj otac bio je slobodni mislilac*, ali je umro kad mi je bilo tek tri godine. Htijući da me se odgoji bez praznovjerja, imenovao je dvojicu slobodnih mislilaca za moje skrbnike. Sud je, međutim, poništio njegovu oporuku i odlučio da me se obrazuje u duhu kršćanske vjere. Bojim se da su rezultati takve odluke bili razočaravajući, ali ne krivnjom zakona. Da je [moj otac] odredio da budem obrazovan kao kristadelfijanac ili muggletonijanac ili adventist sedmog dana, sud tome ne bi ni u snu prigovorio. Roditelj ima pravo odrediti da se bilo koje zamislivo praznovjerje usadi u njegovu djecu nakon njegove smrti, ali nema pravo reći da ih se ako je moguće sačuva od praznovjerja.

Drugi se događaj dogodio 1910. godine. U to sam vrijeme imao želju biti zastupnik u parlamentu kao liberal i njihov klub zastupnika** predložio me je u određenoj izbornoj jedinici. Obratio sam se liberalnoj uniji koja se [o meni] pozitivno izjasnila, i prihvaćanje moje kandidature činilo se sigurnim. No, nakon što su me ispitali u užem krugu stranke, priznao sam da sam agnostik. Oni su upitali hoću li tu činjenicu obznaniti, a ja sam rekao da vjerojatno hoću. Pitali su bih li bio voljan da povremeno odem u crkvu, a ja sam odgovorio da ne bih. Zbog toga su odabrali drugog kandidata koji je i izabran, koji je otad u parlamentu, a član je i sadašnje vlade.

Treći se događaj dogodio odmah iza toga. Pozvan sam u Trinity College u Cambridgeu na mjesto predavača***, ali ne i člana koledža****. Između te dvije pozicije nema razlike u plaći, razlika je da član koledža ima glas u upravljanju i ne može ga se razvlastiti tijekom trajanja njegovog mandata osim u slučaju teškog nemorala. Glavni razlog zbog kojeg mi nisu ponudili poziciju člana bio je taj što klerikalna stranka nije željela još jedan anti-klerikalni glas. To je završilo tako da su me se riješili 1916. godine kad im se nisu dopali moji stavovi o ratu. Da sam ovisio isključivo o svom statusu predavača, umro bih od gladi.

Ova tri slučaja ilustriraju različite prepreke na koje nailaze oni koji se izjasne kao slobodni mislioci čak i u suvremenoj Engleskoj. Bilo koji drugi slobodni mislilac koji se tako javno izjasnio mogao bi navesti slične događaje iz vlastitog iskustva, često mnogo ozbiljnije naravi. Konačan rezultat toga je da se ljudi kojima je teže u životu ne usuđuju izjasniti o svojim vjerskim opredjeljenjima.

-----------------

* Freethinker [slobodni mislilac] u originalu, prema freethought [slobodna misao] - stajalište da se svaki stav o istinitosti mora temeljiti na razumu, logici i iskustvu, a ne na autoritetu, tradiciji i dogmi. Često sinonim za agnostik ili ateist.

** The Whips u originalu - skupina zastupnika svake stranke u parlamentu koja se bavi organizacijom parlamentarnog djelovanja stranke.

*** Lecturer u originalu

**** Fellow u originalu

Bertrand Russell, Free Thought and Official Propaganda (1922), moj prijevod s engleskog


Jedan od najgorih aspekata dogmatskog kršćanstva je da posvećuje strah, kako osobni tako i općeniti. Strah od pakla, strah od nestajanja, strah da bi svemir mogao biti bez ikakve svrhe, smatraju se plemenitim osjećajima, a ljude koji si dopuštaju da ih ti strahovi porobe smatra se superiornim onima koji se bez ustručavanja suočavaju s onime što je bolno. Ali ljudska se narav ne može do te mjere razdvojiti da se strah može uzdizati u jednom smjeru, a da se zbog toga ne ukorijeni i u drugim smjerovima. Čovjek koji se smatra vrlim zbog straha pred ljutitim Bogom uskoro će početi vidjeti vrlinu i u podvrgavanju zemaljskim tiranima. U najboljem karakteru postoji element ponosa - ne vrsta ponosa koja prezire druge, nego ona vrsta koja ne želi zbog vanjske prisile odstupiti od onoga što smatra dobrim. Čovjek s ovakvom vrstom ponosa će htjeti, koliko se to može, saznati istinu o stvarima koje ga se tiču i osjećat će se porobljenim ako, prema svom sudu, poklekne pred strahom. Ali ovu vrstu ponosa Crkva osuđuje kao grijeh koji naziva "ponosom intelekta". Što se mene tiče, smatram da je to jedna od najvećih i najpoželjnijih vrlina.

Bertrand Russell, The Value of Free Thought (1944), moj prijevod s engleskog


Kad se jednom izgubi vlastita osobnost, jedini je način stjecanja identiteta konformizam. Da bi bio prihvaćen, čovjek mora raditi sve što i drugi rade; čovjek ne smije biti različit, ne smije ostati izvan ili ići dalje od standarda i stereotipa; ne smije inzistirati na onome što je ispravno, nego samo na onome što se očekuje, prihvaća i što je prihvatljivo. Ispravno je ono što gomila osjeća da je ispravno. Kao pojedinci, mi smo sićušni dijelovi gomile i države; kao takvi mi nemamo ni moći ni važnosti - ni osobnosti. Svako razilaženje s prihvaćenim standardima, svako skretanje s partijske linije, stvara osjećaj krajnjeg nespokojstva. Taj se nemir može ublažiti tek kad se konformizam ponovo uspostavi.

Ako je izvor našeg osobnog identiteta izvan nas, onda ćemo vjerojatno biti podređeni toj vanjskoj sili. Posebno ćemo se osjećati jaki i sigurni, spokojni, čak i sretni, kad se identificiramo s moćnim gospodarima i kad se podredimo njihovoj vlasti. To je geneza autoritarne strukture karaktera, toliko raširene u našem vremenu. Kao pojedinac, ja sam beznačajan. Ali kao dio nečeg velikog - države, nacije, partije - i ja sam velik. Tako, da bih spriječio svoju vlastitu degradaciju, moram braniti vlast. Fašizam, staljinizam, kolonijalizam sa svojim grozotama u Vijetnamu, Alžiru i portugalskoj Africi, odražava neke od posljedica autoritarne strukture karaktera.

[]

U stvarnosti, jednako kao u govoru, tržišni odnosi postaju temelj za sve ostalo: propriété i property označuju i vlasništvo i osobinu karaktera: valeur, value, Wert, commerce, Verkehr "su riječi koje se koriste i za trgovačke odnose i za karakteristike i odnose među ljudima kao takvim." Na suptilniji - i dublji - način, having (imati) zamjenjuje being (biti). Pojedinci kažu da imaju problema, besanicu, ili nesretan brak, umjesto da kažu da se osjećaju jadno, da ne mogu spavati, ili da se svađaju sa svojim ženama. Suvremeni čovjek IMA sve: auto, kuću, zanimanje, djecu, brak, probleme, srdžbu, odnose - i, ako sve to nije dovoljno, također ima i psihoanalitičara. On JE ništa.

Sloboda se mjeri stupnjem do kojeg su "bezlične tržišne snage" puštene da djeluju bez vanjskog utjecaja. Tako građanska svijest miješa tržišnu slobodu s ljudskom slobodom. Ekonomska efikasnost (tzv. Paretov optimum) bit će izvedena iz (idealiziranih) tržišnih odnosa. Studenti prve godine ekonomije uče teorem koji dokazuje da slobodno tržište postiže najbolju alokaciju resursa - uključujući i radnu snagu. Ljudski kapital (!) izračunat kao sadašnja vrijednost toka nadnica već je prije spomenut. Akademski ekonomisti analiziraju veličinu obitelji tretirajući djecu kao trajna potrošna dobra i izračunavajući odgovarajuće elastičnosti potražnje. Tržišna unosnost ima tendenciju da postane odlučujući kriterij za društvenu poželjnost. Goleme razlike u dohotku i bogatstvu objašnjavaju se i opravdavaju razlikama u marginalnoj produktivnosti. Nedostatak mogućnosti zapošljavanja, poslovne fluktuacije i niska stopa privrednog razvoja, s njihovim popratnim društvenim troškovima, opravdavaju se uvjetima potražnje i ponude. Potražnja i ponuda smatraju se objektivnim silama koje nemaju nikakve veze s društvenim sistemom i koje mijenjaju tržišne uvjete isto kao što prirodne sile mijenjaju meteorološke uvjete. Temeljni društveni odnos između poslodavca i posloprimca ostaje skriven iza tržišta radne snage. Privatni rad pojavljuje se kao sastavni dio društvenog rada samo preko razmjene proizvoda rada. Prema tome, društveni odnosi među proizvođačima ne čine se onim što jesu, nego izgledaju kao robni odnosi među osobama i društveni donosi među stvarima.

[]

Manipulativna moć se koristi za psihičku prisilu. Nastavnici se unajmljuju da oblikuju umove mlađih naraštaja. Stvaraoci kulture se plaćaju da proizvode kulturu koja odgovara potrebama i ukusima vladajuće klase. Industrije zabave kontroliraju slobodno vrijeme. Masovni mediji dobivaju dopuštenje za rad, dotacije, itd. u skladu sa selektivnim kriterijima. Političke partije i poslovni interesi troše goleme svote novca na reklamne kampanje, na propagandu ove ili one vrste, na neprekidno ispiranje mozgova javnosti. Crkve - vjerske ili svjetovne - bore se za dušu čovjeka. Karizmatsko vodstvo je poseban oblik prisilnog uvjeravanja. Tako su reklama, indoktrinacija, propaganda, uskraćivanje informacija ili davanje odabranih informacija i karizmatsko vodstvo sredstva prisiljavanja ljudskog uma na slaganje. Sve te manipulativne djelatnosti mogu se decentralizirati i labavo koordinirati pomoću sredstava koja je vladajuća klasa voljna potrošiti da bi sačuvala svoje ekonomske, političke i statusne interese. Ili ih vladajuća klasa, koja ima monopol političke moći, može strogo kontrolirati. U oba slučaja, naizgled slaba i bezazlena manipulativna moć pokazuje zadivljujuću snagu. Zarobljujući umove ljudi, ona ih navodi da služe vladajućoj klasi i vjeruju da je to u njihovom najboljem interesu.

Često se postavlja ovo pitanje: ako zaista postoji fundamentalni klasni sukob u društvu i ako je eksploatirana klasa mnogobrojnija, zašto ona - osobito u uvjetima suvremene građanske političke demokracije - ne zbaci vladaoce? Sada možemo izravno odgovoriti na to pitanje: zato jer su politički, ekonomski i ideološki pritisci tako jaki da podređeni ne vide nikakvu pravu alternativu.

[]

Kako je Marx uočio, vladajuće ideje društva su ideje njegove vladajuće klase, a oni koji primaju naredbe navedeni su da vjeruju kako je njihov položaj sasvim prirodan. I Aristotel i robovi vjerovali su da ropstvo odgovara ljudskoj prirodi i da je korisno objema stranama: gospodar je trebao nekoga tko će mu raditi, a rob nekoga tko će mu naređivati. U modernom građanskom društvu ista se ideja izražava u teoriji poduzetništva: izuzetni pojedinci, poduzetnici, unajmljuju rad (čak ne ni radnike!), i druge činioce proizvodnje i organiziraju poduzeća u kojima izdaju naredbe koje koriste svima kojih se to tiče. I opet, kao u Aristotelovo doba, i oni koji upravljaju, i oni koji rade vjeruju da je to jedino prirodno stanje stvari.

[]

Kad su proživjeli stvarnost bespoštedne eksploatacije, ljudi su počeli gubiti vjeru u ideale buržoaske revolucije. Društvo je negdje krenulo pogrešnim putem. Brzo je otkriveno da sloboda, (pravna) jednakost i privatno vlasništvo ne stvaraju bratstvo, nego kapitalističku eksploataciju.

[]

Čak i u najuspješnijem slučaju, buržoaska demokracija svela se na politički život kojim dominiraju političke partije, a političkim partijama partijske organizacije i njihovi vođe. Običan građanin ima privilegij da svake treće, četvrte ili pete godine izabere najmanje nepoželjnog političkog vođu, kojeg su za njega probrali vladajući slojevi društva. Buržoaska demokracija je politički sistem koji transformira FORMALNU volju većine u STVARNU volju manjine.

Branko Horvat, Politička ekonomija socijalizma, New York 1982.

Ovo je trinaesti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< O lijepim lažima i suučesnicima u njima Soba pored pisača >>

Zadnji put osvježeno: 23. kolovoza 2020. godine