Nikad, druže, ja umrijeti neću, 8. veljače 2023. godine

Ima ipak u toj fizičkoj slici o sebi, u tom avataru koji živi u našem sjećanju i podsvjesti nečeg jakog, toliko jakog da postaje teror vizualnog i opterećenje misaonom. I koliko god da se ja načitao azijske filozofije i Zena, odbacivanja maye i nepristajanja uz svijet, a pogotovo ne uz kosu i bradu, ipak mi je bilo pomalo teško kad je sve to poodpadalo i kad sam se ugledao gladak poput bebice, bez ijedne dlake na licu i tijelu. Nije to ipak lice bebice, to je lice već ostarjelog čovjeka kojem su se već pomalo objesili obrazi, a i podbradak, sve pojačano i izmijenjeno oteknutošću tkiva od visokodozne kemoterapije i svega ostalog čime čovjeka natrpaju dok ga pokušavaju izliječiti. Budistički monasi zato i briju kosu, dijelom zbog nepristajanja i nevezivanja uz svijet i prolaznost, uz uljepšanu stvarnost tijela koju lijepa kosa (i brada) svakako donose, a dijelom i zato da odmah pokažu da ne pripadaju društvu. Tako i bolesnici od raka svojim ćelavim glavama, doduše ne svojom voljom, signaliziraju okolini da više ne pripadaju društvu, doduše ne svojom voljom, nego prema reakcijama i recepciji okoline. Bolesnika od raka već pomalo otpisuju, računaju, svjesno ili nesvjesno, da je pred njim neko kraće vrijeme, a to sugeriraju i statistike preživljavanja, grafikoni pada i propasti, odumiranja onih manje sretnih, ali i upornog preživljavanja onih malobrojnih sretnih na repu distribucije. Koliko je još pred ovime? Jedna, tri, pet, ili osam godina? Ili svega još koji mjesec? Kako god, zbog te sigurne smrti u bližoj ili daljoj budućnosti, ipak svakako mnogo bližoj nego što predviđaju sebi, oni zdravi efektivno više ne smatraju oboljele od raka jednakim članovima društva kakvi su i sami - pred njima su uostalom godine, još mnogo, mnogo godina, oni nisu na toj stravičnoj krivulji propasti i raspada, pred njima su neostvarena velika djela, tko zna kakva još i što ih sve veliko čeka, pogotovo ako su još dovoljno mladi. Odatle možda i potječe ta refleksna odbojnost prema oboljelima od raka, prema ćelavim glavama i oteknutim podočnjacima, zdravi jednostavno ne žele svrstavati te ljude u istu kategoriju kojoj sami pripadaju. Zato što se boje. To je ljudski i ne treba to previše osuđivati, tek osvijestiti ako se može.

Zdravi ipak dobro znaju, pa makar i samo podsvjesno, da su zdravi tek onoliko koliko im je zasad poznato. I tko zna, možda u njima upravo rovari gad koji se razmnožava zasad ispod granice detekcije, a koji će se možda već iduće godine namnožiti do te mjere da će promijeniti nešto u krvi, ili izbiti kao kakva kvržica. I tada će i sami upasti u kategoriju kojoj je zanijekana budućnost, izvan društva koje se pretvara da smrti uopće ne postoje iako svako malo oko nas ljudi umiru. To ipak nismo mi, mi smo svi podsvjesno besmrtni, čak i kad se nasmrt razbolimo, zato nam i smeta što nam to oni drugi, oni “zdravi” niječu.

Gledam se jutros u tamnim staklima prljavih izloga tattoo shopova i restorana oko Filozofskog fakulteta. Brčine se nemilosrdno i snažno vraćaju, ali bradica je još posve tanka. Kosa također buja i više nije mekana i nježna kao u bebice — koliko su se samo na nju naslanjali moji bližnji i voljeni da je osjete obrazima! Prepoznajem konačno svoje lice i korake i to me veseli — slab bih ja bio budist. Hodam ipak polako i oprezno. Moram živjeti još beskonačno mnogo godina bez obzira na ove studente koji se okreću za mnom. Uostalom, kako oni mogu znati da im upravo sad neće pasti cigla na glavu s jedne od ovih zgrada oštećenih potresom, mislim zlurado i pogano u sebi.

<< Haikui o srnama

Priručnik za svece >>

Zadnji put osvježeno: 8. veljače 2023. godine.