Akademik MP Thompson, epizoda 59, 22. srpnja 2025.

Dvadesetsedmi siječanj je memorijalni dan Holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila logor u Auschwitzu. Na taj se dan treba prije svega prisjetiti žrtava nacizma i fašizma, no važno je i razmisliti o tome kako je sve to uopće bilo moguće i kakvi su bili društveni uvjeti koji su doveli do zločina takvih razmjera.

Theodor Adorno, Obrazovanje nakon Auschwitza, 1966. godine

U Europi bi se danas htjelo reći da je fašizam iznimka, svjetonazor i politički stav prognan u civiliziranom svijetu na rubove društva, ekstremističko stajalište bez značajnog uporišta. Prava je istina da je ono što se danas zove "centrizmom" i patriotizmom temeljito natopljeno elementima ideologije fašizma. A pogotovo kod nas.

Kako se zovu ljudi na najistaknutijim pozicijama društva, biskupi i akademici, koji u pismu predsjednici Republike traže da ustaški pozdrav "Za dom spremni" bude službeni pozdrav Hrvatske vojske? Kakva je država u kojoj taj pozdrav stoji na ploči pored logora u kojem su pod njim ubijali Srbe, Rome i Židove? Kakve su škole u kojima djeca za lektiru čitaju knjige u kojima ih se uči da su crne uniforme i taj pozdrav, izraz hrabrosti i ljubavi prema domovini? Kakvo je društvo u kojem je izraz vrhunskog domoljublja pozivanje na masakr onih druge nacionalnosti? I kakva je politika koja sve to zapravo tolerira i potiče, koja relativizira svu tu mržnju izmišljajući pitoma i patriotska imena za nju, pozicionirajući je tako na "normalan" politički teritorij? Kakva je, na kraju, ta država i njen parlament u kojem se već danima s govornice pozdravlja sa „Za dom spremni“?

Fašizam nije nikakav ekstrem, njega se kod nas dobro gnoji u najistaknutijim institucijama ovog društva, od Crkve preko Akademije sve do Sabora. A onda u škole i na stadione, posvuda. Thompson i njegove pjesmice su u tom smislu tek drugorazredan, iako spektakularan fenomen koji izrasta iz plodnog terena dobro pripremljenog od državotvorne i posvećene elite ovog društva.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti najistaknutija je institucija odakle redovito potječu proglasi i ideje o normalizaciji fašizma. Ako HAZU i ne stoji formalno iza njih, tu je uvijek značajan broj akademika koji takve proglase pokreću i prvi potpisuju. Tako je u kolovozu 2015. godine pokrenuta peticija za uvođenje pozdrava „Za dom spremni“ u službenu uporabu u Oružanim snagama RH. Ta je peticija upućena tadašnjoj predsjednici Republike Kolinde Grabar-Kitarović i predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku, a prvi potpisnik bio je akademik, matematičar Josip Pečarić. Četvrti je potpisnik bio pokojni akademik, fizičar Stanko Popović, a tu su se još našli i Mislav Grgić, bivši dekan FER-a, pokojni Ante Lauc, otac u zadnje vrijeme mnogo poznatijeg Gordana Lauca, i mnogi drugi profesori, doktori, dopisni akademici i članovi akademske zajednice. Od crkvenih funkcionera, svakako je najistaknutiji bio biskup Vlado Košić, a potpisao je i pokojni pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić. Od ostalih potpisnika uočljivo je bilo ime nogometaša Josipa Šimunića poznatog po urlanju „Za dom spremni“ na utakmicama Hrvatske nogometne reprezentacije te ime „političkog emigranta“, kako se to kod nas, navodno pristojno, a zapravo lažljivo kaže, pokojnog Nikole Štedula.

Taj je Štedul, inače, sudionik jedne od najgadljivijih situacija u vezi s hrvatskom politikom i političarima koje se sjećam. Dvadeset trećeg kolovoza 2016. tadašnja predsjednica Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, u istom je navratu, predsjedničkim odlikovanjima nagradila emigranta i, kažu, pisca Nikolu Štedula, kao i oca Daše Drndić, partizana Ljubomira Drndića i to "za osobite i višegodišnje zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda." Nikola Štedul pisao je o križarima i ustašama što su ih partizani navodno razapeli poput Isusa, a ta im uloga Isusa u njegovoj interpretaciji baš prikladno i pripada. Po povratku u Hrvatsku, sudjelovao je devedesetih i u političkom životu Hrvatske, a i u ratu, i to na zlokoban način koji je do ovih dana već dobrano zakopalo vrijeme. Pokojni Denis Kuljiš u svojoj knjizi „Majmuni, gangsteri i heroji“, spominje dilanje droge, šverc automobila i zločine oko Gospića koje su počinili pripadnici njegovog Hrvatskog državotvornog pokreta koji je Štedul obnovio po povratku u Hrvatsku.

Pokojna Daša Drndić takvu je nagradu, gdje je njen otac partizan stavljen u isti koš sa Štedulom, ipak odlučila prihvatiti i preuzeti. Ona je svakako bolje od mene znala svoje razloge za takvu odluku i ne mogu u njih ulaziti s nekom sigurnošću – možda joj nije bio poznat podli kontekst te nagrade, možda je već znala da je teško bolesna i htjela je učiniti nešto za svog oca, da se za njega, prije njene smrti, u našoj javnosti nešto i čuje, ne znam - ali znam da je meni sve to izgledalo vrlo gadljivo.

Moje je gađenje prvenstveno bilo usmjereno prema tadašnjoj predsjednici, a onda ipak i prema svima koji su joj svojom nazočnošću odlučili iskazati uvažavanje, a mnogi su od njih i jedva dočekali da se uz nju naslikaju.

Brojni su HAZU-ovci, opet predvođeni akademikom Pečarićem, potpisali i peticiju Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti kojom se zahtijeva ”sloboda znanstvenog istraživanja”, a u vezi s knjigom „Jasenovački logori – istraživanja“. U toj se knjizi navode velike zasluge Katoličke crkve u vezi s tim logorom, čin velike dobrote blaženoga Stepinca koji je od Pavelića zatražio da se svećenicima dopusti ulazak u logor radi ispovijedi umirućih, navodi se kako su časne sestre milosrdnice davale sve od sebe da hrane i liječe kozaračku siročad (kojima su, inače, ustaše pobile roditelje), kako su zabilježene, zamisli, čak i smrtne kazne nad ustašama kojima je utvrđeno nemoralno ponašanje prema logorašima i slično. Među potpisnicima su bili i akademici Dujella, Jelčić, Hraste, Kaštelan, Popović, Dadić, Kršinić, a posebno se među svima njima isticao akademik Ivan Aralica. Uz brojne doktore, profesore i emerituse, uključujući i pokojnog doktora znanosti Miroslava Tuđmana, sina pokojnog akademika Franje Tuđmana, bili su tu i neizbježni popovi i biskupi, opet Vlado Košić, Mile Bogović, Marin Barišić, Ante Ivas, ali ovaj put je, uz sve njih, peticiju o slobodi istraživanja „Jasenovačkih logora“ (u množini) potpisao i Marko Perković Thompson, koji visoko kotira kod hrvatskih akademika i popova, možda posebno kod Ivasa koji recitira molitvene pjesmice na Thompsonovim koncertima. I hrvatski je bard, akademik Aralica, prigodom izbora za gradonačelnika Zagreba u svibnju 2021. godine, o Thompsonu i kandidatu za gradonačelnika, Thompsonovom kumu dr. sc. Miroslavu Škori izjavio, a moglo bi se reći i zapjevušio:

Bivši predsjednik Akademije, akademik Zvonko Kusić, na to bi dodao:

Akademici su uistinu naše blago. Ustaštvo Marka Perkovića koji reve po stadionima, vitla mačevima i mlati grdne pare u tom je smislu i pomalo nižeg formata kad se usporedi s akademskim državotvornim ustaštvom koje se, naravno, i u njihovom slučaju naziva domoljubljem – kao što smo naučili u prošloj epizodi, postoje dva različita pozdrava „Za dom spremni“ i to „Za dom spremni“ i „Za dom spremni“, a tko ne umije razlikovati jedan „Za dom spremni“ od onog drugog „Za dom spremni“ mrzi Hrvatsku. A ako se tko slučajno zabuni pa na Thompsonov koncert ponese zastavu s prvim bijelim poljem na grbu, ili onu pravu ustašku, sa slovom U, kakva je viđena na hipodromu 5. srpnja, HAZU je tu da mu olakša grižnju savjesti zbog te omaške. Oni su, naime, 11. lipnja 2025. godine objavili Deklaraciju o hrvatskome povijesnom grbu:

Mile Budak, pisac […] i ustaški ministar, rođen je u Svetom Roku u općini Lovinac (Lika), a glavna junakinja njegovog romana "Ognjište" zove se Anera (s jednim r). Zir je planina visoka 850 m, također u općini Lovinac, a Vrilo mudrosti je poznati izvor u Svetom Roku. Tko sve ovo ne zna i ne može poetski obraditi, nikad neće biti akademik i veleposlanik poput svećenika riječi Drage Štambuka. Evo odlomka iz njegove knjige "Uzgon" koji to ilustrira:

Ustaška mladež, studeni 1941.

Taj je književnik Budak, inače, čiju literarnu veličinu brojni akademici kuju u nebesa, zajedno s poglavnikom Pavelićem i ministrima NDH Artukovićem i Dumandžićem, 4. lipnja 1941. godine, kao ministar bogoštovlja i nastave supotpisao i „Zakonsku odredbu o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda“. Tamo piše:

Budaka je Vojni sud II. armije osudio na smrt kao ratnog zločinca, a pogubljen je u lipnju 1945. godine. Neki su pisci liepe književnosti ipak uspjeli bolje unovčiti svoje domoljublje.

Vinko Nikolić, natporučnik ustaške vojske i stožerni pobočnik za uljudbu u ustaškom stožeru za Zagreb, ali i uzdrhtali poeta, napisao je u kolovozu 1945. godine, nakon uspješne bježanije iz Zagreba pjesmu „Oproštaj s njim“ posvećenu Anti Paveliću:

A nije se predomislio ni četiri godine kasnije kad je povodom Pavelićevog 60. rođendana, iz ugodne klime Buenos Airesa, u zbirci pjesama „Molitva za moju Hrvatsku“ zapisao

Nikolić se 1991. godine vratio u Hrvatsku, a vlada akademika Franje Tuđmana nagradila ga je pozicijom predsjednika Matice iseljenika. Tisuću devetsto devedeset treće godine akademik i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman imenovao ga je u posebnoj kvoti kojom je svojevoljno raspolagao za zastupnika u Županijskom domu Sabora.

Akademik Franjo Tuđman, redoviti član HAZU-a od 3. prosinca 1992. godine, a ujedno i predsjednik Republike Hrvatske, dodijelio mu je 1995. godine jedno od najviših državnih odlikovanja – odlikovanje Reda kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom. Među 38 laureata, pored ustaškog, pardon, domoljubnog pjesnika Nikolića, tom su prilikom nagrađeni i sin akademika Tuđmana, doktor Miroslav Tuđman te doktor Ivo Sanader.

Ime Vinka Nikolića danas je zapisano u svakoj hrvatskoj enciklopediji i brojnim hrvatskim antologijama poezije. Navode ga kao istaknutu kulturnu veličinu, a lokalna zajednica se njime ponosi pa su na njegovu rodnu kuću u predgrađu Šibenika 1998. godine postavili i spomen ploču, slaveći ga kao „velikog šibenskog sina“. Ivana Maletić, europska zastupnica iz redova vladajućeg HDZ-a, organizirala je 2016. godine u Europskom parlamentu izložbu o Vinku Nikoliću, a tom su prilikom, u prisustvu brojnih uglednih Šibenčana čitani stihovi Vinka Nikolića kako bi se obilježila 950. godišnjica prvog spomena grada Šibenika. Nikolića danas posvuda prikazuju kao sijedog i simpatičnog, malenog i nasmiješenog starčića, zagledanog negdje u daljinu gdje traži i sanja svoju slobodnu Hrvatsku, a može biti i poglavnika, iako se to rijetko spominje.

Htio sam na kraju dodati i još pokoju rečenicu o Marku Perkoviću Thompsonu, ali mislim da za to zapravo i nema potrebe.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---