Božansko biće nije ništa drugo nego ljudsko biće, ili, bolje rečeno, ljudska narav koja je pročišćena, oslobođena ograničenja pojedinačnog čovjeka, koja je učinjena objektivnom – tj. mišljena i uvažavana kao drugo, posebno biće. Svi su atributi božanske naravi, dakle, atributi ljudske naravi. [...] Gdje god je ideja da su religiozni predikati samo antropomorfizmi, ovladala čovjekom, tu su sumnja i nevjera ovladale vjerom. I samo kukavička nedosljednost i intelektualna imbecilnost ne nastavljaju ovu ideju sve do formalne negacije predikata, a odatle do negacije subjekta na koji se odnose.

VJERNICI: Kad bi Bog bio objekt za pticu, bio bi krilato biće: ptica ne poznaje ništa više, ništa blaženije od krilatog stanja.

Što je život isprazniji, to je Bog je puniji, konkretniji. Osiromašenje stvarnog svijeta i obogaćivanje Boga isti je čin. Samo siromah ima bogatog Boga. Bog izvire iz osjećaja potrebe – onoga što čovjeku treba – bilo da je riječ o određenoj i stoga svjesnoj, ili nesvjesnoj potrebi – to je Bog.

[...] Teologija nije ništa drugo nego nesvjesna, ezoterična patologija, antropologija i psihologija, stoga prava antropologija, prava patologija i prava psihologija imaju mnogo više prava na ime teologije nego sama teologija. [...] Ali za ovu se doktrinu ili teoriju smatra – i zbog toga je ona mistična i fantastična – da nije patologija, već teologija [...]; smatra se da smo kroz nju razotkrili život Bića koje se razlikuje od nas, dok je ipak samo naša vlastita priroda ta koja je razotkrivena, iako je u isto vrijeme ponovno skrivena od nas činjenicom da je ta priroda predstavljena kao svojstvena drugom biću.

Vjera u Providnost [ – stalnu Božju brigu i djelovanje – ] identična je vjeri u osobnu besmrtnost [...] Vjera u Providnost je vjera u vlastitu vrijednost, vjera čovjeka u samoga sebe. Odatle potječu blagotvorne posljedice ovakve vjere, ali odatle i lažna poniznost, vjerska oholost [...]. Bog se brine za mene, on ima u vidu moju sreću, moje spasenje, on želi da budem blagoslovljen, ali to je također i moja volja: stoga je moj interes i Božji interes, moja vlastita volja je Božja volja, moj vlastiti cilj je Božji cilj – Božja ljubav prema meni nije ništa drugo nego moje samoljublje koje je obogotvoreno.

Vjera u Providnost je vjera u čudo, ali vjera u čudo postoji tamo gdje se Priroda smatra samo predmetom proizvoljnosti, egoizma koji se Prirodom služi samo kao instrumentom vlastite volje i zadovoljstva. Voda se dijeli ili kotrlja kao čvrsta masa, prah se pretvara u uš, štap u zmiju, rijeke u krv, stijena u izvor, na istom je mjestu ujedno i svijetlo i tamno, sunce čas stoji, čas ide unatrag. I sva se ova proturječja prirode događaju za dobrobit Izraela, isključivo po Jehovinoj zapovijedi, koji se ne brine ni o čemu osim o Izraelu, koji nije ništa drugo nego personificirana sebičnost izraelskog naroda, isključujući sve druge nacije [...]

Je li kršćanstvo osvojilo ijednog filozofa, povjesničara ili pjesnika klasičnog razdoblja? Filozofi koji su prešli na kršćanstvo bili su slabašni, prezira vrijedni filozofi. Svi koji su u sebi imali barem malo klasičnog duha bili su neprijateljski raspoloženi ili barem ravnodušni prema kršćanstvu. Propast kulture bila je istovjetna s pobjedom kršćanstva.

VJERNICI: Kršćani preziru svijet – što je stvorenje u usporedbi sa Stvoriteljem? Što su sunce, mjesec i zemlja u usporedbi s ljudskom dušom?

Religioznom duhu [...] samo je Bog uzrok svih pozitivnih učinaka, samo je Bog krajnji i [...] jedini temelj s kojim odgovara na, ili bolje rečeno, s kojim odbija, sva pitanja koja teorija postavlja, jer je afirmacija religije zapravo negacija. Njegov odgovor ne znači ništa, budući da rješava najrazličitija pitanja uvijek istim odgovorom, čineći sve djelovanje Prirode neposrednim djelovanjem Boga, stvarajućeg, osobnog, izvanprirodnog ili nadprirodnog Bića. Bog je ideja koja nadoknađuje nedostatak teorije.

Ideja Boga je objašnjenje neobjašnjivog, koje ne objašnjava ništa zato što bi trebalo jednako objasniti sve bez razlike. On je noć teorije, noć, međutim, u kojoj je religioznom osjećaju sve jasno, jer je u njoj ugašena mjera tame, razlučno svjetlo razuma. On je neznanje koje rješava svaku sumnju potiskujući je, koje zna sve jer ne zna ništa određeno, jer sve stvari koje snažno utječu na intelekt nestaju pred religijom, gube svoju individualnost, one su ništa u očima božanske moći.

Kao što se sluga osjeća počašćenim dostojanstvom svog gospodara, štoviše, zamišlja sebe većim od slobodnog, neovisnog čovjeka nižeg ranga od svog gospodara, tako je i s vjernikom. On niječe da su zasluge njegove, samo da bi mogao sve zasluge prepusti svome Gospodinu, jer se njegova vlastita želja za čašću zadovoljava čašću njegovog Gospodina […] Poniznost vjernika je izvrnuta oholost – pa ipak oholost, iako nema izgled i vanjske karakteristike oholosti. On se osjeća nadmoćnim. Ta nadmoć, međutim, nije rezultat njegovog djela, već stvar milosti - on je učinjen nadmoćnim; on sam u vezi s tim nema ništa. On sebe ne čini ciljem vlastite djelatnosti, nego Božjim objektom i ciljem.

Vjera je u svojoj suštini duh pristranosti i pripadnosti. Onaj koji nije za Krista, protiv njega je. Vjera poznaje samo prijatelje ili neprijatelje, ne razumije neutralnost i zaokupljena je samo sobom. Vjera je suštinski netolerantna – suštinski, zato što je vjera uvijek vezana s iluzijom da je njena stvar i Božja stvar, a njena čast i njegova čast.

VJERNICI: Vjera dokida prirodne veze čovječanstva. Ona univerzalno i prirodno jedinstvo zamjenjuje djelomičnim i specifičnim jedinstvom.

U kršćanstvu je ljubav zaprljana vjerom. Ona nije slobodna i ne shvaća se istinski. […] Ljubav ograničena vjerom je uskogrudna, lažna ljubav, proturječna ideji ljubavi, tj. proturječna sama sebi. To je ljubav koja ima samo privid svetosti, jer u sebi skriva mržnju koja potječe iz vjere. Ona je dobronamjerna samo dotle dok vjera nije povrijeđena. U toj suprotnosti sa samom sobom, a da bi zadržala privid ljubavi, zapada u najđavolskije sofizme.

Gdje god se moral temelji na teologiji, gdje god ono što je ispravno ovisi o božanskom autoritetu, tamo se mogu opravdati i uspostaviti najnemoralnije, najnepravednije i najodvratnije stvari.