Kako je Thompson prestao biti ustaša, epizoda 58, 15. srpnja 2025.

Theodora Adorna nisu preozbiljno shvaćali kad je sa suradnicima, 1950. godine izdao knjigu „Autoritarna osobnost“. U toj su knjizi Adorno i suradnici predložili mjeru autoritarnih tendencija na nivou pojedinca, takozvanu F-skalu. Slovo F u imenu te mjere potječe od riječi fašizam. Tu su skalu konstruirali iz neke vrste testa osobnosti, analizirajući odgovore na pitanja koja su bila raspoređena u deset kategorija: konvencionalizam, autoritarna podložnost, autoritarna agresija, religija i etika, praznovjerje i stereotipi, moć i „čvrstoća“, anti-intracepcija, destruktivnost i cinizam, projektivnost, i seks. Adorno, pravovremeni bjegunac od njemačkog nacizma koji je u SAD izbjegao 1938. godine, studiju autoritarnih i fašističkih tendencija objavio je 1950. godine, u poslijeratnoj Americi, državi pobjednici u ratu protiv fašizma. Fašizam se, i u akademskim, a i mnogo širim krugovima tada smatrao nečime što ne pripada u SAD, što je potpuno suprotno skupu “vrijednosti” koje Amerikanci uvažavaju, nečime protiv čega su se građani SAD-a borili i što su, naposlijetku, i porazili. Stoga je Adornova studija dobila manje pozornosti nego što je zaslužila, ali nedavno je interes za nju, u doba Trumpa, Muska i MAGA Amerike koja opet mora bili velika, čini mi se, živnuo. Autoritarne su tendencije Adorno i suradnici povezali s etnocentrizmom i nacionalizmom, a to su fenomeni izrazito prisutni u današnjem vremenu posvuda.

Theodor Adorno i suradnici, Autoritarna osobnost, s engleskog preveo A. Šiber

Petog srpnja 2025. godine pjevač Marko Perković Thompson održao je najveći koncert ikad zabilježen u Hrvatskoj, a kažu i na svijetu, barem od onih za koje se plaća ulaznica. Na njemu se skupilo više od pola milijuna ljudi. Dobar je dio Zagreba zbog toga bio blokiran, a blagoslov toj, zapravo, višednevnoj blokadi na kojoj su organizatori koncerta zaradili ogroman novac dao je „zeleno-lijevi“ gradonačelnik Tomislav Tomašević. Njemu, a ni građanima Zagreba, blokade Zagreba nisu ništa novo, zbog stalnog kolapsa prometa, navodnih popravaka infrastrukture i asfaltiranja cesta koja traju mjesecima.

Ipak, u ovoj je blokadi, s navodno kulturno-zabavnim razlogom, bilo nekoliko fenomena koji se ne vide u svakodnevnom stajanju u automobilskim kolonama i na tramvajskim stanicama. Ljudi su odasvud iz Hrvatske, a i iz svijeta došli u Zagreb da izazovu ovu blokadu, zato da bi mogli slušati pjevača domoljubnih pjesama Thompsona, te, njih pola milijuna, kao jedan urliknuti „Spremni!“ kad je ovaj s pozornice zaurlao „Za dom!“. Nakon što su se tako lijepo ustaški pozdravili, aktivirale su se narančaste rakete, dim i vatromet, a spektakl su blago nadgledali i Gospa i anđeli načinjeni od svijetlećih dronova. Nije poznato jesu li i oni urlikali „Spremni!“, jer Gospa obično ne urliče nego govori blagim i tihim glasom, pa se možda nije dobro čulo. Nije poznato ni je li osamdesetpetogodišnji svećenik Ante Ivas koji je bio poseban gost na koncertu te čitao molitvu s pozornice urlikao da je spreman. U toj je molitvi on govorio o duhu, svecima, slobodi, miru i vjeri, rodu i domu, svome puku hrvatskom i zemlji pobjednika, te slugama zla iz njegovog naroda, o Gospodinu i učvršćivanju mladenačkih ruku i osnaživanju mladenačkih grudi, i sve nešto tako, a mladenačke grudi su se sigurno osnažile kad su iz sve snage urliknuli ono „Spremni!“, to je jako zdravo za pluća. Sa sigurnošću je pak poznato da je niz ministara hrvatske vlade koji su pohodili koncert spremno urliknulo da su spremni, jer je to njima najnormalnija domoljubna stvar na svijetu i jer napamet znaju sve tekstove Thompsonovih pjesama pa znaju gdje su oni dijelovi na kojima treba urlikati.

Mnogima je ipak, pogotovo onima koji se uvijek busaju u ljevičarska i građanska prsa, sve to, poslije svega, kad su nakon pola milijuna katoličkih domoljuba koji vole svoju Hrvatsku posvuda ostala brda smeća, bilo pomalo nelagodno. Nisu se, naime, mogli tek tako pomiriti s činjenicom da pola milijuna ljudi među kojima su i popovi, a i ministri hrvatske vlade, uglas urlaju ustaški pozdrav, pa su počeli vrdati oko svega toga. Tako su mudri ljevičari i opet pričali uobičajene priče o klasi, o sirotinji koja je politički nepismena i koja i ne zna tko su ustaše, o ruralnim krajevima i potrebi da svi s onima koji spremno urlaju suosjećamo, jer su oni žrtve ovog trulog kapitalističkog sistema. Uz to su sve one druge ljevičare koji su na to gledali malo drukčije, kao i obično proglašavali liberalima i intelektualnim snobovima – mudri i pravovjerni ljevičari, naime, dobro znaju da od takvih nema ni sira ni vune, a ni glasova. Ne zna se koliko je ta navodno ruralna i nepismena sirotinja uistinu siromašna, jer je ipak platila skupu ulaznicu za koncert, a i došla u Zagreb, ali poznato je da je nazvala srbočetnicima i jugokomunjarama sve one koji su cijenu od šest eura za pola litre vode koja se prodavala na koncertu nazvali nastavkom domoljubne pljačke. Rekli su i da bi oni platili i pedeset eura za pola litre vode samo da u Lijepoj njihovoj takvih više nema. I ministar hrvatske vlade, Branko Bačić, izjavio je da Hrvatska zapravo ima problem s onima koji su zaboravili što je ponos. To da većina ima neki problem s manjinom mi je nešto poznato, ali ne mogu se sjetiti otkuda.

Agramerski su pak malograđani tvrdili da se sve to nikad ne bi dogodilo da su agramerski malograđani mogli glasati o tome treba li se koncert održati, iako su oni zapravo već glasali za svog zeleno-lijevog gradonačelnika koji je Thompsonov koncert lijepo odobrio, a njima, i opet, blokirao prolaz kroz Zagreb radi te veličanstvene domoljubne priredbe. Agramerski malograđani također vole nacionalizam i domoljublje, ali finije vrste, onako kulturno, kak' se šika. Oni neki treći su pak, pored zdravih očiju, tvrdili da to nikako nisu bili ustaše, iako su tako spremno urlali, jer je Ante Pavelić, zamisli, već odavno mrtav, a dobra dječica koja urlaju „Spremni!“ nemaju ni pojma tko su ustaše. To su isti oni mudraci koji su Adornu objašnjavali da fašizma u SAD-u nema i da ga nikad ne može ni biti jer je veličanstveni SAD porazio Hitlera u drugom svjetskom ratu. Nema Hitlera – nema ni fašizma, nema Ante – nema ni ustaša.

Marko Perković bi se na sve to tek blago osmijehuo i zagonetno svima poručio „Ako ne znaš što je bilo...“, što je i ime jedne od njegovih pjesama u kojima on omladini objašnjava što je i kako je stvarno bilo.

To uporno inzistiranje na tome da "oni koji su išli na Thompsonov koncert nisu ustaše", nastavak je vrlo uobičajene i navodno umne podvale o "fašizmima", zapravo šuplje i propagandne ideje da suvremene ideologije možda i imaju neke veze i zajedničkih elemenata s fašizmom i nacizmom, ali da one ne mogu biti fašizam i nacizam, jer su, zamisli, Mussolini i Hitler mrtvi. A i Ante Pavelić. Isti ti mudraci često ne oklijevaju da utren nazovu nekoga komunjarom ili partizančinom.

Otuda proizlazi i bajka o dva različita pozdrava "Za dom spremni", kao, jedan je onaj ustaški, a ovaj drugi, taj nema nikakve veze s ustašama nego s Domovinskim ratom, ponosom i braniteljima Hrvatske. Pritome navodno zaboravljaju, a kako vrijeme odmiče to im sve bolje prolazi, da su Hrvatska stranka prava i njeno paravojno krilo – HOS – forsirali pozdrav "Za dom spremni" upravo zato što je to bio ustaški pozdrav i upravo zato što je njihova vizija Hrvatske bila vizija endehazije u kojoj neće biti nikakvih nepoćudnih Srba ni komunjara i u kojoj će to što si ispravan, domoljubni Hrvat biti temeljni preduvjet za bilo što drugo. Drugim riječima, postoji jasan i izravan kontinuitet pozdrava "Za dom spremni" i potpuno ista ideološka pozadina iza "jednog" i "drugog“, a zapravo potpuno istog pozdrava. Tko god je, uostalom, imao koju godinicu 1991. godine, zna dobro kakva je ideologija bila iza HOS-a 1991., sjeća se slika Ante Pavelića po uredima, pa i onim na istraživačkim institutima, a kamoli u stranačkim prostorijama HSP-a. S topićem u zgradi na Trgu Ante Starčevića.

Akademik Zvonko Kusić bio je 2018. godine, kao tadašnji predsjednik HAZU-a, i predsjednik Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, koje je donijelo preporuke za upotrebu pozdrava „Za dom spremni“ koja bi, zamisli, bila u skladu s Hrvatskim ustavom. Te je preporuke tih dana navodna ustavna stručnjakinja s, čini mi se, HAZU-ovskim pretenzijama, profesorica Sanja Barić, nazvala „draguljem humanosti“. Čuo sam da je ovih dana, kad su ga pitali za urlanje na Thompsonovom koncertu, akademik Kusić dostojanstveno gurnuo prst u uho, lagano nakrivio glavu, te, općenito, zauzeo intelektualnu pozu, kao da ga fotografiraju za historijski portret na zidu svečane dvorane Akademije.

Priče o tome kako su to zapravo dva pozdrava su najobičnija izmotavanja kao i priče o "fašizmima kojih nema", jer je to, navodno, zatvoreno i završeno poglavlje povijesti, a "samo paranoici, komunjare i srbočetnici u divnom domoljublju vide ustaštvo". Pa i Hitler je zagovarao "divno domoljublje", narod (Das Volk) i ponos, pun je Mein Kampf ljubavi prema domovini i narodu, to nije nikakva vrlina.

A omladina koja navodno "ništa ne zna", ali spremno navlači crne majice sa slovima U, crncima Francetića Jure, Maksovim mesarima i tekstom „Za dom spremni“ nije u svemu tome nimalo nevina. Ogroman dio nacističke ideologije i programa pripremao je "novo vrijeme" i omladinu koja će biti spremna poginuti i nemilosrdno ubijati u ime domoljublja i naroda. Upravo je ta "domoljubna", a zapravo krvoločna omladina trebala biti nositelj tog "novog vremena". Ne treba zaboraviti ni odrede Hitlerove mladeži (Hitlerjugend) koji su počinili grozomorne ratne zločine u ime domoljublja. Relativizirati sve ono što smo vidjeli znači sudjelovati u sveopćoj fašizaciji, koja nikako nije samo hrvatski fenomen, ali ovdje pada na posebno plodno tlo.

Uostalom, znate li vi tko je Thompson?

Theodor Adorno, Obrazovanje nakon Auschwitza, s engleskog preveo Antonio Šiber

Fantazija o novim generacijama i mladim ljudima, nekakvim "studentima" koji će konačno izbaviti društvo, izvesti ga na put dobrote i poštenja, prisutna je i u Srbiji zadnjih mjeseci, a i kod nas, zapravo puno duže. Tako se iz navodno liberalnih, "lijevih" i građanskih krugova, a i od Borisa Jokića [mmmmmda...] moglo čuti oduševljenje kad su ti "mladi" napravili ogromni red za glasanje u Varšavskoj ulici u Zagrebu u travnju prošle godine. Jokić, koji uglavnom slabo što prepoznaje iako stalno o nečemu priča, tom je prilikom naveo da je "važno da mladi osvijeste da imaju moć odlučivati o sudbini ove zemlje." Ta će nas obrazovana i dobra mladež, dakle, sve spasiti. Gdje je, pitam se, obrazovana ta omladina, negdje na Marsu ili u ovom društvu i u ovom svijetu? Bernhard bi rekao: "Stari nemaju što reći, ali mladi imaju još manje za reći, takvo je današnje stanje".

I Facebook je tih dana bio pun piskarala raznih profila, pa i onih navodno „lijevih“ koji su se upinjali da dokažu kako “nisu svi ljudi koji su išli na Thompsonov koncert ustaše”, kao da takav iskaz, na kraju, ima nekakvog posebnog smisla, iako je za njih vjerojatno imao nekog utješnog, psihološkog smisla.

Oni koji su tamo išli sline na domoljublje, zastave, mačeve, žezla, krune, stupidne molitve, gospe od dronova, svijetleće križeve, drevne hrvatske kraljeve koji psihopatski zure, ratnike, vitezove, sokole, mitove, krajnji povijesni kič, a i urlik “Za dom spremni!”, njihova “ljubav” tiče se nečega posve plastičnog i nehumanog, nečega što se uopće ne tiče čovjeka nego pubertetske, patološke i zločinačke fantazije. Nisu ustaše? Što to uopće znači i želite li uopće imati ikakvog posla s takvim tipovima?

Karl Kraus, Dikte i kontradikte

Meni je bilo pomalo naporno slušati sve ta navodna "obrazloženja", "iznenađenja" i "razočarenja" Thompsonovim koncertom, kao da su se svi tek neki dan dosjetili gdje živimo.

Posebno je naporno što se sve te rasprave odvijaju na potpuno promašenom prostoru argumenata. Te "ustaše pod ZDS pozdravom prodali najljepši dio Hrvatske" (a da nisu, onda bi sve bilo OK?), te "Hrvatska pod ustašama uopće nije bila nezavisna" (a da jest, onda bi sve bilo OK?), te "ustaše su izgubile rat" (a da su ga dobili, onda bi sve bilo OK?), te "Hrvatsku se ne voli tako" (opsesija ispravnom vrstom ljubavi prema domovini tipična je i za ustaše i domoljube niže vrste)...

Sve se te rasprave odvijaju na terenu ovakvog ili onakvog domoljublja, a argumenti se svode na ocjene "ispravne" i "neispravne" ljubavi prema Hrvatskoj (prema Hrvatskoj?). Ta se hipnoza domoljubljem ukorijenila tako duboko da se nitko i ne usudi reći da nije domoljub ni u jednom smislu koji je javno prepoznat, da zapravo mrzi svako domoljublje, bilo ono light ili heavy. Da mrzi one najveće od svih domoljuba koji su nas sve navodno spasili, a sad ubiru bogatu domoljubnu naknadu posvuda. Da mrzi desničare, a još više "ljevičare", pogotovo one u Saboru, koji poskakuju ispod zastava, urlaju na rukometnim utakmicama i navijaju za "naše dečke". Da mrzi domoljubni kič, zajedništvo, nacionalnu kulturu, lente i božansko akademsko nadahnuće, i sve te rasprave o ničemu koje uvijek pretpostavljaju nekakav neprikosnoveni temelj istine, Isusa i očeve domovine i sve ono što bi oni rekli, samo da su živi. Da mrzi "narod", identitet nacije i heroje-otkupitelje svih vrsta. Da mrzi hrvatiće nižeg domoljubnog statusa, koji su općenito krajnje tolerantni što se revanja i glazbenog ukusa tiče, ali ipak preferiraju nešto lakšu verziju domoljublja. Da mrzi "razumne" i "umjerene" ljude, a pogotovo teologe, koji posvuda objašnjavaju da je hrvatska mladež dobra i puna (kršćanske) ljubavi, ali da, eto, ne zna što zapravo znači kad urla "Za dom spremni!".

Svima su, dakle, domoljubi isprali glave i začepili usta svim "mrziteljima Hrvatske". Posvuda su revolucije šuplje, odvijaju se na potpuno promašenom terenu zastava, "naroda", perverzne ljubavi i mitske povijesti. Svaka će ta revolucija garantirano proizvesti potpuno isto sranje kao i ono protiv kojeg se diže.

Karl Kraus, Dikte i kontradikte

Za one kojima je možda promaknula poruka svega ovoga što napisah, dodat ću na kraju i poučnu priču o saborskom vjeroučitelju.

Marin Miletić je, prema svjedočenju bivših članova organizacije katoličkih skauta tjerao djecu da viču “Za dom spremni”. On je na njihova svjedočenja odgovorio da bi moglo biti da je tako bilo, ali da se ne sjeća (!) Može biti da je u tim trenucima bio u transu i da mu se javljao neraspadnuti svetac s modnim savjetima.

Tog je Miletića u javno školstvo, s blagoslovom države instalirala Crkva, da kao vjeroučitelj među školskom djecom širi katoličku ljubav tako da ih tjera da urlaju "Za dom spremni", a obožavale su ga i njegove kolege iz javnog školstva koje su ga gurnuli u prve redove da predstavlja njihove strukovne zahtjeve u štrajku. Miletić je, naime, s bine na glavnom zagrebačkom trgu, prosvjedujući za bolji status nastavnika, urlao, doduše, ne „Za dom spremni“, nego kako Hrvatska bez njega i nastavnika ne može. Njegove su sindikalne kolege noseći transparente sa slikom Isusa to zdušno odobravale, a poslije su prepričavali i kako je Marin bio divan i elokventan, baš ono što nam je u Hrvatskoj u radu s djecom i potrebno. Nakon svega, Miletića su hrvatski građani izabrali i da ih predstavlja u Saboru, evo već drugi mandat.

Dakle, od Crkve, preko domobranskog javnog školstva, sindikata pa sve do visokog doma iznad kojeg je jedino Dragi Bog, a sve uz urlik "Za dom spremni!".

Napisao sam ovo ako vas tko bude pitao što za Thompsona.

Adolf Hitler, odlomak iz govora u berlinskoj Sportpalast areni, 10. veljače 1933. godine

Theodor Adorno, Obrazovanje nakon Auschwitza

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---