Fahrenheit 451, dio deseti (20. srpnja 2019. godine)


"Umjetnike poznajem", rekao je, "mahom kao dosadne i hvastave, samo dosadne i hvastave, ništa više ..."

--------------

"Stojim tu pred drvetom", kažem, "a ne znam ni što je to, drvo. Što je to? I neki čovjek tu stoji, a ja ne znam što je to. Ništa ne znam. Čas je gore, čas je hladno, a onda opet mračno. Znate li vi?" - "Ja?", kaže živoder, "zašto ja?" - "I vi gledate gore, gdje je crno, to su oblaci, zar ne? I onda uđete u kuću gdje je toplo. Tu opet sjede ljudi. Ima ih i na groblju. Znate li što je to?" - "Ne, ljudi", kaže on. "Da, ljudi." I odjednom zahladi, zebem i trebao bih požuriti kući, slikar me čeka.

--------------

Život je kao šuma u kojoj čovjek svako toliko naiđe na putokaz i markaciju, sve dok odjednom više nema nijednog, nijedne. A šumi nema kraja, i glad završava smrću.

--------------

Djetinjstvo još uvijek trči za nama poput psića koji je nekoć bio veseo suputnik, a sada ga treba njegovati i omotavati zavojima, davati mu sto vrsta lijekova da nam ne ugine na rukama.

--------------

Ovdje je sve, svaki miris, povezan s nekim zločinom, nekim zlostavljanjem, ratom, nekim sramnim postupkom ... Pa bilo sve to i prekriveno snijegom", kaže. "Stotine i tisuće čireva koji stalno pucaju. Glasovi koji neprestance vrište. Možete se smatrati sretnim što ste tako mladi i zapravo neiskusni. Kad ste vi počeli misliti, rat je već bio završio. Vi o ratu ne znate ništa. Ništa ne znate. A ovi ljudi, koji su svi redom na najnižem stupnju, često na najnižem stupnju karaktera, svi su ti ljudi krunski svjedoci velikih zločina.

--------------

"Shvaćate li? Život je čisto, najjasnije, najmračnije, kristalno beznađe ... Tamo vodi samo jedan put kroz snijeg i led u ljudski očaj, onamo kamo se mora ući; preko preljuba razuma."

Thomas Bernhard, Mraz


Toliko sam toga majci želio reći, toliko je presudnih stvari pitati, sada je bilo prekasno. Više neće biti ta koja je otvorena za moja pitanja, njoj se više nisam mogao obratiti. Odustajemo od pitanja jer ih se i sami bojimo, a onda je odjednom prekasno za njih. Želimo onoga koga pitamo pustiti na miru, ne nanijeti mu preveliku bol, pa ne pitamo, jer i sami sebe želimo pustiti na miru i ne nanijeti sebi preveliku bol. Odgađamo odlučujuća pitanja tako što neprekidno postavljamo beskorisna i banalna, smiješna pitanja, a kad postavimo odlučujuća pitanja, onda je prekasno. Cijeloga života odgađamo velika pitanja, dok se ne pretvore u čitavu planinu pitanja i zastru nas. Ali tada je prekasno. Trebali bismo imati hrabrosti (prema onima koje trebamo pitati i prema sebi samima), mučiti ih pitanjima, bezobzirno, neumoljivo, ne štedjeti ih, ne varati ih poštedom.

Thomas Bernhard, Hladnoća, izolacija


DVIJE CEDULJE

U Sveučilišnoj knjižnici u Salzburgu knjižničar se objesio o veliki luster u velikoj čitaonici, jer, kako je napisao na jednoj cedulji koju je ostavio za sobom, odjednom više nije mogao izdržati da drži u redu i posuđuje knjige, napisane samo zato da učine nekakvo zlo, pri čemu se pozivao na sve knjige koje su ikada napisane. To me je podsjetilo na brata mog djeda, koji je bio okružni lovac u Altentannu kod Henndorfa i koji se ustrijelio na vrhu Zifanka jer više nije mogao izdržati ljudsku nesreću. I on je, naime, tu svoju spoznaju ostavio zapisanu na cedulji.

Thomas Bernhard, Imitator glasova


Kad prijeđemo pedesetu godinu, sami sebi djelujemo pokvareno i bez karaktera, pomislio sam. Pitanje je samo koliko dugo možemo izdržati to stanje. Mnogi se ubijaju u pedeset i prvoj, pomislio sam. Mnogi i u pedeset i drugoj, ali više ih je koji to učine u pedeset i prvoj. Svejedno je ubiju li se u pedeset i prvoj godini ili u pedeset i prvoj umru prirodnom smrću, kako se to obično naziva, svejedno umru li kao Glenn ili kao Wertheimer. Uzrok je veoma često stid koji osjeća pedesetogodišnjak zbog prekoračenja granice, ostavljajući pedesetu godinu života iza sebe. Jer pedeset godina je apsolutno dovoljno, pomislio sam. Postajemo pokvareni ako prijeđemo pedesetu, a svejedno nastavimo živjeti i egzistirati. Mi smo kukavice koje prelaze granicu i postaju dvostruki bijednici kad pedesetu ostave iza sebe, pomislio sam.

--------------

Započevši studij kako bi postali veliki virtuozi, naši bivši kolege već su desetljećima životarili još samo kao učitelji klavira, pomislio sam, nazivajući sami sebe akademskim glazbenim pedagozima, proživljavajući nakaznu pedagošku egzistenciju, upućeni na netalentirane učenike i njihove megalomanske, za umjetnošću pohlepne roditelje, snivajući u svojim malograđanskim stanovima o svojim mirovinama glazbenih pedagoga. Devedeset i osam posto svih studenata visokih glazbenih škola pristupa našim akademijama s najvišim zahtjevima, provodeći po okončanju studija desetljeća svojega života na najsmješniji mogući način, kao takozvani profesori glazbe, pomislio sam.

--------------

Bio sam daleko bolji od većine kolega na akademiji, pomislio sam, pa ipak sam jednoga trenutka prestao, što me učinilo jakim, pomislio sam, jačim od svih onih koji nisu prestali, a nikad nisu bili bolji od mene, koji su u svom diletantizmu pronašli doživotno utočište, koji se nazivaju profesorima i dopuštaju da ih kite odlikovanjima i ordenima, pomislio sam.

--------------

Što se mene tiče, svirao sam još nekoliko puta u Grazu i Linzu, jednom i u Koblenzu na Rajni, posredstvom jedne studijske kolegice, a onda sam sasvim prestao. Sviranje klavira nije me više zabavljalo, a nisam imao ni namjeru da se doživotno dokazujem pred javnošću za koju mi je u međuvremenu, kako mi se činilo preko noći, postalo sasvim svejedno.

--------------

Mi izgovaramo riječi i njima uništavamo ljude, a da čovjek kojeg smo uništili u trenutku kad smo izgovorili riječ kojom smo ga uništili nije ni svjestan te smrtonosne činjenice, pomislio sam. Čovjek konfrontiran sa smrtonosnom riječju još ništa ne sluti o smrtonosnom djelovanju te riječi i njezina pojma, pomislio sam. Glenn je Wertheimera nazvao gubitnikom još prije nego što je tečaj kod Horowitza uopće započeo, pomislio sam, mogao bih čak odrediti točan sat kad je Glenn za Wertheimera upotrijebio riječ gubitnik. Mi čovjeku kažemo smrtonosnu riječ a da po prirodi stvari u istom trenutku nismo ni svjesni da je riječ koju smo izrekli zaista smrtonosna. Dvadeset i osam godina nakon što je Glenn u Mozarteumu rekao Wertheimeru da je gubitnik i dvanaest godina nakon što mu je to rekao u Americi, Wertheimer si je oduzeo život.

T. Bernhard, Gubitnik; s njemačkog preveo Boris Perić

Ovo je deseti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< U trenucima sreće Tatin rođendan >>

Zadnji put osvježeno: 20. srpnja 2019. godine