Znanost o bolesti i smrti 7: predsmrtno pokajanje, 17. siječnja 2026.

Pokajte se dakle i obratite da se izbrišu grijesi vaši.

Djela apostolska 3:19

Od umirućeg očekuju da se pokaje ili barem "pomiri" na samrti. Smatra se, valjda, da je posebno lijepo ako umirući ode "pomiren". Tu, zapravo, uopće nije riječ o umirućem, nego o onima koji sve to prate i kojima bi svakako bilo lakše ako bi u cijelom tom procesu umiranja i odlaska iz bitka bilo nekakvog razrješenja i pomirenja, nekakve trunčice smisla koja bi obasjala apsurd bivanja. Pogotovo apsurd njihovog bivanja.

Zbog čega bi se to umirući trebao pokajati, ili barem pomiriti, i to baš neposredno prije smrti? Ako smo imalo ljudi, onda smo se pokajali stotinama puta, svaki onaj put kad smo bili zli prema drugima, ili, barem, kad smo nedostojno mislili i htjeli. Pokajanje je naporan proces pokušaja ispravljanja ili barem smirivanja svih onih svinjarija koje smo načinili i za koje smo krivi. To nije nešto što bi se dogodilo u trenutku pa da nam se božjom milošću otpišu grijesi, nego nešto na čemu treba raditi cijelog života, barem ako donekle volimo ljude i ako pokušavamo živjeti ne oštećujući previše druge. To je mukotrpan proces, koji zahtijeva svakakve vrste napora, a ne nagla predsmrtna spoznaja.

Zašto bi predsmrtno "pomirenje" bilo nešto pozitivno? I zašto to narod s nestrpljenjem očekuje, čita u novinama, lajka ta fantastična i neočekivana preobraćenja na dobrotu, u zadnjim tjednima života kad oni oboljeli od raka naglo spoznaju kako su ljudi zapravo dobri i koliko je svijet ipak lijep? Je li tu riječ o dovođenju života i bića umirućeg u poniženo stanje, stanje koje se mora poniziti kako bi oni koji iščekuju to poniženje pomirenja i pokajanja mogli, sami sa sobom, nastaviti živjeti?

S posebnim se žarom iščekuje pomirenje “oholih”, koji nikad nisu prihvaćali ništa od onoga u što se vjeruje i u što vjeruju svi koji će iščeznuti. Pokajanje “oholih”, onih koji su ismijavali i ponižavali sve u što se vjeruje i po čemu se živi, što omogućava da se umre u navodnom miru, najbolji je dokaz da je sve ipak u redu s načinom na koji se živi, i da i oholi i bijesni na kraju popuste i pokleknu. Kad ih već oni nisu uspjeli dovesti u red, ohole će u red dovesti bolest i bol, to će ih konačno prisiliti da pognu glave i pokaju se.

Utapanje među seljacima kukavno je utapanje. Oni mirno gledaju kako se njihova žrtva bori i kako je valovi poklapaju, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu: pustiti da zao čovjek, onaj koji ne pripada među njih, jednostavno propadne. Onaj koji nije dao da mu se išta kaže, kojega ni u što nisu uspjeli uvjeriti.

Thomas Bernhard, Mraz

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---