Kolege znanstvenici, epizoda 65, 20. studenog 2025.

Današnji znanstvenici su groteskno našminkane lutke na koncu, premda se u teatralnoj i potpuno lažnoj viziji vlastitog posla zamišljaju kao predvodnici društva, kao eksperti o čijem radu i znanju ovisi budućnost svijeta. Prava je istina da današnji svijet ovisi o hirovima i mahnitanjima krajnjih glupana izabranih voljom naroda, a da se znanstvenici zadovoljavaju da ih neki nepismeni i neobrazovani novinar prikaže u veličanstvenom svjetlu, na portalu, u članku koji neće pročitati malo tko osim drugih znanstvenika koji bi htjeli da nepismeni novinar napiše nešto i o njima. Istina je, doduše, da su i današnji znanstvenici uglavnom slabo pismeni i loše obrazovani i da ne vide ništa izvan uskog stručnog znanja koje su donekle stekli na fakultetima i doktoratima. Njeguju iritantan i opasno plitak, napuhani, pokroviteljski i mesijanski stav i nastup o važnosti znanstvenih istraživanja i sebe samih, naravno, te nadmeni odnos prema svemu što se ne može odmah izmjeriti i što se ne uklapa u pametovanje, indoktrinaciju i legende koje su pokupili na studiju te kasnije, u svom profesionalnom okružju. Podsjećaju, zapravo, na pubertetlije koji su s godinama uvježbali nastup i nabrijali samopouzdanje, bivajući okruženi istim takvima kakvi su i sami.

Tipovi s titulama i diplomama u neprestanim naletima narcisoidne tuposti jedni drugima po društvenim mrežama tepaju, “Gdje ste održali to predavanje, kolega?”, “Slažem se, kolega.”, “I kod nas je tako, kolega”, “Mi bismo morali češće razgovarati, kolega”. To gnjavljenje s “kolegom”, označava one koji bi svakako htjeli pripadati “kolegama” i sustavu u koji su nekako upali i u kojem nalaze podršku za svoju cjelokupnu egzistenciju, misleći, također, da ih to što pripadaju “kolegama” čini boljima od drugih.

Oni su oštećeni svojim zanimanjem.

Ne razumiju kontekst i šire značenje svoje struke, krhku društvenu infrastrukturu na kojoj njihova djelatnost i znanost počivaju, i uglavnom smatraju da je neoprostivo kršenje nepisanih pravila struke kad netko govori o bilo čemu što nije znanstveni „oskar“ koji je dobio u navodno prestižnoj europskoj konkurenciji ili i još jedan znanstveni članak o nečemu što objavljuje već dva desetljeća, i opet u nekom najprestižnijem svjetskom časopisu. I taj će znanstveni članak, i opet, kao i oni prije njega, o kojima su također pisali polupismeni znanstveni novinari, zasigurno promijeniti udžbenike iz biologije, ili će svakako, i opet, otvoriti put liječenju raka, koji će, i opet, posve uskoro, i opet, postati kronična bolest. Ni o čemu drugome znanstvenici ne smiju govoriti, tako tvrde udarnici struke, pogotovo šefovi doktorskog i postdoktorskog roblja na plaćama financiranim iz oskarskih EU fondova, koji uživaju u svojim ulogama spasitelja, voditelja, menadžera, stalnih gostiju člančića nepismenih znanstvenih novinara, i govora u Ujedinjenim narodima podjednako nepismene predsjednice Republike Hrvatske. Nema gore optužbe iz znanstvene struke nego kad nekome kažu da radi "protiv interesa struke", čak i kad taj ukazuje na lopove i milijunske prevare. U znanstvenoj se zajednici taj šuplji argument sasvim dobro prihvaća, a znanstvenicima je posve normalno da se o svinjarijama šuti u višem interesu "viših ciljeva" i "dobrog glasa" struke, iako se na kraju, to svodi na njihovo očekivanje nekog sitnog profita, nekog projektića ili doktoranta kojima se nadaju.

Znanstvenici zamišljaju da su, kao izvrsni i vrhunski svjetski, iznad politike, iako bi se rado bavili najprimitivnijom politikom stjecanja i zgrtanja, ali bez posljedica i neugodnosti kojima su ponekad izloženi političari.

[...] mi u najboljem slučaju treniramo knjiške moljce; od dvadesete godine nadalje, navikavamo ih da ostanu unutar jedne ladice indeksnih kartica, treniramo ih da sastavljaju bilješke i probijaju se kroz nju. U njima gajimo sitnu taštinu. Za njih će se znanje uvijek sastojati od dodavanja kartice u njihov dosje, kao gram na kilogram. Znanje će ih odvratiti od njihovog života, umjesto da ga obogati i njime upravlja. Njihova znatiželja za male stvari odvratit će ih od znatiželje za velike. Bez kritičkog smisla, bez ukusa, bez žara, osrednji istraživači i još gori učitelji mogu tek održati naše društvo kvantitete u njegovoj ispraznoj iluziji da je civilizacija.

Jean Guéhenno, Dnevnik tmurnih godina: 1940 - 1944; kolaboracija, otpor i svakodnevni život u okupiranom Parizu

Usko je i navodno pragmatično obrazovanje, pogotovo prirodnih znanstvenika, zapravo vrsta indoktrinacije koja od njih čini narcisoidne individue, oportuniste željne slave i novca, i potpuno gluhe i slijepe za društvene tokove i zbivanja. Njihove su temeljne preokupacije međusobno nadmetanje i čerupanje znanstveno-istraživačkih fondova te preseravanje po uglednim konferencijama i akademijama, među onima jednakima sebi, koji žele isto što i oni. A znanstveni novinari o tome izvještavaju s dužnim poštovanjem, instruirani od znanstvenika da prije bilo kakve informacije navedu najprije dugu listu titula, postignuća i projekata, koja se ima mantrati poput nekakve molitve prije nego što se može pristupiti bilo kakvoj aktivnosti.

Biografija, kao i ugled koji uživa na svjetskoj znanstvenoj pozornici prof. dr. sc. Ivan Đikić, dr. med., dr. h. c., profesor biokemije i direktor Instituta za biokemiju II na Sveučilištu Goethe te član Instituta za biofiziku Max Planck u Frankfurtu, jedan od trojice osnivača Frankfurtskog instituta za rak (Frankfurt Cancer Institute; FCI), teško mogu stati u nekoliko rečenica. Desetljećima je jedan od najpoznatijih i najuglednijih hrvatskih znanstvenika, samo krajem prošle godine prema izboru najrelevantnije svjetske liste Web of Sciense/Clarivate Analytics [sic] – i to sedmu godinu zaredom – uvršten je među 0,1 posto najcitiranijih svjetskih znanstvenika. Najveći dio njegove karijere posvećen je istraživanju raka. Dobitnik je niza nagrada i "znanstvenih Oscara", među kojima je jedna....

Marijana Cvrtila, Slobodna Dalmacija, 1. lipnja 2025.

Znanstvenici su često na mračnoj strani, na strani društvene nepravde ili barem apologije statusa quo, i to uglavnom ne zato što su po svojoj prirodi zli, nego zato što većinom ne shvaćaju kontekst u kojima njihova struka biva, zato što su sluge, a istovremeno sebe smatraju najvažnijim i najinteligentnijim članovima društva. Onoga tko ne poznaje znanstvenike i njihovu struku mogu lako uvući u vlastiti ambis megalomanske tuposti koja se pretvara da je umna. Nagledali smo se toga, uostalom, u pandemiji covida-19 kod nas, a i šire. Vidjeli smo tako najcitiranije svjetske znanstvenike, s kembridža, oksforda i harvarda, ravnatelje europskih instituta i voditelje EU projekata koji ne znaju postotni račun, ali se zato znaju umiljavati javnosti, političarima i biskupima, nogometnim izbornicima, bogatašima i menadžerima, jer su njihovi kriteriji vrijednosti zapravo kriteriji medijske prisutnosti i predstave, pozornice i spektakla, odobravanja i nagrađivanja. Znanstveni učinak mjere po tome koliko milijuna eura „vrijede“ istraživački projekti koje su „osvojili“ pa ih nazivaju „oskarima“, zamišljajući kako, nasmiješeni, u frakovima i odijelima, primaju zlatne figurice na velikoj pozornici, dok im publika oduševljeno plješće.

Naš sugovornik prvi je i jedini hrvatski znanstvenik koji je tri puta zaredom proglašen dobitnikom "znanstvenog Oskara", projekta Europskog istraživačkog vijeća (ERC), svjetski stručnjak u istraživanju tumora i zaraznih bolesti, redoviti je profesor na Sveučilištu Goethe u Frankfurtu te član Instituta za biofiziku "Max Planck". Dobitnik je brojnih znanstvenih nagrada, uključujući Leibniz nagradu, "Ernst Jung" nagradu i "Louis-Jeantet" nagradu za medicinu. Počasni je doktor sveučilištâ u Splitu i u Rijeci. Izabrani je član Europske organizacije za molekularnu biologiju (EMBO), Njemačke akademije Leopoldine, Europske akademije i Američke akademije umjetnosti i znanosti te predano radi na obrazovanju novih generacija znanstvenika na globalnoj razini, a za trud koji ulaže u popularizaciju znanosti u Hrvatskoj odlikovan je ordenom Reda kneza Branimira s ogrlicom, koju uručuje predsjednik Hrvatske.

Petar Čikeš, Slobodna Dalmacija, 9. listopada 2024.

Sebe, uostalom, više i ne nazivaju nužno znanstvenicima nego „menadžerima znanstvenih laboratorija“. Žele sjediti u uglednim tijelima, upravnim odborima i zakonodavnim povjerenstvima, tamo gdje su važni ljudi i gdje se raspravlja o važnim stvarima i odlučuje o sredstvima. Žele nametati svim drugima vlastite kriterije kvalitete i težinske faktore, da s vrha neke glupe tablice, šangajske ili stanfordske liste, natrljaju noseve onima neizvrsnima koji trebaju zauvijek čmrljiti u nižem platnom razredu – to je otprilike doseg društvenog djelovanja kojem streme. U otvorenim pismima ministrima i premijerima pišu kako ulažu velike napore da povuku sredstva iz Europske unije te da bi bez njih svi mladi obrazovani stručnjaci odavno napustili našu Hrvatsku. Oni su ikone uspjeha koje svijetle pokazujući put i žele da cijela Hrvatska bude uspješna i vrhunska kao što su i oni.

Nažalost, Hrvatska se presporo mijenja i gledajući današnji primjer iz HAZU očigledno je zašto brojni mladi i talentirani ljudi nemaju iste šanse i uvjete za uspjeh u zemlji. Neki se izbore isključivo svojim talentima a mnogi nažalost napuštaju zemlju i ne vraćaju se. Upravo zbog onih koji su ostali u Hrvatskoj važno je i dalje ustrajati u stručnom radu s mladima u RH. Posebno hvala na slici iz Hrvatske ulice slavnih u Opatiji sa zvijezdom koju sam dobio 2006. godine za znanost.

Ivan Đikić, u javnom obraćanju povodom neuspješne kandidature za članstvo u HAZU, 21. svibnja 2024.

„Posebno hvala na slici iz Hrvatske ulice slavnih u Opatiji sa zvijezdom koju sam dobio 2006. godine za znanost.“

Ako se bune protiv „cenzure“ ili nekakve „društvene nepravde“, bune se zato što su im ugroženi financijski ili statusni interesi, što su smanjeni fondovi za istraživanja koje prazne desetljećima, ili što im je smanjen priliv doktorskog i postdoktorskog prekarijata. U uobičajenim, nerevolucionarnim vremenima, odlaze na raskošne večere bogataša na privatnim otocima, biraju Elona Muska za člana Royal Society-ja, Elizabeth Holmes za članicu Savjetodavnog vijeća Harvard Medical School i piju čaj u Buckinghamskoj palači gdje o novim istraživanjima razgovaraju s akademikom princom Andrewom, dobrim prijateljem Jeffreya Epsteina.

Svake godine novi stipendisti Royal Society-ja pozivaju se na čaj u Buckinghamsku palaču, gdje se s princem raspravlja o novim istraživanjima. Princ Andrew je član Royal Society-ja i čini se da ga znanost zaista zanima budući da djeluje dosta dobro upućen u znanstvene trendove i aktualne istraživačke teme. U razgovoru s njim svidjelo mi se što je naglasio da je bitno slijediti znatiželju za pitanja koja su nam osobno zanimljiva, bez obzira na eventualnu nemogućnost trenutne primjene rezultata, te tu znatiželju prenositi na mlade generacije. Čini mi se da i njega osobno svašta zanima.

Anđela Šarić za internetski portal Index, 11. kolovoza 2018.

Velika im je čast što su im kolege u prestižnim akademijama Philip, Charles, William, princeza Ana i vojvoda od Kenta. Spremni su s instituta i fakulteta istog časa protjerati svakoga tko oko vrata zamota šal s uzorkom crno-bijele palestinske mreže, zato što bi im Trump zbog toga mogao zavrnuti pipu pa neće više moći spašavati svijet od raka. Oni se ionako bave traženjem istine i činjenica, a ne ideologijom, iako, kad zatreba, zaurlaju da bez njih nema ni demokracije. A u svojim su institutima i fakultetima, projektima i grupama, nedodirljivi na vrhu hijerarhije i zahtijevaju bespogovornu poslušnost.

Moj je osjećaj da znanstveni habitus ovih dana pobolijeva: to je onaj habitus prema kojem je istraživanje bilo otvoreni svijet posvećen užicima intelekta, svijet čije su navike uključivale ležerno oslovljavanje imenom, priličnu ravnodušnost prema društvenim hijerarhijama i sklonost ismijavanju i nepoštovanju, te u kojem je novac bio od sporedne važnosti, a sve se to ponosno isticalo u usporedbi s običajima drugih društvenih okruženja koja zahtijevaju jednak stupanj intelektualne ovjere. Dugo godina znanstveni istraživač se mogao razlikovati od inženjera, odvjetnika, liječnika ili financijskog analitičara već na prvi pogled. Istraživači su se isticali i svojim izgledom i svojim govorom. To je bio dio njihovog habitusa.

Ipak, nakon što sam posljednjih petnaest godina bio u laboratorijima kao promatrač te radio u njima kao istraživač dok sam pisao svoju disertaciju, uočio sam da je taj habitus u lošem stanju. Iskreno, jedva prepoznajem ta mjesta koja sam nekoć toliko volio. Da, to su (još uvijek) mjesta gdje ljudi pričaju o znanosti, ali to čine daleko manje od rasprave o strategijama objavljivanja, financiranju, zapošljavanju, konkurenciji, vidljivosti, priznanju i, da posudim lokalnu terminologiju, „glavnim istraživačima“ i „vodećim projektima“ […]

Nicolas Chevassus-au-Louis, Fraud in the lab: the high stakes of scientific research (2016)

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---