Otvoreno pismo: transkripti druge sezone (3. srpnja 2025. godine)

Uobičajeno je i opće prihvaćeno mišljenje da postoje ispravni i odobreni načini na koje se govori o stvarima, pogotovo onima osjetljive naravi, koje neki zovu i svetinjama. Kažu da u takvim stvarima treba iskazati dužno poštovanje, u skladu s tradicijom. Tako se o tome oduvijek govorilo, a oni koji i danas nastavljaju tu tradiciju nalaze u tom ponavljanju neku vrstu ponosa i historijskog kontinuiteta.

Zbog toga se generacijama pripovijedaju veličanstvene besmislice o kojima nitko više i ne razmišlja kao o nečemu što bi trebalo propitivati. Te se besmislice doživljavaju skoro religiozno, a zapisane su i u školskim udžbenicima. Među njih spadaju priče o tome da je narod uvijek u pravu i da nikad ne stavlja sva jaja u istu košaru, da dobri ljudi vole svoju državu, da se svačija vjerska uvjerenja moraju tolerirati, da je identitet razlog za ponos, da su hrvatski poduzetnici i CEO-i tvrtki koje mlate milijarde svim Hrvatima razlog za ponos, da su hrvatski nogometaši-bogataši svakom dobrom Hrvatu razlog za ponos, da je sport plemenita aktivnost, da uspjeh svakako treba podržati, da su pjesnici osjetljive duše, da nastavnici obrazuju i odgajaju djecu da budu dobri ljudi, da su lijekovi skupi zato što vas mogu izliječiti, da uvijek treba izaći na izbore i izabrati barem manje od dva ponuđena zla, da su intelektualci moralna i humana snaga društva, i slično. Zato se praktički nikad ne čuje da svaki narod visoko cijeni glupane, psihopate i ubojice, da je domoljublje ropstvo, da su vjernici u značajnom postotku oholi i netolerantni, da identitet nije sve ono masovno što se prihvaća nego sve ono masovno što se odbacuje, da to što je neki bogataš Hrvat ogromnoj većini Hrvata može samo štetiti usprkos onome što lažu po udžbenicima, da sport omamljuje i zaglupljuje mase, da je uspjeh nasilje, da je Staljin pisao poeziju o cvijeću i ptičicama, da su ograničene sposobnosti nastavnika u harmoničnom skladu s tupošću njihovih učenika, da brojni skupi lijekovi ne čine baš ništa osim što dodatno razbolijevaju bolesnika, da je za mislećeg pojedinca moralno i idejno konzistentnije da ne izlazi na izbore, da su intelektualci vrlo često hulje i srebroljupci, i slično.

Još je zanimljivije što malo tko želi čuti ono što bi proturječilo tim lažima koje se svakodnevno ponavljaju. Svako se propitivanje tih kripto-religioznih budalaština doživljava kao hereza i blasfemija, a riječi iz religioznog registra ovdje su sasvim prikladne jer su utuvljene “istine” vrsta praznovjerja i društvene religije. Onoga tko se ipak iz tko zna kojih razloga odluči da ih propituje, gleda se uvijek podozrivo, a gotovo se nikad ne sluša što taj govori nego koji su njegovi motivi da to govori te da se tako izdvaja iz društvenog i masovnog konsenzusa. Jedni ga nazivaju lažljivcem, drugi zavidnim, treći oholim i narcisoidnim, a četvrti nenormalnim socijalnim bićem. Taj prešutni društveni konsenzus temeljen na notornim lažima i usmjeren protiv slobodnog pojedinca izazove u ponekoga revolt pa i bijes. Ja svakako spadam u takve, a moj revolt postaje podloga, inspiracija i gorivo za stvaranje. Ima to i neke veze s Nietzcheovom grižnjom savjesti iz Ljudskog, odviše ljudskog:

Već sam napisao, u predgovoru knjige transkripata prve sezone podcasta, da epizode podcasta Otvoreno pismo s citatima iz knjiga drugih, ipak prvenstveno sadrže ono o čemu ja želim vikati, a tako je bilo i u ovoj, drugoj sezoni, samo još malo jače, nadam se. Epizode druge sezone bave se obrazovanjem, turizmom, haikuom, politikom i medijima, bolešću i smrću, identitetom i domoljubljem, autorstvom, umjetnom inteligencijom, intelektualcima, jedna je epizoda posvećena Leonardu da Vinciju i sadrži dijelove mojih javnih predavanja o njemu, jedna je o Mati Rimcu i njegovom “robo-taksiju”, jedna je montaža mog razgovora s Matom Jagnjićem o mojoj knjizi Problem promatrača, mogućnosti “konačnog uvida” i propasti znanosti, a tu je i misa Perfidus est Ecclesia temeljena na tekstovima Bakunjina i Nietzschea za koju sam napisao glazbu i koju sam otpjevao najbolje što sam umio. U vremenima ratova i masovnih ubojstava, nezamislive patnje ljudi, a pogotovo djece, na brojnim mjestima u svijetu, a pogotovo u Gazi, ove se teme možda čine kao “male stvari”, nevažne u usporedbi sa zlom svijeta koje nas okružuje. Možda i jest tako, no treba imati u vidu da ”male stvari” s vremenom mogu postati velike ako im se to dopusti i ako nitko o njima ne govori uključujući pritom mozak. Te male stvari na kraju postaju zločini. Svejedno, glasnike tih “malih” i nepopularnih stvari doživljava se, kao što rekoh, kao zlobnike i zavidnike, to je uobičajena reakcija hipnotizirane gomile. To je zato što ljudi općenito vole čitati lijepe priče, recimo o velikim uspjesima naših znanstvenika ili liječnika, o mladim poduzetnicima koji su najbolji u svijetu ili o divnom prijateljstvu među našim ljudima svjetskog glasa, a mrze one koji im ukazuju da je sve to laž, da su osmijesi plastični, a njihovi heroji psihopati, zlostavljači ili sadisti. Da je cijela društvena situacija zapravo opasna i to zato što slave tipove koji su očiti bolesnici i prevaranti.

Camus je u Prvom čovjeku zapisao,

a Kurt Vonnegut u Bog Vam dao, gospodine Rosewater

Za većinu sam epizoda u drugoj sezoni načinio i vizualizacije dijelova njihova sadržaja uz pomoć različitih alata za generiranje slike algoritmima umjetne inteligencije. Neke su od tih slika odabrane za ovu knjigu i prikazane blizu teksta transkripta na koji se odnose. Slika koja ilustrira epizodu Leonardova znanost slikanja, na stranici 44, je izuzetak. Riječ je o reprodukciji Monetove slike Žena sa suncobranom – gospođa Monet i njezin sin (La Femme à l’ombrelle – Madame Monet et son fils) koju je on naslikao 1875. godine.

U ovoj su sezoni epizode u prosjeku dvadesetak posto kraće od epizoda u prvoj sezoni. To je moj svjesni i namjerni odabir, jer sam na malom uzorku slušača ustvrdio da pažnju bolje zadržavaju u nešto kraćoj formi podcasta.

Usput, i na kraju, ispunio sam obećanje koje sam dao onoj dvojici u Ogulinu i koje sam prepričao u predgovoru knjige transkripata prve sezone. Našli smo se i opet u Tarvisiju (Trbižu) u prosincu 2024. godine, a pokušat ćemo i u prosincu ove, 2025.

Autor; u Zagrebu, 3. siječnja 2025. godine

>> Downloadirajte Otvoreno pismo: transkripti druge sezone OVDJE.

Ako želite snimiti PDF fajl na vaše računalo da ga čitate kasnije ili prenesete na neki drugi uređaj, kliknite desnim gumbom miša >> NA OVAJ LINK, a kad vam se prikaže prozor s izborima odaberite opciju Save link as... što će vas odvesti do izbora mjesta na vašem računalu (foldera) na koje želite sačuvati e-knjigu.

Zadnji put osvježeno: 3. srpnja 2025. godine.