Mašinerija znanstvene prevare, epizoda 60, 12. kolovoza 2025.

Današnja je znanost u krizi, iako će mnogi vrhunski svjetski, izvrsni i ugledni znanstvenici tvrditi upravo suprotno: da znanost nikad nije bila uspješnija i važnija za opstanak čovječanstva i da bismo dosad svi odavno bili mrtvi da znanosti nije bilo. Njima, naravno, upravo zato što ih sustav današnje znanosti smatra vrhunskim, takav sustav i odgovara i obično tvrde da zbog “nekoliko” plagijatora i kriminalaca ne bismo smjeli sumnjati u znanost i kredibilnost njenih rezultata. Tko su zapravo danas ti vrhunski znanstvenici o kojima svako malo čujemo?

- Dakle, koliko puta ste u zadnjih pet, šest godina čuli „vrhunski svjetski znanstvenik“? Ja svako malo čujem. On je vrhunski, kaže, svjetski znanstvenik. Došli vrhunski svjetski znanstvenici, nobelovci u Split. Proizvode organe, lijekove, liječe rakove, mijenjaju jednjake, kaže, sve živo izliječiše! I u Dubrovniku se skupljaju neki vrhunski svjetski znanstvenici. Svako malo se nešto opravdava time što su neki, kao, znanstvenici, vrhunski svjetski znanstvenici. A nitko cijelo vrijeme ne promišlja što je to vrhunski svjetski znanstvenik. Što to znači vrhunski svjetski znanstvenik?

Pa evo, Igor Rudan ima, zapravo, definiciju vrhunskog svjetskog znanstvenika. Dakle, kaže Igor Rudan, kojeg mnogi proglašavaju vrhunskim svjetskim znanstvenikom – ovaj je intervju bio nešto prije korone – pita njega novinar, „već govore“, kaže „da ste na putu slave kao nasljednik Ruđera Boškovića.“ A kaže on, „nakon što sam proučio ostavštinu takvog velikana i genija kakav je bio Ruđer Bošković, rekao bih da bi ona u današnjim razmjerima bila ekvivalentna opusu od desetak značajnih knjiga, tisuću znanstvenih radova te stotinu tisuća citata.“ Znači, ako uspiješ sabrati to sve i izbrojati te citate – sto tisuća, pa tisuću radova, pa deset knjiga – ti si, znači, Ruđer Bošković, je li? Ekvivalentan Ruđeru Boškoviću! Samo trebaš grabiti i skupljati te brojeve.

To je, zapravo, refleks patološke ideje u današnjoj znanosti te u svijetu uopće. To je refleks mentalnog stanja u današnjem svijetu uopće. A to je stalno uspoređivanje, mjerenje, natjecanje. „Koliko košta Muskov auto i jahta Jeffa Bezosa?“ I onda se oni uspoređuju. Znanstvenička struka je možda posebno opsjednuta tim mjerama izvrsnosti i mjerenjem znanosti. To se vidi već iz ovog citata ovdje – kad skupiš te brojeve, budeš Ruđer Bošković.

Javnost i danas ima veliko povjerenje u znanstvenike i njihov integritet, a to pokazuju i opsežne studije provedene u različitim državama svijeta, čak i nakon proglašenja kraja pandemije bolesti covid-19. I zbog toga vrhunski znanstvenici umanjuju sve probleme današnje znanosti. Oni sebe obično smatraju nositeljima vrlina koje se vežu uz idealnu sliku znanosti, gotovo sekularnim svecima.

Robert K. Merton, Behavior Patterns of Scientists, Leonardo (1970)

Vrhunski znanstvenici zato i vole i top-liste na kojima su oni na samom vrhu – to, zapravo, spada u definiciju vrhunskog znanstvenika. Današnja je znanost opterećena vrednovanjem, a znanstvenici su opsjednuti svojim položajem na bezbrojnim listama koje se svako malo iznova slažu. Cijela se sveučilišta danas mjere jednim jedinim brojem – položajem na listi – iako su uvjeti i parametri prema kojima se takve liste slažu često krajnje bizarni. Ministri i znanstveni birokrati i menadžeri koji i ne razumiju mnogo više od top-lista, posvuda se zaklinju u šangajske i stanfordske liste. Oni bi reorganizirali sveučilišta i ukidali cijele institute sa skoro stoljetnom tradicijom, samo zato da drugim birokratima pokažu postotke smanjenja, ušteda, rasta, preraspodjele i sličnih ispraznih i beznačajnih podataka koji nemaju nikakvog stvarnog značenja, jednako kao ni šangajske liste.

- Znači, recimo, u znanosti imate nešto što se zove Stanfordska lista dva posto najboljih vrhunskih svjetskih znanstvenika. Kao prvo, moramo se zapitati što točno znači „najboljih“, je li? Ali, naravno, nijedna riječ više nema smisla u nekom rafiniranom kontekstu, nego se sve mjeri. Znači, ako je skupio tisuću citata, sto tisuća citata, onda je Ruđer Bošković. I to se onda svake godine prigodno objavljuje. Ljudi kažu, „mi smo na Stanfordskoj listi“, pa onda ovaj smisli neki kriterij kako se broje ti vrhunski svjetski znanstvenici po broju koautora – nešto miješa, nekakve kriterije, ukupan broj citata, broj citata na članke na kojima je prvi ili jedini autor. I onda svake godine izađe neki članak, evo njega, kaže, na Stanforskoj listi, najbolji vrhunski svjetski znanstvenik!

A ima jedna druga lista koja negdje u kolovozu izlazi. To je Šangajska lista najboljih sveučilišta. I onda svake godine netko u novinama plače „pa zagrebačko sveučilište nije na Šangajskoj listi!“ A splitskoj jest! Zamislite! Ne samo splitsko, nego su i beogradsko i ljubljansko na Šangajskoj listi petsto najboljih sveučilišta. A što je to zapravo Šangajska lista? Pa evo, nećemo direktno odgovarati na to, nego ćemo spomenuti jednu anegdotu. Tamo negdje, 2019. godine, Aleksandar Vučić je iz New Yorka zvao u Beograd profesora Stojana Radenovća. I kaže:

“Univerzitet u Beogradu beleži uspehe na Šangajskoj listi prethodnih godina, a za to je ubediljivo najsazlužniji profesor Stojan Radenović […] Profesor Radenović je jedan od najcitiranijih matematičara na svetu i ranije je naučne radove potpisivao za Univerzitet u Beogradu, ali ga je u međuvremenu angažovao Univerzitet kralja Sauda u Saudijskoj Arabiji da za njih potpisuje naučne radove.“

I sad je, naravno, kako Stojan Radenović proizvodi puno toga, skočio na Šangajskoj listi Univerzitet Kralja Sauda, a ne Univerzitet u Beogradu. I kaže doktor Radenović, koji je inače penzioner i proizvodi te svoje radove u podrumu zgrade, svakih par dana on jedan rad naštanca, kaže,

„‘Ako bi redovni profesori objavili godišnje jedan do dva rada, mi bismo se opet vratili u 300 mesta na listi, a kada bi profesori koji rade u inostranstvu, stavili afilijaciju Srbije, to bi nama mnogo pomoglo’, rekao je profesor doktor Stojan Radenović.”

Znači, idemo razmisliti što ovdje piše. Znači, oni bi se potpisivali na neke papire i onda bi svi oni skočili na Šangajskoj listi. Što se u stvarnom životu znanosti, njenom utjecaju na nove generacije, na društvo, promijenilo? Je li se promijenilo išta zato što Stojan Radinović potpisuje svoje radove umjesto Univerzitetom Kralja Sauda, Univerzitetom u Beogradu? Nije se ništa promijenilo u društvu, je li tako? Ali evo, kaže, to će podignuti položaj Univerziteta u Beogradu i mi ćemo biti visoko na Šangajskoj listi. Fino.

Nicolas Chevassus-au-Louis, Fraud in the lab: the high stakes of scientific research (2016)

- Evo kako citati doktora profesora Radenovća izgledaju prema Google Scholaru, gdje se mjeri koliko citata imaju ti, je li, vrhunski svjetski znanstvenici. Tamo negdje kad je počeo imao četrdesetak citata godišnje, ali s vremenom je to, ha, prilično eksplodiralo jer je Stojan Radenović jako produktivan čovjek. On svako malo u podrumu sklepa, svaka dva, tri, pet dana, jedan članak. On to šalje. I to se objavljuje. I onda se to broji i broji... Onda se on potpisuje, malo s Kraljem Saudom, onda mu plate malo, par hiljada dolara, deset hiljada dolara, a onda on napiše i univerzitet u Beogradu, a ne samo Kralja Sauda, i svi veselo napeduju na Šangajskoj listi. Stojan Radenovic, inače, rođen je, 1948. godine – nije mi cilj ovog predavanja da govorim o Stojanu Radenoviću, ha, ha, on je možda čak i fin čovjek, nemam pojma o njemu, on je samo zanimljiv predstavnik te priče o budalaštini i besmislenosti Šangajske liste. Zanimljivo, prešao je u politiku, bio je i nezavisni kandidat na listi SNS-a „Srbija ne sme da stane“ i poslanik je u sadašnjoj skupštini. Kratko je čak bio i predsjednik skupštine kao najstariji član dok je bila ona politička gužva u Srbiji. I, zanimljivo, čovjek je član Odbora za obrazovanje, nauku, tehnološki razvoj i informatičko društvo. Znači, on sa svojom praksom objavljivanja u znanosti i doživljajem znanosti ima na toj poziciji priliku usmjeravati cijelu srpsku znanost. U kojem smjeru? Procijente sami. Evo, 2023. godine prigodan je članak objavljen u srpskom tisku, „Srbija ima osam najboljih matematičara na svetu“.

Ti birokrati, koji sebe više vole nazivati menadžerima, potezom će se pera riješiti desetina i stotina ljudi koji su cijeli život radili i stvarali, pokušavali u tome biti kreativni, iskreni i odgovorni, samo zato da bi nešto izgledalo lijepo (?) u nekoj tablici ili u nekoj listi kojom će mahati na nekim bezveznim sastancima kao dokazom da oni nešto rade. Birokrati samo žele da se proizvodi što više nečega, da se privlače sredstva i da sve stalno raste, svake godine sve više. I zato su vrednovanja, kriteriji i top-liste potencijalno maligni – svaki znanstveni sadržaj je sekundaran, pozicija na top-listi je ono što se uvažava i nagrađuje.

- Nisu samo Srbi i Srbija poznati po tome da imaju vrhunske svjetske znanstvenike. Imamo ih i mi. Recimo, kad je Tomislav Karamarko bio predsjednik HDZ-a, onda je kandidat za predsjednika Sabora, koji je ovaj htio nazvati Hrvatskim državnim saborom, jer mu nije pasalo da je samo Hrvatski sabor, nego mora biti državni (!) još uz to, kandidirao onoga akademika Reinera, inače, viteza svetog groba jeruzalemskog, koji voli nositi one plašteve i kapice s križem i tako...

- Zna čovjek zidati!

- Što? Recite? Nisam čuo...

- Zna čovjek zidati!

- Je li zna zidati? Ah, pa to je informacija koju ja dosad nisam imao! Kako Vi znate da on zna zidati?

- Jer je slobodni zidar.

- Ha, ha ha! Nije on slobodni zidar, on je u Katoličkoj crkvi. On se slika s Bozanićem, on je čuvar svetog groba jeruzalemskog. To ste Vi nešto pomiješali. Doduše možda i jest, sa strane, zidar, šta ja znam, nemam pojma. Ha, ha, ha! Dobro, uglavnom, kad je Tomislav Karamarko kandidirao njega za predsjednika Hrvatskog sabora, naglasio je da je on, član HAZU-a, Kraljevskog liječničkog društva u Londonu, najcitiraniji hrvatski znanstvenik i da je dragovoljac Domovinskog rata. Kad pogledate citate Željka Reinera, oni su istinu impresivni. On ih je do danas skupio preko sto tisuća. Znači da bi ušao u onaj Rudanov kriterij da bude idući Ruđer Bošković, je li. Međutim, kad pogledate ove njegove radove koji su citirani, to su sve guidelines. Znači, ako recimo imate visoke trigliceride, što biste možda... treba li jesti kuhano jaje ili više pršut? Ili možda treba oboje to izbjeći, ako se može. Ili koliko miligrama nekog lijeka bi bilo dobro da uzimate, koliko puta dnevno u jednom danu. I sad, ovaj, to su ugledna društva koja daju preporuke za to – liječnička – i Željko Reiner, koji je bio hrvatski kandidat za članstvo u tim društvima, je među njima, je li? I kad oni objavljaju neke preporuke, guidelines... pa to se citira k'o mutavo! I vidite koliko se tu skupi na takav način kad ste član jednog uglednog društva, nominiran iz jedne nacionalne ugledne akademije. Međutim, kad vas izbace, onda to krene lagano prema dolje. Dok ste unutra, to je veselje. Poslije sve krene klizati malo, dok traje ovo što je prije bilo. Što je to? Neka kolaborativna znanost, gdje se skupi njih dvjesto, petsto, pa oni objavljuju nekakve preporuke? Što je to? Je li to neka znanost odbora i nominiranih akademika i znanstvenika? Je li to uopće znanost? Ne znam, to je dosta daleko od znanosti koju ja radim, ali činjenica je da kriteriji iz te vrste znanosti prelaze u moju vrstu znanosti i da se ono što ja radim vrednuje po tome što oni rade. OK? Nije to, na kraju, nepoznato ni u mojoj znanosti. Evo imate kolaborativne znanosti u okviru CERN-a, gdje je možda najpoznatiji, sad isto politički aktivan, Ivica Puljak, koji je skupio, ne znam, to su neki astronomski brojevi, dvjesto četrdeset dvije tisuće petsto četrdeset devet citata. Međutim, puno manje ljudi zna za Vuku Brigljevića. Možda ovdje, doduše, Splićani...

- Znamo.

- Znate. On je isto član te CERN-ovske velike kolaboracije znanstvenika koji traže te egzotične sitne čestice na visokim energijama, okreću se nekakvi pozitroni, elektroni, šta ja znam šta. Ono što je, recimo, kod njih zanimljivo kad pogledate uzorak njihove citiranosti, to su potpuno isti uzorci! Gledajte kako je kroz godine citiran Puljak i kako je kroz godine... ne samo to, ukupan broj citata je praktički isti! Zapravo, Brigljević ima i malo više. Dvjesto četrdeset pet tisuća sedamsto šest, a Puljak ima dvjesto četrdeset... znači, dva puta Ruđer Bošković je svaki od njih, dva i pol puta – dvjesto četrdeset dvije tisuće petsto četrdeset devet. Uzorak njihove citiranosti odražava dinamiku cijelog polja, cijele grane istraživanja. To nema nikakve veze s njima dvojicom, ovo je potpuno isto. Opet se radi o nekakvoj kolaborativnoj znanosti koja je za mene i za veći dio fizičara prilično strana. Ali problem je kad vam ljudi iz politike krenu objašnjavati da je upravo to znanost kakvu bismo svi mi trebali raditi! I onda ih promoviraju pa kažu, „vidite, oni su otkrili Higgsov bozon, oni su bili tamo, svi koji“, kaže, „ne objavljuju svaka dva dana po jedan rad“, što ovi objavljuju, „su lijenčine!“. Jer ako... ha, mislim, moraš trčati, ne? I onda se sa visokih sfera u politici donose pravilnici, donose mjere, konkretni brojevi koji onda određuju jeste li vi možda izvrsni znanstvenik, ili ste lijenčina znanstvenik, ili ste neki znanstvenik-običnjak...

- Kvazi!

- Recite?

- Ili kvazi.

- Ha, tako oni nazivaju, tko zna kako bi nazvali ove što slikaju cvijeće, sigurno kvazi-znanstvenicima. Uglavnom, oni su u odjelima i kravatama pa su sigurno u pravu. Znači, politika bi određivala što je izvrsno i vrhunsko svjetsko, kako treba raditi u znanosti, što u tome vrijedi i što nam kao zemlji treba. Evo, vidjeli ste kod Vučića, kaže njima kao zemlji treba da napreduju na Šangajskoj listi. Često se radi o spetljanim osobnim interesima političara i znanstvenika, političara-znanstvenika i znanstvenika-političara. Ja sam o tome zapravo dosta govorio i javno, pa sam 2019. godine početkom siječnja, kad se bivša ministrica Divjak jako hvalila kako će Hrvatska sad u CERN, a zapravo je utovarivala ljude odavde u tijela koja se bave nekakvim nadzorom upravnim, ili odlukama u samom CERN-u, govorila kako je to za Hrvatsku strašno velik uspjeh što ćemo mi plaćati članarinu u CERN-u. Tad sam rekao da je priča da ćemo postati izvrsni jer smo plaćali članarinu u CERN-u tipičan primjer lažne izvrsnosti. Iliti Šangajske liste, ako hoćete.

Bruno Lemaitre, An Essay on Science and Narcissism (2015)

- Znanost je danas opsjednuta mjerenjem, a posebno je problematično nagrađivanje prema egzaktnim, izmjerenim podacima. Recimo, znanstvenici u Kini ogroman dio plaće dobivaju ovisno o tome jesu li svoje znanstvene radove utovarili u prestižne časopise. A čak i u Srbiji možete, ovisno o tome... ako utovarite dosta tih radova, dobiti poprilično povećanje plaće, ovisno od tome što ste utovarili. Kaže ministarka Begović nedavno, prije godinu dana, „zbog izvanrednih dostignuća, trideset odsto veća plaća“ za neke od tih naučnika koji su izvanredna dostignuća postigli. To vodi naravno do korupcije znanosti i prevare u znanosti. Do nasilnog izmišljanja radova, lažne produktivnosti, izmišljanja spektakla, izmišljanja podataka. Mnogo toga je lažno u današnjoj znanosti zato što postoji konkretni poticaj da se proizvede pod svaku cijenu. I tu nije problem isključivo prevare koja je i danas, govore, navodno iznimka u znanstvenom istraživanju. Problem je prakse i praksi današnjeg istraživanja i znanosti te onoga što se smatra poželjnim.

Nicolas Chevassus-au-Louis, Fraud in the lab: the high stakes of scientific research (2016)

Georgi Marinov, Slon u sobi (2015)

- Koliko je danas prevare, ušminkanih ili potpuno izmišljenih rezultata u znanstvenoj literaturi? Zamislite da netko istražuje lijek, kako utječe na vaš rak, i kaže „lijek radi super“, izliječiše sve! I to kažu znanstvenici koji su možda izmislili molekulu, koji su možda sudjelovali u provođenju kliničkih istraživanja. Ako je to lažno i ako je objavljeno u znanstvenoj literaturi s aurom znanstvene provjerljivosti i nepotkupljivosti, možete sami zamisliti koliki to može biti problem. Možete također jasno zamisliti da to već postoji, je li tako?

Nagrađivanje znanstvenika “po proizvedenom komadu” vodi do korupcije “komada” i cijele "proizvodne djelatnosti" – znanosti. Kad znanost ima toliki potencijal da se korumpira i to na tako velikoj skali koju definira sustav pojednostavljivanja, mjerenja i nagrađivanja, to obično znači da joj se više uopće ne može vjerovati. Na kraju, traži se samo da se utovari nekakav članak negdje, u nekakvu bazu podataka. Nagrađivanje “prema učinku” potiče i lažiranje i izmišljanje rezultata pa je ogroman postotak današnjih znanstvenih studija nereproducibilan. I to ne zato što je studije šlampavo provedene, nego zato što su lažirane ili potpuno izmišljene. Ovo je pogotovo problematično kad je riječ o istraživanjima lijekova u koje se uzdaju bolesnici, a na kojima farmaceutske kompanije zgrću ogromne prihode. To dovodi do nanošenja štete ljudskom zdravlju u velikim razmjerima i davanja potpuno lažne nade oboljelima i njihovim obiteljima koji, vjerujući znanstvenicima i regulatornim agencijama, često prodaju i troše sve što imaju ne bi li se izliječili, iako je lijek u koji se uzdaju odobren zbog friziranih ili potpuno izmišljenih podataka o učinkovitosti.

Marc A. Edwards i Siddhartha Roy (2017)

- Evo nekoliko primjera. Piero Anversa. To je zapravo znanstvenik-liječnik, doktor, iz te neke struke. On je stekao svjetsku slavu otkrićem da se srčani mišić može regenerirati matičnim stanicama. Koliko ste puta čuli „matične stanice“? Znači, izvade se te srčane matične stanice, rokne u srce, eto ozdravi srce odmah! Znači, on je to otkrio i dobitnik je brojnih uglednih strukovnih nagrada iz polja transplantacije matičnih stanica. Radio je na Harvardu do dvije tisuće četrnaeste godine, kad je fakultet protiv njega i suradnice pokrenuo istragu zbog sumnje na falsificiranje rezultata i izmišljanje podataka. Fakulteti obično ne pokreću nikakve istrage. Tek kad to postane kompletni skandal, kad svi vide da tu nešto ne štima, kad se otvori deset, dvadeset, pedeset malih firmi koje to navodno pokušavaju provesti u praksi, pa kad se s vremenom skuplja sve više i više podataka da to ne radi, onda oni kažu ajmo mi provesti neku istragu. Ali obično se to ne događa. Objavljivao je u vrhunskim časopisima, Nature Cell, PNAS, Lancet, New England Journal of Medicine. Međutim, rezultati koje je objavljivao uglavnom se nismo mogli reproducirati. I tamo iza 2014. godine, kad je Harvard pokrenuo istragu protiv njega, vidite kako mu je broj citata počeo opadati. A prije toga je sve bilo u redu! Kao, je li.

Uvjeti koji se znanstvenicima nameću i u kojima bivaju, te ponašanja koja se potiču i financiraju, takvi su da sasvim izravno rezultiraju plagijatorima, lopovima, vlasnicima obrta za bio-horoskope, lažljivcima koji svake godine tvrde da su i opet otkrili lijek za rak, šizofreniju ili kakvu Ahilovu petu virusa, sve do idućeg projekta i iduće čete doktoranada i postdoktoranada. Pa onda ispočetka. Njihova se postignuća vrednuju, objavljuju i financiraju, izabire ih se u akademije i na čela institucija. Plagijatori i kriminalci, znanstvenici-liječnici-ubojice, lažovi i suučesnici u farmaceutskoj i svakoj drugoj znanstvenoj pljački nisu izuzetak – oni su sasvim prirodan ishod znanosti koja se prodaje, koja “proizvodi”, i koja je “korisna”. Kapitalu, a ne građanima.

- Još je gori slučaj Paola Macchiarinija. Čak je snimljeni i dokumentarac o njemu, možda ste gledali. To je bio doktor koji je tvrdio da može ugrađivati cjevaste organe pacijentima oboljenim od raka. Znači jednjak, dušnik i bronhe. Međutim, to nisu bilo kakve cijevi koje je on ugrađivao, nego su to organi na sintetičkoj podlozi od nanokompozitnog materijala premazani tkivom nastalim iz matičnih stanica pacijenata. I onda bi on, znači, rezao dušnike, bronhe i jednjake, ubacio u te cijevi nanokompozitne, i vidite koliko je to citirano, ti njegovi radovi, puta. Znači, ovo se radi o znanstvenoj literaturi u kojoj je on to objavljivao. Tisuću petsto šezdeset... to je ogroman broj... puta. Međutim, ima i ovih „retracted“, koji su povučeni. Većina, zapravo, njegovih pacijenata, kad je provedena naknadna istraga, je umrla, iako je on tvrdio da je to sjajna procedura. Kako je znanstvena zajednica dopustila da se to sve odvija? Poslije se ispostavilo da čovjek uopće nije imao dopuštenje da to radi. Onda je tvrdio da je u Rusiji provodio te operacije, eksperimente. Tvrdio je da je prvo ispitivao na životinjama te transplantacije. Nigdje nema podataka o tome! Tko je taj čovjek uopće?! Zašto je znanstvena zajednica dopustila sve ovo? A da ne govorimo o medicinskoj znanosti i o konkretnoj kliničkoj medicinskoj praksi.

Marc A. Edwards i Siddhartha Roy, 2017. godine

- Znači, uvijek iza tih nekih kao mesija koji nešto otkrivaju ima taj jedan molekularni ili tehnološki znanstveni mit. Matične stanice. Nanokompozitni polimer. DNA profiliranje. Inženjering tkiva. Glikansko profiliranje. Personalizirana medicina. Nanomedicina. Longevity – dugovječnost.

Objavljuje se sve više, a broj članaka nezaustavljivo raste, no omjer signala i šuma u znanstvenom publiciranju postaje sve manji. U takvim sustavima s vremenom postaje skoro nemoguće pronaći relevantan signal odn. stići do nekakve provjerene i sigurne činjenice, a kamoli istine.

- Ti molekularni mitovi nekad znaju biti uistinu bizarni. Recimo, nema tako davno, postojala je kompanija Vinome. Znači, što su oni radili: oni su odlučili „genetikom pomoći ljudima u često kompliciranom izboru vina“. Znači, što – pljunete, ili vam uzmu neki uzorak kože ili nečega, kose, što ja znam, naprave vam DNK analizu, zamisli, DNK analizu! Oni brojeve one neke izmjere... slova, kako idu A, C, G, T i to, i obavijeste vas kad ćete na webu moći vidjeti svoje rezultate. I iz toga oni vama kažu koja će vama vina odgovarati. Znači, iz DNK! Nije to šala! Prije ste morali sve to probavati. Oni vama sad fino izmjeruje, je li? I fino na webu sve ide. Vi pročitate s weba! Ha, ha, ha, ha! E, ako ste dobar član kluba, možete se i učlaniti u njihov vinski klub, možete dobivati i butikne boce, posebno odabrane prema rezultatima vaše DNK analize.

- Samo za vas!

- Pa nego! To je personalizirano. I sad dođeš negdje, poneseš sebi bočicu, kaže „Šta ćeš popiti? Ma ne, ja pijem samo DNK vino, ovo što su mi preporučili, ne pijem ništa drugo!“ Dobro, OK. Ha, mislim, nije to tako daleko od toga da vam netko napravi biohoroskop. Uzme vam nešto, pa kao analizira, pa kaže, „čujte, Vi imate gospodine sedamdeset godina, a Vi po ovoj analizi izgledate kao da imate pedeset.“ Je li tako? Koja je razlika između toga i ovoga? Hm! Problem je što o tome nije baš zgodno govoriti. Zato jer je današnja znanost, u kojoj ima toliko love, u njoj se više ne raspravlja ovako s bine i mi raspravljamo, „čekaj malo je li to stvarno istina ili ti prodaješ banane?“. Ti kreni njima nešto reći, on odmah krene odvjetnike zvati!

Danas je sve je teže razlikovati znanstvenika od kriminalca i prevaranta, jer su kriteriji i za jedno i za drugo zapravo slični i jer novac određuje vrijednost svemu. U pravilnicima za napredovanje na sveučilišnim i znanstvenim institucijama izravno se spominju sredstva u stotinama tisuća eura koje je potrebno "privući" da bi se napredovalo u znanstvenim zvanjima. To piše i u prijedlogu novih Nacionalnih sveučilišnih, znanstvenih i umjetničkih kriterija:

Kad se sve pretvori u cijenu onda se time može manipulirati kao i bilo kojom drugom robom, može se kupovati, prodavati, preprodavati, ulagati, investirati i mešetariti. Sve ono što se smatra idealnim i nepotkupljivim u znanosti postaje tako oštećeno, a odgovornost prema javnosti nestaje.

- Kaže „zatražit ću ispriku, a podnijet ću i kaznenu prijavu“. I sve vam se više s njima pojavljuju ovakvi tipovi – to su odvjetnici. U znanosti se stvari više ne rješavaju znanstvenim dopisivanjem, nego odmah, dum!, odvjetnika ti dovedi, nećeš ti meni business kvariti, razumiješ? Nego fino se ispričaj i reci da sam ja to sve dobro napravio, inače ćeš... pa stradati, znaš. E tako radi današnja znanost. Nije to samo naše svojstvo. Francesca Gino je bila profesorica na Harvardu do nedavno. Smatrali su je nadom neke vrste psiho-ekonomije. Recimo, jedan od poznatijih njenih članaka je bio taj gdje je ona navodno izmjerila da ako potpišete izjavu o tome da ćete sigurno biti iskreni na početku ispunjavanja formulara, a ne na dnu, nakon svega, da ćete biti dvadeset pet, trideset posto iskreniji. I to se objavljalo, to se citiralo, kao mutavo. Znači, na početku potpišeš prije nego što ispunjavaš i, kao, ispadaju ti rezultati iskreni. Kako je to dokazivala? Pa analizirali su, recimo, pređenu kilometražu kamiondžija. Ispalo je da kamiondžije koji su potpisivali obrasce o pređenoj kilometraži na početku formulara, redovito prijavljaju tridesetak posto više kilometara nego oni koji su potpisivali nakon upitnika, da bi se na kraju ispostavilo da niko živ to ne može reproducirati i da je to najvjerojatnije najobičnija izmišljotina. Međutim, nije u tome stvar. Ona je tužila ljude koji su napravili temeljitu statističku analizu njenih članaka i pokazali da to uopće ne udovoljava elementarnim zakonima bilo kakvog statističkog skupa, što Gino vjerojatno nema pojma jer nije matematičarka, ni fizičarka, ni ne zna kako to treba izgledati – ona im je priprijetila da će ih tužiti za dvadeset pet milijuna dolara, zato što su oni napravili tu analizu. Jer je, naravno, lova u pitanju – u međuvremenu je postala konzultantica raznih osiguranja. Znači, ukupno četrdesetak tisuća citata. Doduše, malo su nešto počeli padati. Mlada, obećavajuća... zvijezda, zapravo, u usponu. Kojoj se također... nezgodno joj se zamjeriti.

- Evo, recimo, završit ću ovu priču, ne znam jeste li čuli za Didiera Raoula? On ima zapravo svoj institut – mediteranski – slično se zove onaj naš institut u Splitu, isto mediteranski. Ne znam je li Raoul bio inspiracija za to, za Radmanov institut. On je dva puta Ruđer Bošković. Znači, vrhunski svjetski znanstvenik citiran više od dvjesto tisuća puta, poznat inače u pandemiji covida, po tome što je tvrdio da se liječenje covida može obaviti terapijom hidroksiklorokina i azitromicina. Taj je članak donedavno bio citiran više od šest tisuća puta, ali je u međuvremenu povučen. Tip je objavio više od dvije tisuće tristo – znači dva i pol puta Ruđer Bošković – znanstvenih radova indeksiranih u bazama podataka. Objavi članak svaka tri dana. Zapravo, svi članci koji izlaze iz tog njegovog laboratorija, on je na njima potpisan i kaže da nikad ne čita članke koji izlaze iz njegovog laboratorija prije nego što odu u tisak.

Nicolas Chevassus-au-Louis, Fraud in the lab: the high stakes of scientific research (2016)

- Ima efektivno svoj institut u koji privlači ogromna javna, francuska, nacionalna i sredstva Europske unije, a na njemu pokreće i startup-ove. Poznat je također po tome što na sudovima tuži sve one koji se usude ukazati da su njegovi radovi plagijati, autoplagijati, duplikati, te da su podaci u njima izmišljeni ili photoshopirani. Velika je lova u pitanju. Znači, opet, advokati igraju glavnu ulogu.

Marc A. Edwards i Siddhartha Roy (2017)

- Što radi farmaceutska industrija u svemu tome – govorili smo o liječenju raka. Kako se kači na tu korumpiranost same podloge iz koje izlaze novi lijekovi, samog fundamentalnog znanstvenog istraživanja? Ljudi koji sudjeluju u tome iznutra i ljudi koji lako mogu provjeriti o čemu se radi, javno svjedoče da farmaceutska industrija zapravo proizvodi nešto kao radove u kojima promovira svoje proizvode, a tek na kraju, nakon što je cijeli rad sastavljen, angažira zapravo ljude, znanstvenike, koje stavlja kao autore tog rada, misleći da bi njihovo ime moglo pomoći promociji njihovog proizvoda, odnosno lijeka. To su radovi u kojima je autorstvo potpuno fake. Sve što u njima piše napravila je farmaceutska industrija, a ti lažni znanstvenici daju samo prividni kredibilitet. Oni zapravo to i žele, jer takve veze s farmaceutskom industrijom mogu biti vrlo unosne. Znači, planeri objavljivanja, ali i svi ti različiti akteri, su uistinu marketing posredstvom znanosti. Oni uzimaju znanstvenu informaciju, stvari koje izgledaju i mirišu kao znanost i upotrebljavaju to da prodaju lijekove. Znači, to je užasno opasno. Ako ne postoji neovisni znanstvenik koji može provjeriti komercijalno profitabilne, silno profitabilne stvari koje proizvode industrije, onda znanost više nije u našem interesu. Onda javni znanstvenik ne postoji više, postoji samo korporacijski znanstvenik. On ne služi interesima društva, on služi interesima profita.

- Sigurno sam prešišao vrijeme, ali zapravo ja o tome govorim već dugo. Ako koga slučajno zanima, puno od ovoga što sam izgovorio može naći u mom podcastu „Otvoreno pismo“. On je na mojim web stranicama, ima ga na YouTube-u, puno epizoda se bavi korupcijom znanosti, korupcijom medicine, onime što bolesnici, posebno od raka, prolaze u javnom zdravstvu, nabavi lijekova, učinkovitošću lijekova i puno epizoda u ovom podcastu se bavi upravo time. Hvala na pažnji!

[...] raznim piskaralima koji sami sebe nazivaju projektnim menadžerima i menadžerima znanstvenih laboratorija, skribomanima, doktorandovlasnicima, javno-privatnim partnerstvima i privatnim znanstvenim biznisima za gatanje iz kapljice krvi (jer je to navodno poduzetništvo, a Europska unija to voli jednako kao i Hrvatska).

Peter Bieri, u pismu poslanom prilikom ostavke na mjesto šefa katedre na Freie Universitat Berlin (2007), kako je citirano u Konrad Paul Liessmann, Dictatorship of busyness (2012)

Ta je dominacija bezličnih bezveznjaka i upravljača ljudskim resursima koji inzistiraju na nekakvim "brojevima" i proizvodnji papira dugoročno ugasila svaku intelektualnu neovisnost koja više i ne može postojati ukoliko ne nađe svoje mjesto u tablici.

Nicolas Chevassus-au-Louis, Fraud in the lab: the high stakes of scientific research (2016)

Nije u tome glavni problem sama umjetna inteligencija, nego činjenica da ona proizvodi smeće koje je nerazlučivo od smeća koje se uobičajeno, ljudskim snagama, proizvodi u današnjoj znanosti.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---