I živo i neživo: Solaris, epizoda 51, 5. ožujka 2025.

Znanstvenici su se podijelili u dva suprotstavljena tabora – jabuka razdora bila je ocean. Na temelju analiza prihvaćeno je da je ocean organska tvorevina (tada se još nitko nije usudio nazvati ga živim). Ali, dok su ga biolozi smatrali primitivnom, [prebiološkom] formacijom – nekom vrstom gigantskog entiteta, fluidne stanice, jedinstvene i monstruozne [...] – koja okružuje planetarnu kuglu koloidnim omotačem debljine nekoliko milja na mjestima, astronomi i fizičari tvrdili su da to mora biti izvanredno evoluirala organska struktura. Prema njima, ocean je vjerojatno nadmašio zemaljske organske strukture po složenosti, budući da je bio sposoban izvršiti aktivan utjecaj na putanju planeta. Nije se mogao pronaći nijedan drugi faktor koji bi mogao objasniti ponašanje Solarisa; štoviše, planetofizičari su uspostavili vezu između određenih procesa u plazmatičnom oceanu i lokalnih mjerenja gravitacijske sile, koja se mijenjala u skladu s "transformacijama tvari" u oceanu.

Stoga su fizičari, a ne biolozi, bili ti koji su iznijeli paradoksalnu formulaciju "plazmičkog mehanizma", implicirajući time strukturu, možda bez života kako ga mi zamišljamo, ali sposobnu za obavljanje funkcionalnih aktivnosti – na astronomskoj razini, treba naglasiti.

Stanisław Lem, Solaris

Danas je područje ljudskog znanja, područje ljudskog djelovanja toliko parcelizirano da, zapravo, ljudi ne razgovaraju međusobno. Recimo, ja sam započeo kao fizičar, ali u stvari su me s vremenom zainteresirali problemi biologije, i što ja kao fizičar mogu dati u biologiji, tako da se u zadnje vrijeme bavim više biološkim sustavima – virusima... evo sad nam je pred izlaskom knjiga o morfogenezi, fizici tkiva, embriogenezi i načinu na koji se sile i fizikalni fenomeni udružuju u stvaranje oblika, pa i embrija, pa i tkiva.

Civito-Vittina hipoteza bila je jedna od najrazrađenijih novih prijedloga. Proglasila je da je ocean proizvod dijalektičkog razvoja, da je na temelju svog najranijeg predoceanskog oblika, otopine kemijskih elemenata koji sporo reagiraju, i silom okolnosti, tj. prijetnje njegovom postojanju zbog promjena orbite, dosegao u jednom koraku stupanj "homeostatskog oceana", a da nije prošao kroz sve faze zemaljske evolucije, zaobilazeći jednostanične i višestanične faze, biljne i životinjske, razvoj živčanog i moždanog sustava. Drugim riječima, za razliku od zemaljskih organizama, nisu mu bile potrebne stotine milijuna godina da se prilagodi svojoj okolini – što je kulminiralo u prvim predstavnicima vrste obdarenim razumom – već je odmah zavladao svojom okolinom.

Stanisław Lem, Solaris

- Međutim, ideja da se baš fizikom biologija može objasniti nije pretjerano popularna, ja bih rekao, ni među fizičarima... ne, zapravo, među fizičarima je popularna – ovi elitni fizičari mogu sve objasniti, je li tako?

- Naravno.

- Da.

- I više!

- Još i više od toga, ali ja mislim da pogotovo među biolozima nije popularna i George Oster, jedan od pionira tog područja kojeg nekoliko puta citiramo u knjizi, je u jednom recenzentskom izvješću dobio negativan odgovor koji kaže "autori pokušavaju primijeniti Newtonove zakone na embrij, ali, kao što svi biolozi znaju, biološki sustavi ne udovoljavaju zakonima fizike". Znači, to je iz 1980. godine, a ja mislim da takav stav postoji u dobrom dijelu biološke zajednice i danas, što nije, zapravo, čudno jer ono što mi možemo ponuditi iz nužno grube primjene fizikalnih metoda na biologiju rezultira nužno grubim stvarima koje, nekako, nisu dostojne one rafiniranosti koju je evoluirani život... koji je evoluirao fizikalne metode da razvije oblik i stanje i dinamiku – sav taj nivo kompleksnosti fizike do kojeg je evolucijom život došao. Tako da su fizikalne metode nužno karikatura, ja bih rekao čak i danas. Ali, od karikature se, hah, ja mislim može početi.

U međuvremenu, kad sam bio student, nakupili su se novi podaci. Već je bilo općenito prihvaćeno da na Solarisu postoji život, čak i ako je bio ograničen na jednog jedinog stanovnika. Drugi svezak Hughesa i Eugela, koji sam tada još posve mehanički listao, započeo je sistematizacijom koja je bila jednako domišljata koliko i zabavna. Tablica klasifikacije sadržavala je tri definicije: Tip: Polythera; Razred: Syncytialia; Kategorija: Metamorf. Moglo se pomisliti da znamo za beskonačan broj primjera ove vrste, dok je u stvarnosti postojao samo jedan – težak, doduše, nekih sedamsto milijardi tona.

Stanisław Lem, Solaris

Puno prije nego što je izmišljen radar, milijunima godina prije, potpuno isti mehanizam, fizikalno isti mehanizam, koristili su i šišmiši – oni zapravo koriste zvuk, a ne elektromagnetske valove, znači bilo bi to nešto sličnije sonaru, recimo. Potpuno isto otkriće koje pripisujemo, ne znam, tom i tom čovjeku koji je izmislio radar ili toj i toj ekipi koja je izmislila sonar zapravo bismo trebali pripisati šišmišima, jer u njih je evoluiralo osjetilo koje može prepoznati odbijene zvučne valove, analizirati ih po frekvencijama, po smjerovima dolaska, i otprilike u procesiranju locirati kako taj teren izgleda. Puno prije radara! Inženjering je u tom smislu inferioran životu.

Postoje stotine godina evolucije života i mi, kad razgovaramo o životu i njegovoj strukturi, često zaboravljamo da je zapravo život taj koji, na neki način, "otkriva" fiziku – nije čovjek otkrio let. Let su, naravno, otkrili... mislim, mnogo puta je "otkriven" – "otkrili" su ga kukci, "otkrile" su ga ptice, "otkrili" su ga i leteći sisavci, imate one leteće vjeverice, a i šišmiše koji lete. Znači, let, kao način da se suprotstavite gravitaciji, je zapravo evolucijsko napipavanje dizajnerskih i arhitektonskih rješenja koja omogućuju iskorištavanje fizikalnih sila u kojima život evoluira i postoji.

Je li ocean bio živo biće? Teško da bi u to više itko mogao sumnjati osim ljubitelja paradoksa ili tvrdoglavosti. Više nije bilo moguće poricati "psihičke" funkcije oceana, bez obzira na to kako se bi se taj pojam mogao definirati. Bilo je sasvim očito da nas je ocean "primijetio". Sama ta činjenica poništila je onu kategoriju solarističkih teorija koje su tvrdile da je ocean "introvertiran" svijet, "pustinjački entitet", lišen, procesom degeneracije, organa mišljenja koje je nekoć posjedovao, nesvjestan postojanja vanjskih objekata i događaja, zarobljenik golemog vrtloga mentalnih struja stvorenih i ograničenih u dubinama ovog čudovišta koje kruži između dva sunca.

Stanisław Lem, Solaris

Iskreno bi bilo reći da, u opisu živog svijeta, danas dobro razumijemo da nam nešto važno nedostaje. Premda razumijemo darwinovsku evoluciju i kako nastaju "viši" oblici života, zapravo ne možemo točno reći kako je onaj prvobitni život nastao, kako je izgledao, od čega se sastojao i gdje točno kreće onaj darwinovski mehanizam selekcije i evolucije prema dalje. Ne možemo baš točno tu priču odvesti, u ovom trenutku, unatrag.

Tretirati živo tijelo kao mehanizam, Pascalu je bilo odvratno, pa čak i suludo, a Goethe, ljubitelj prirode kakav je bio, smatrao je da matematika nema što tražiti u znanosti o životu. Čak i danas zoolog nije počeo ni sanjati o definiciji čak i najjednostavnijih organskih oblika matematičkim jezikom. Kad se susreće s jednostavnom geometrijskom konstrukcijom, na primjer u saću, htio bi to povezati s psihičkim instinktom, ili vještinom i domišljatošću, a ne s djelovanjem fizičkih sila ili matematičkih zakona. Kad vidi da su ljušture puža, nautilusa, ili sićušnih foraminfera i radiolarija bliske sferama ili spiralama, sklon je po staroj navici vjerovati da je to ipak nešto više od spirale ili sfere, i da se u tom "nečemu više" nalazi ono što ni matematika ni fizika ne mogu objasniti. Ukratko, on je duboko nesklon uspoređivanju živog s mrtvim, i objašnjavanju geometrijom ili mehanikom stvari koje imaju svoju ulogu u misteriju života.

D’Arcy Thompson, O rastu i obliku

- Naravno, nama je inspiracija bila za koju si ti mene, zapravo, Primož zainteresirao. Mislim da sam je prvi put vidio kod tebe, od Thompsona, D'Arcyja Thompsona, "On Growth and Form". To je bilo, ja mislim, 2006. godine, kad sam je pročitao. Riječ je o pionirskom radu, o primjeni matematike i fizike u biologiji, gdje je D'Arcy Thompson, zapravo, prilično malo poznat među biolozima, premda je bio eksperimentalni zoolog, prvi put pokazao kako se oblici života – školjaka, rogova, stanica, tkiva, embrija, također se bavi i embrijima – mogu opisati fizikalnim principima polazeći od koncepata kao što su površinska napetost i izrazito matematiziranih pristupa koji objašnjavaju forme koje se pojavljuju u živim organizmima. Za mnoge fizičare je to prvi susret sa zanimljivostima geometrije života, a mogao bih reći da je i za mene bio možda, stvarno vrlo impresivan uvid u život, premda je knjiga prošle godine bila sto godina stara, i mi smo nekako gledali da uspijemo stići rok prije kraja 2017. godine, da se o stogodišnjici Thompsona malo "furamo" na njega.

- A na kraju i jesmo stigli.

Na klupici uklesanoj u stijenu, iz džepa je izvadio sjajni primjerak ljuske malenog Nautilus macromphalusa iz Nove Kaledonije, dijametra svega dvanaest centimetara. Skoro da je osjetio toplinu iz prelijepog komada organskog materijala. Na zimskom svjetlu gladnog i sivog grada na Sjevernom moru, njegova slojevita struktura stvarala je suptilni spektar duginih boja kako ga je Thompson s divljenjem okretao u rukama.

„Prekrasan komadić evolucije. Živi fosil. Ali kako je to nastalo... I to tako pravilno. Otkud dolazi sva ta matematika, logaritamska spirala? Čudno je to. U toj spiralnoj ljusci vidi se fenomen rasta u svojoj punoj matematičkoj jednostavnosti, neometan sporednim efektima. I ta spirala je iznad života samog. Ona je nekakav princip, razumni i matematički temelj života i svemira. Jer isti je spiralni uzorak u različitih vrsta, u vrlo raznolikim vrstama gastropoda i cephalopoda. Pa čak i izvan razreda mekušaca, među ameboidnim ljuskastim foraminiferama, ali i crvima spirorbisima, spirographisima i ditrupama. I ne samo danas i ovdje ... Nego i milijunima godina prije. U fosilima ammonitoida. Pa čak i ovi neugledni Buccinumi kriju formulu istog sveprisutnog spiralnog dizajna, samo skromnijeg. Ne radi se tu samo o evoluciji, tu se radi o nečem mnogo dubljem. O neizbježnosti oblika i povezanosti svega živoga i neživoga. Jer i ono što je živo i ono što je neživo mora udovoljavati istim zakonima fizike. A zakoni fizike su matematički. Eto, zato je to tako. Da...“

Thompson je sad već zadovoljno klimao glavom. Svejedno, nešto je u svemu tome nedostajalo.

„Ali ... Što točno znači da je život uređen prema matematičkim i fizikalnim zakonitostima? Znači li to da iza cijelog svemira stoji razum sličan našem čije namjere zato i možemo pojmiti ili da su matematika i fizika ništa više nego samo najbolji način na koji se silna raznolikost univerzuma može najjednostavnije uklopiti u materijalno ustrojstvo ljudskog mozga? Možda se radi samo o bijednom i nečistom rezonantnom zvuku raštimanog glazbala, zvuku koji zovemo matematikom. Možda ničeg dubljeg u tome nema. Matematika kao rezonancija ove sive moždane tvari koja izvan same te tvari ima sasvim skroman i bitno ograničen smisao – način na koji opisujemo ne prirodu kakva jest, nego samo naše znanje o njoj... Unosi li matematičar ili priroda sama matematiku u filozofiju prirode? Na kraju... nije ni važno. Štogod to bilo još uvijek je hrabro. Svaka znanost bi trebala, slijedeći najbolji primjer fizike, tražiti odgovore na velika pitanja i teorije koje ne objašnjavaju samo pojedinačno nego premošćuju velike udaljenosti i povezuju naizgled sasvim različito. Jer kvaliteta znanosti se mjeri jedino prema njenoj povezanosti s matematikom. Pa čak i ako na kraju zaključimo da zurimo u same sebe, vrijedilo je probati. Nema nikakve koristi od davanja imena stvarima.“

Antonio Šiber, Problem promatrača

Nautilus je mekušac koji proizvodi ovaj vanjski kruti oklop, je li, nekakvu školjku, i zna se dobro da sve te školjke imaju visoke matematičke pravilnosti. Neki to zovu logaritamskom spiralom i može se opisati do krajnjih detalja matematičkim formulama, što znači da u obliku života prepoznajemo formulu. Prepoznajemo algoritam, prepoznajemo nešto što je iznad života samog – to je matematički princip. Dakle, logaritamska spirala je nekakva vrsta matematičke nužnosti. Matematička forma logaritamske spirale nema nikakve veze s DNA kodom Nautilusa ili bilo koje školjke – ona je fizikalno-matematička nužnost koja se realizira zato jer on raste i samoslično proizvodi ovakve stvari, što znači da ako nađemo neki život negdje izvan Zemlje, možete se s priličnom sigurnošću kladiti da možda bude sličan ovim školjkama kod nas.

Stajala je na prozoru, okrenuta leđima. Plavo-crni ocean prostirao se ispod neba bez oblaka.

Stanisław Lem, Solaris

Udžbenici fizike obično su ispunjeni kuglama, cilindrima, kockama i sličnim, ali domena fizike također uključuje oblike meduzoidnih zvona, padajućih kapljica ulja u parafinu, prskanja stvorenog bacanjem kamenčića u vodu, koloidnih kristalića sličnih kotačima, i kuglica želatine koje se smanjuju isušivanjem. Svi ovi oblici imaju organski izgled, ali se ipak mogu dobiti pažljivo kontroliranim fizičkim procesom.

Kad malo bolje razmislimo, koliko god bile zapanjujuće, analogije između oblika žive i nežive materije i ne bi trebale biti previše iznenađujuće. Na mnogo načina, svaki fizički oblik podliježe ograničenjima koja nameću svojstva materijala od kojeg je napravljen, kao i uvjeti u okolini.

Antonio Šiber i Primož Ziherl, Cellular Patterns

Ideja o sličnosti fizikalnih procesa, fizikalne dinamike, i samih organizama zapravo nije nova. Time se, recimo, bavio Emil Hatschek. On je pokazao u eksperimentima curenja materijala, nekakve vrste želatine, u drugi fluid, kako se razvija taj oblik vrlo sporog kapanja kroz viskozni, gusti fluid. I ono što je dobio su oblici koji iznimno podsjećaju, recimo, na meduze. On ih je čak i nazvao meduzoidi. Postoji strahovita sličnost između načina na koji, recimo, obojeni alkohol propada u kerozinu i oblika meduza. Što želim reći? Neživi je proces u pitanju – alkohol propada kroz kerozin, ulje propada u drugom ulju – radi se o potpuno neživoj nužnosti fizikalnog protoka koja sliči živom organizmu. Odnosno, da je živi organizam možda samo genetska fiksacija fizikalne nužnosti. To želim reći. Ne treba nas čuditi da oblike koje današnje stvari imaju – nežive stvari – jako podsjećaju na oblike živih stvari jer udovoljavaju istim svrhama. Dobar trkaći automobil mora imati minimalan otpor zraka, jednako kao i morski pas [vode]. Ako na Marsu ili, ne znam, na nekoj planeti na koju dođemo vidimo nešto što pliva i lovi nešto, skoro sigurno neće biti kockasto.

Krijeste valova svjetlucale su kroz prozor, kolosalni valjci usporeno su se dizali i spuštali.

Stanisław Lem, Solaris

Svi mi znamo da smo materijalna stvorenja, podložna zakonima fiziologije i fizike, a čak ni snaga svih naših osjećaja zajedno ne može poraziti te zakone. Sve što možemo je da ih preziremo. Vjekovna vjera ljubavnika i pjesnika u snagu ljubavi, jaču od smrti, onu "finis vitae sed non amoris" je laž, beskorisna laž koja čak nije ni smiješna. Trebamo li se, dakle, pomiriti s tim da smo sat koji mjeri protok vremena, čas u kvaru, čas popravljen, čiji mehanizam rađa očaj i ljubav čim ga tvorac pokrene?

Stanisław Lem, Solaris

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---