Kalendar, epizoda 55, 21. svibnja 2025.

- Pa idemo malo započeti u vezi sa stvarima koje stalno spominjemo i o kojima govorimo, a zapravo ne razmišljamo baš previše o njima. Što je mjesec?

- Nešto na nebu. [smijeh]

- Dobra ideja. Jesi li to ti rekao?

- Ja, ja!

- Ti? Nešto na nebu?

- Ali ovdje piše malim slovom m, znači ne mislimo na ono na nebu.

- A mjesec onda… jedan misec, kao?

- Eh, ajde, reci, reci!

- Dvanaest mjeseci u godini.

- Bravo. Znači mjesec je nekakva veličina, određeni broj dana, je li tako? Kakve mjesece imamo, koliko dana?

- Trideset jedan, trideset, dvadeset osam...

- Dvadeset osam? Koji je dvadeset osam?

- Drugi misec.

- Drugi. E, ali taj drugi može imati dvadeset devet? Kad bude?

- Prijestupne.

- Svake prestupne godine. A jeste li ikad razmišljali zašto to bude?

- Ne.

- Niste razmišljali o tome, ali znaš da svake prestupne bude… Jer zašto stavljaju, mislim, svake četiri? I zašto baš svake četiri? Zašto ne svakih deset? Ili svakih pet? Nego baš svake četiri? Otkud to? Niste o tome razmišljali, je li? Dobro. Ako niste razmišljali, sad ćemo o tome pomalo razmišljati. Što je godina?

- Dvanaest mjeseci.

- Godina je, znači dvanaest tih mjeseci, od po 30, 31 dan. Koliko ima dana?

- 365.

- 365 dana. Znači, godinu isto možemo shvatiti kao nekakvo sredstvo, da grupiramo dane i onda mjerimo protok vremena – kad prođu 365 dana, to je jedna godina. Međutim, ima li u tome nekakvog dubljeg značenja? Kakve veze jedna godina ima sa Suncem?

- Pa jedanput Zemlja okruži Sunce.

- Tako je, bravo. To je vrijeme koje je potrebno da Zemlja okruži cijeli krug oko Sunca. I to traje otprilike 365 dana.

------

- Jer Sunce preko neba ne prolazi uvijek istim lukom. Kad je ljeto, Sunce se penje jako visoko. I 21. 6. Sunce je najviše na nebu. A kad je zima, ono prolazi niskim lukom preko neba. Dan traje puno kraće, i kut pod kojim zrake upadaju je velik, puno je odmaknut od okomice, pa je hladnije. Znači, čovjek koji prati kako se Sunce giba preko obzora bi u principu mogao odrediti godinu. Kako? Pa zabije štap u zemlju i mjeri sjenu štapa. I ta će sjena biti u toku godine duža i kraća. Ali u jednom trenutku će biti najkraća. Koji će to biti trenutak?

- 21. 12.

- Ne, dvadeset prvog dvanaestog Sunce je nisko, baca daleko sjene. 21. 6. Kad je Sunce jako visoko, to će biti najkraća sjena. I, znači, mjeriš koliko vremena ti treba da opet dođe najkraća sjena i skupljaš kamenčiće na hrpicu. I koliko će biti kamenčića? 365 kamenčića. Znači, mogao bi, da te baš netko natjera, izračunati koliko traje jedna godina, pretpostavljajući da je godina vremenski razmak između dva ista položaja Sunca. A to je zapravo vremenski razmak između dva ista položaja Zemlje na kružnoj putanji oko Sunca, na orbiti oko Sunca.

Emmeline M. Plunket, Drevni kalendari i zviježđa

- Ovo su neki, kao, jadnici iz pretpovijesti, u spilji nekakvoj [smijeh]. I sad, ovaj, nemaju baš puno ni goriva, ni drveta, zima je, smrzavaju se. Zapravo je to ilustracija za jednu moju pjesmu, koju ću ja vama sad pročitati. O maliganima [smijeh]!

Antonio Šiber, Godina kuge

- Znači, Stari ima pored spilje hrpu kamenčića s koje stalno nešto skida. Što su ti kamenčići?

- Dani.

- Bravo! To su dani. Koliko ih ima?

- 365.

- Znači, što je Stari radio?

- Mjerio godinu.

- Tako je. On cijeli život gleda u Sunce, gdje izlazi, i Stari, ovisno o tome gdje Sunce izlazi i zalazi otprilike zna u kojem je dobu godine. A s one hrpe od 365 dana skida kamenčiće i zna kad će sve krenuti ispočetka. Stari je zapravo znanstvenik. Stari je znanstvenik. Prve civilizacije često su umjesto Sunca gledale noćno nebo. Egipćani su, recimo, određivali poplavni period Nila prema pojavi zvijezde Sirius na nebu.

Wayne Orchiston i Darunee Lingling Orchiston, Maorski kalendar Novog Zelanda

- Fenomen koji je najjednostavnije na nebu vidjeti su zapravo mjesečeve mijene. To znate što je, otprilike? Kad mjesec, od punog mjeseca, polako se gasi, vidi mu se jedan luk, pa se uopće ne vidi, pa se opet pali s druge strane luka, dok ne bude opet pun mjesec. I to je bio jedan od prvih kalendara – da su se pratile mjesečeve mijene i jedan ciklus mjesečevih mijena se onda nazivao mjesecom, kao što je i danas ostalo u jeziku – mjesec. Takvi astronomski, stvarni mjeseci traju 29.5 dana. Kad pomnožite 29.5 sa 12 dobijete 354 dana. Što to znači? Što to znači?

- Da fali.

- Fali! Za punu tropsku godinu, stvarnu godinu za koju Zemlja napravi puni krug nije dvanaest astronomskih mjeseci, nego fali još jedanaest dana. Kako su drevni narodi izlazili s tim na kraj? Tako da su godinu računali kao da je dvanaest mjeseci, a kad bi skužili da se to malo pošemerilo, je li, onda bi dodavali trinaesti mjesec da se opet vrate u solarnu godinu i u pravu sezonu. E sad, kad se dodavao taj trinaesti mjesec, to je bila stvar društvenog dogovora i to je kralj, vladar imao pravo proglasiti dodatni, trinaesti mjesec.

Emmeline M. Plunket, Drevni kalendari i zviježđa

- Znači, ako promatrate Mjesečeve faze, ne možete napuniti ovu pravu solarnu godinu, kad Sunce dođe iz istog položaja u isti položaj. I to je jedan od velikih problema drevnih kalendara – što su ljudi htjeli promatrati Mjesec, ali su shvatili da dvanaest mjeseci ne napuni punu godinu, znači, pun onaj obrat, nego treba dodavati još dana. A ako ti dodaš bezveze dane u tu godinu, onda izgubiš ove faze Mjeseca. Znači, to je bio veliki, veliki problem. To su bili nekakvi lunarno-solarni kalendari. Znači, oslanjali su se na Mjesečeve faze, ali budući da ovaj broj nije 365, onda bi svako malo umetali još jedan mjesec. I takvi su drevni kalendari bili vrlo česti. Recimo, Babilonci su imali takve kalendare, Kinezi su imali takve kalendare, jer su dobro znali da dvanaest astronomskih mjeseci ne odgovara pravoj godini.

Kai Hasegawa, Vrijeme u saijkiju (2002)

- Zapravo, godina ne traje 365 dana – astronomska godina – nego traje 365.2422 dana. Zašto je to važno? Važno je zato što ako stalno računaš da je 365 dana, za 100 godina, ti si promašio za cijeli mjesec, 24 dana si promašio kad pomnožiš. Cijeli mjesec ti je šibnuo jer si računao da je 365 dana umjesto 365.24 dana. Znači astronomski si promašio – mjesec koji je prije bio, ne znam, u jeseni sad je u ljetu. Promašio si. I to su shvatili 45. godine prije nove ere, zapravo to se pripisuje Juliju Cezaru, ali to naravno nije napravio Julije Cezar, to su napravili neki inteligentni ljudi koji su skužili da je to 365 i kusur, iako mi to pripisujemo Juliju Cezaru, kao i Elonu Musku, i zovemo julijanski calendar, ali to nema veze ni s Elonom Muskom, ni s Julijem Cezarom. Julije Cezar je bio samo taj koji je proglasio kalendar. Oni su rekli ovako: OK, to petljanje, dodavanje ekstra mjeseci, ovo ono, to je strašno zapetljano. Hajdemo se mi dogovoriti da se uopće ne oslanjamo na astronomske mjesece. Nego imamo dvanaest mjeseci koji traju fiksni broj dana – 30 ili 31 dan – i godina traje 365 dana, međutim svake četvrte godine ćemo dodati još jedan dan u veljaču. Što to znači? On je zapravo jednu godinu predstavio kao 365 dana koma 25 dana i taj 0.25, koji se svaki četiri godine nabere na jedan, on je dodavao da godinu ponovo uskladi s gibanjem oko Sunca, razumijete? Taj jedan dan što dodaje. I to se zove julijanski kalendar. U tom kalendaru mjeseci više nisu bili vezani za faze samog Mjeseca – stvarnog nebeskog tijela – nego su jednostavno bili nakupine određenog broja dana. I taj kalendar je jako dugo radio, bio vrlo, vrlo dobar, međutim, morate opet primijetiti ako ga dugo ganjate, da će opet doći do nesklada sa pravom dužinom astronomske godine. Jer astronomska, stvarna godina, nije 365.25 nego 365.2422 dana. I onda je, kad je sva ta zbrka postala stvarno kritična, a Katolička crkva, koja je prihvatila julijanski kalendar i htjela računati dobro datum Uskrsa i takve stvari, počeli su ludjeti jer je to bilo sve teže uskladiti – odjednom ti dođe da Uskrs više nije u proljeće nego, šta ja znam, neko nedoba godine. I što se dogodilo? U tisuću godina julijanski kalendar ima 365250 dana. Dok tisuću pravih godina ima 365242 dana, što je osam dana razlike. Osam dana, to nije za baciti – to je trećina, četvrtina mjeseca. To nije mala stvar. I 1582. godine, kad je taj zaostanak julijanskog kalendara od pravog solarnog kalendara postao kritičan, papa Grgur XIII. kaže čujte, nećemo se tu više šaliti, proklizao je dosta ovaj naš kalendar. Ljudi su legli četvrtog listopada 1582. godine, a probudili su se 15. listopada sutra 1582. godine – on je dekretom rekao da sutra nije 5. listopada nego je 15. listopad. I sav zaostatak jednog kalendara za drugim je opet uhvatio i pozicionirao kalendar u pravo doba godine. Tim, zapravo, dekretom. Međutim, nije samo bio dekret taj koji je bio važan, nego je on shvatio da se julijanski kalendar može unaprijediti, odnosno nije papa shvatio, naravno, nego neki pametni ljudi koji su bili uz njega. On je ovako rekao i to je danas gregorijanski kalendar koji koristimo: svaka četvrta godina je prijestupna – to je isto kako i julijanski kalendar – osim godina koje su godine punog stoljeća, znači djeljive sa sto, recimo 1700., 1800., 1900., znači nije baš svaka četvrta nego je neke izbacio da onaj 0.25 smanji prema 0.24. Ali, te su godine ipak prijestupne – znači godine punog stoljeća – ako su dijeljive s 400. I s takvom manipulacijom, on je došao do efektivne dužine godine koja je jako blizu zapravo astronomskom trajanju godine. Gregorijanski kalendar je toliko dobar da će fulati jedan puni dan od pravog solarnog okretaja tek 4909. godine. Pa tko živ tko mrtav. E, to je kalendar koji mi zapravo danas koristimo. I zato imamo te razne manipulacije dodavanja, izbacivanja, produživanja mjeseci itd.

Kai Hasegawa, Vrijeme u saijikiju (2002)

- Hajdemo na sezone. Zemlja u kruženju oko Sunca ne kruži tako da joj je os rotacije okomita na ovu ravninu u kojoj se vozi oko Sunca, nego je os rotacije nagnuta. I onda u ovom položaju, vidite, na sjevernoj polutki, čovjek koji stoji ovdje vidi Sunce povisoko na nebu – mora malo dignuti glavu da ga vidi. I u tom je području zapravo ljeto – Sunce je visoko na nebu, puno energije dolazi i dan traje dugo. 17-18 sati. A kad Zemlja pređe na drugu stranu, onda se os rotacije odmakne, odnosno Sjeverni pol se odmakne od Sunca, gledajte ovdje – ovdje je Sjeverni pol stalno u noći. U ovom periodu zime njima je stalno noć. Jer oni Sunce uopće ne vide s ove strane, zato što je Zemlja nagnuta. Znači, njima je ovdje trajna noć. A ovi vide, kako se spuštaš dolje od sjevernog pola prema ekvatoru. Ali vide Sunce nisko. Zamislite čovjeka ovdje – on mora spustiti pogled da vidi tamo Sunce. I Sunce ide po nebu po puno manjem muku. Dan traje kratko. To su hladni, zimski dijelovi godine. Znači, zbog nagiba osi rotacije Zemlje u gibanju oko Sunca, imamo ljetne periode kad je Sunce visoko, dolazi puno svjetlosti, i zimske periode, kad je Sunce na nebu nisko i dolazi malo svjetlosti, a dan kratko traje.

- Znači, kao prvo, da postoji minimalna visina ispod koje Sunce ne ide. I ovi dijelovi su otprilike zima, kad je Sunce dosta nisko i hladno je. Postoji neki srednji dio putanja Sunca preko neba – to su otprilike proljeće i jesen. I jako visoki lukovi Sunca, kad je stvarno vruće u ljetu, kad je jako vrelo i kad dolazi strašno puno energije – dan traje dugo i Zemlja se grije. I to možete točno vidjeti po putanjama Sunca po nebu. Zapravo su drevni narodi to dobro znali. Ja sam vam spomenuo Staroga koji stoji i gleda kako Sunce ide gore-dolje. Međutim, drevni narodi su gradili, ha, nešto što bismo mogli, recimo, nazvati opservatorijima, ako bismo baš tako htjeli reći. I u Gosecku u Njemačkoj, oko 4900 godina prije nove ere, postoje zapravo drvene ograde, mogli bismo reći, krugovi, sa dva prolaza. Zna se da su ta dva prolaza/proreza orijentirana točno tako da u ovom najgorem dijelu godine, kad je najteže izdržati – ovi se skupe oko Starog, kažu, kad će već jednom to ljeto – kad je najteže, Sunce ujutro izlazi i vidi ga se kroz ovaj prolaz, a navečer ga se vidi kroz ovaj prolaz. Kut je između dva prolaza, evo vidite, nekih stotinjak, devedesetak stupnjeva. Njima je strašno važno bilo da odrede taj najgori dan u godini. Čak i kod nas ima poslovica, moja pokojna baba je znala govoriti “poslije Božića svaki se dan produži kao što pijetao korakne” – Božić, otprilike 21. 12, 25. 12, znači godina uzlazi, i njima je bilo strašno važno odrediti kad kreću ti procesi kraja zime i zagrijavanja. Znači, nisu samo to drevni opservatoriji, znamo danas puno struktura za koje se smatra da su vjerojatno bili opservatoriji. Tu spada i Stonehenge, ali ovo je možda manje poznat, a zapravo je vrlo sigurno da je bio opservatorij. Dobro, znači to je manje više isto kao i Stari, samo su oni napravili, kao inženjeri, dvije prave rupe, dok je Stari otprilike pogađao – kad mi, kaže, Sunce izađe ovdje, na ovom vrhu, to je otprilike 21. prosinac, odnosno onaj najgori dio godine, a ovi su napravili stvarne rupe, gdje su Sunce pozicionirali na izlasku i na zalasku.

- Ljetno doba na Zemlji možemo vrlo lako razlikovati od zimskog, je li? Zašto? Kako? Ako se okreneš oko sebe? Kako znaš da je ljeto?

- Priroda.

- Priroda, dobro.

- Vruće.

- Vruće. Nije loše, nije loše. 'Ajmo malo, malo sad preciznije ako bi vas... sad vas istjeram van i kažem „daj mi reci otprilike koji je datum“, a nemaš pojma, nemaš mobitela nisi gledao na kalendar, ni ništa, kako ćeš znati koji je datum?

- Pa po luku Sunca.

- Nije loše, ali zato ti ipak treba neko mjerenje. Po luku Sunca bi mogao jako precizno odrediti koji je datum, ali ja sada gledam više na ovog čovjeka što hoda i malo gleda cvijeće, i to.

- Pa po nekim plodovima. Trišnje u neko vrime.

- Dobro, nije loše. Što bi s trešnjama, kako bi ih pozicionirala, u koje doba, ako ih vidiš?

- Evo sad.

- Sad. Jel' ima trešanja ovdje?

- Ima.

- Jel' valjaju šta?

- Dašta! [smijeh]

- Znači, ako vidiš trešnje onda je otprilike deseti svibnja, negdje.

- Da.

- Ali šta nije sad bazga glavna? Ja gdje god idem ja osjetim onu zovu, bazgu, kako je vi zovete?

- Bazga.

- Gdje god da idem ja to osjetim. Znači po tome bih isto mogao pozicionirati koje doba godine. Znači, različiti prirodni fenomeni se pojavljuju u različito doba godine. Početkom veljače ćete vidjeti one žute resice od lješnjaka. Uglavnom, vi po tome kako prirodni svijet diše možete otprilike procjeniti sezone. Pa vidite, kad krene ono šumsko cvijeće – visibabe, šafrani, plućnjaci... što sam još promašio? Kukurijeci, je li. To je sve ona sezona zime, početka proljeća. E sad, Japanci su, recimo, u svojoj kulturi, možda i najosjetljivija kultura na takt sezona i protok vremena. Oni već tisućljećima mjere kad je dan cvata trešnje, recimo, u ovom slučaju u Osaki, mjeren od prvog dana godine, od prvog siječnja. I ovdje imate mjerenja od jedno 70-80 godina kad su se trešnje otvorile u Osaki. I kao što vidite, one se otvaraju negdje između 80 i 90 dana od početka godine, i to je manje-više prilično stabilno, međutim nije baš uvijek isto. Zašto? Ako je godina vlažnija, ako je više oblaka, ako je više kiše, biljka ne dobiva dovoljno topline i obično se trešnja otvori nešto kasnije. Ako je godina toplija, ako ima više sunca, više energije, ona se obično otvori ranije. Postoje dobre statistike koje povezuju datum otvaranja trešnje s ukupnom osunčanosti perioda prije otvaranja trešnje. Znači, to je dosta dobro povezano. Ono što je zanimljivo je da izgleda kao da se zadnjih tridesetak godina taj datum otvaranja trešnje približava sve više početku godine. Što to znači? Što znači to što sam rekao?

- Da je toplije sve više.

- Toplije, i trešnje se ranije otvaraju. Znači, nije više, ne znam, kad je kod nas obično... desetog travnja negdje budu trešnje u maksimumu, nego sve dođe koji dan ranije, devetog, osmog, sedmog, sve češće se otvaraju ranije. Japanci imaju zapravo tisuće godina mjerenja dana otvaranja trešnjinog cvata i vidi se da se zadnjih pedesetak godina stvarno izgleda može opaziti trend da se trešnje sve ranije u početku godine otvaraju. Što bi možda moglo govoriti... o čemu?

- O globalnom zatopljenju.

- Tako je. Možda bi to mogao biti indikator sve toplijih godina koje onda vode na pomak sezone u ranije. A to je, možda, indikator globalnog zatopljenja. To bi zapravo lako moglo biti. Ove statistike su dosta pouzdane, jedan čovjek je to vrlo detaljno analizirao i uočio je da je ovo zbilja znakovito i nije šum – da postoji stvarno indikacija da se trešnje – sakura – ranije otvaraju.

Richard Medhurst

- E, sad, što je sezona? Mi imamo četiri sezone: proljeće, ljeto, jesen i zima. Ali, u različitim kalendarima sezone nisu bile takve. Ljudi su imali razloga da sezonama nazivaju različite stvari, recimo, za sjeverne lovce je bilo jako važno je li led na rijekama i jezerima tvrd. Jer ako nije, mislim, ti kreneš, ideš loviti tuljane i utopiš se. Znači jako je važno bilo definirati sezonu kad se led stvrdnjava i kad se led otapa i imali su razloga da to nazivaju svojim posebnim imenom. Recimo, drevni hinduistički kalendari su zimu dijelili na dvije sezone koje su različito označavali, različitim imenima – rana zima i kasna zima – a imali su i posebnu sezonu koja je bila sezona monsuna. Kiša, je li, a mi u našem kalendaru nemamo ništa slično. Znači, sezone ovise na prirodnim fenomenima na određenom mjestu, i one su direktno utjecale na narav kalendara i čemu su ti kalendari služili na različitim mjestima i u različitim civilizacijama.

- Kultura koja je možda najosjetljivija na takt sezona je japanska. Japanci, ne da imaju šest sezona, kao što imaju Indijci, nego imaju čak sedamdeset dvije mikrosezone. Svakih pet dana drevni japanski kalendar ima po jednu sezonu. I te sezone imaju poetska imena, recimo, prvi breskvin cvat, ili laste se vraćaju. Ne šalim se, uistinu se tako zovu sezone u japanskom drevnom kalendaru – njih ima sedamdeset dvije. Već smo čuli o toj sakuri, iščekivanju trešnjinog cvata, kad se ljudi svake godine okupljaju, druže, piju sake, recitiraju poeziju... to je tisućljetna japanska poezija i haiku, za koji ste sigurno čuli, tko zna što je haiku?

- Kratka, ona, pjesma.

- Kratka, japanska, poetska... neka... pjesma, forma, je li, koja je vrlo, vrlo kratka. Međutim, ono što je u haikuu važno je da svaki pravi haiku mora imati riječ koja označava sezonu. Haiku u kojem se ne zna u koje se doba godine odvija se ne broji kao tradicionalni haiku. Znači, ti moraš iz njega prepoznati o kojoj je sezoni riječ – sad ću vam pročitati.

- Koje je doba godine? Krijesnice! Kad ste zadnji put vidjeli krijesnicu?! Je li je tko vidio u zadnje vrijeme?

- Davno, davno.

- Ja stvarno ne znam... ja je nisam godinama vidio. Mislim, ja znam što je krijesnica, ali ne znam znate li vi, ja sam je vidio kad sam bio mali. Ono što svijetli, svjetlac, ne znam kako je ovdje zovete?

- Krijesnica.

- Krijesnica... jeste li vidjeli u zadnje vrijeme toga?

- Na lito.

- Bude, je li? Dobro, u Zagrebu, moram priznati, i u selima oko Zagreba jako slabo. Ako ovdje ima, to je dobro.

- Znači, što nam ova pjesma govori, da čujemo?

- Ljeto.

- Ah, ljeto... Mislim, jest to ljeto, vidimo da on lovi krijesnice, jadnik, ali što je... u toj poeziji?

- A plače. Kraj lita. [smijeh]

- Ne plače on što je kraj lita, nego što? Izgubio se, jadnik, izgubio se, gdje mi je mama, gdje mi je tata, ali djetinjasta ona u njemu, nekakva... on ide, i plače i lovi krijesnice, opet. Šta će, mislim... To je dijete, je li tako? [smijeh]

- Znači, to je zapravo odlična, odlična pjesma. Krijesnica – hotaru na japanskom – je zapravo ta sezonska riječ koju Japanci zovu kigo, koja označava sredinu ljeta, najtopliji dio godine. Ima puno haiku pjesama o krijesnicama. Najpoznatije pjesme o krijesnicama napisao je Issa, koji je i najpopularniji japanski haiku pjesnik jer je bio čovjek iz naroda, mogli bismo reći. Nije bio neki visoki svećenik zena ili plemenitaš, nego je bio, zapravo iz siromašne, seoske obitelji, a pisao je haiku, i verzija budizma koju je on preuzeo i koju je prakticirao je bila vrlo popularna u narodu. Tako da je Issa vjerojatno danas najpopularniji haiku pjesnik, a i čovjek koji je napisao najviše haikua o krijesnicama.

Kai Hasegawa, Vrijeme u saijkiju (2002)

- Ili, recimo, ovu, od Isse:

- Koje je doba godine?

- Jesen.

- A, bere se repa, nekakva. Već je... plodovi prispijevaju, jesen je nekakva. U Japanu je to... daikon tikva je otprilike listopad, studeni, je li... Znači, to je slika, zapravo, fotografija – netko prolazi, možda neki putnik, zen monah, ili, tko zna, i pita ovoga [zvoni školsko zvono] „kuda se ide?“, a on vadi repu i kaže „eno, onuda“.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---