Knjige koje me uporno traže (18. studenog 2012. godine)

Ne znam zašto i dalje odlazimo na Interliber, sajam knjige na zagrebačkom velesajmu. Valjda zato što volimo knjige, tu mogućnost da otkrijemo neku koja će nam zauvijek promijeniti život, koja će nam eksplicirati ono što nas dugo opsjeda i muči i objasniti tko smo, gdje smo i gdje moramo ići. Ne znam koliko je takvih knjiga na Interliberu. Knjige su na Interliberu kao i čarape - mnogo je uzoraka, dužina, debljina, načina izrade i upotrijebljenih materijala - naslagane tone knjiga nas iznenade kao fizička realnost, dok još ništa o njima zapravo ne znamo.

A onda, nakon što me privuku slova, boje i ilustracije, obično se razočaram.

Hodajući kroz sve to što me ne zanima, tu i tamo ipak opazim nešto što mi se dopadne i što me razveseli. Opazih tako Borgesa (fotografija ispod, "Izmišljaji"). Skoro sigurno sam to pročitao kao student, ali svejedno. Dvadeset kuna, dobra trgovina.

Borges, naslovnica

Malo dalje, još jedan biser privlači moju pažnju: Ernesto Sabato, "Prije kraja" (fotografija ispod). Sabato je (bio) moj "suborac", fizičar i pisac, čak i slikar, barem po interesu i djelovanju / slikanju, ako ne po nekoj posebnoj kvaliteti. Naravno, i ovo sam već pročitao, ali hoću jedan primjerak da ga uzmem kad mi se prohtije i kad mi bude trebala kakva pomoć. Tvrdi uvez, trideset kuna. Opet sam dobro prošao.

Sabato, naslovnica

Razmišljam o knjigama koje sam kupio i pitam se koliko još skrivenih bisera, igala u plastevima sijena ima na ovom Interliberu. Ja sam pronašao samo dva, ali sigurno ih ima još koje neću uspjeti pronaći. Koliko ih je? Koliko je knjiga koje bi mi mogle izmijeniti život, a nikad ih neću pronaći?

Isto je i s ljudima. Neke dobre ljude pronađemo, neki nas zlikavci predugo zadržavaju i odvlače od našeg puta, a neki odlični ljudi prođu pored nas, možda i posve blizu nas, ali ih ne prepoznamo, ne opazimo. I tako, cijedeći kišu među prstima, promaknu nam i dijamanti. Većinu od njih ni ne uočimo.

A opet, zagledajući jutros knjige koje sam kupio, čini mi se da nisam ja pronašao njih, nego da su ONE MENE PRONAŠLE.

Za početak, kupio sam samo dvije knjige, a obje su napisali Argentinci. I to ne bilo kakvi Argentinci, nego suvremenici. I to ne bilo kakvi suvremenici, nego ljudi koji su se prilično dobro poznavali pa čak i imali prilike dobro i zauvijek posvađati. Evo što Sabato u svojoj knjizi o tome piše:

Druženja u Victorijinoj kući bila su za mene nastavak obrazovanja, jedno novo sveučilište na kojemu sam se, na kraju, pokazao kao loš student. Na tim su sastancima neizbježni bili Bianco i tradicionalna juha za Borgesa. Dolazili su također Patricio i Estela Canto, Rodolfo Wilcock i ponekad Mastronardi. Uz rasprave o Stevensonu, Henryju Jamesu, Coleridgeu, Quevedu ili Cervantesu, česti su bili razgovori o značenju vremena, o Nietzscheu i vječnom vraćanju, beskonačnim brojevima i širenju svemira. Budući da sam dolazio iz mračnog svijeta nadrealista, osjećao sam se poput tuđinca unutar tog čistog okruženja, u koje sam uspio ubaciti ruske pisce, pa su se, uz podrugljiv Borgesov pogled, rasprave znale odužiti sve do zore.

Tamo je došlo do mog zbližavanja s Borgesom. Vodili smo beskonačne razgovore o Platonu i Heraklitu iz Efeza, uvijek započinjući razgovor o nestalnosti naših sugrađana. Nažalost, 1956. godine su nas udaljila oštra politička razmimoilaženja. Jako mi je žao što se to dogodilo, ali, kako kaže Aristotel, stvari se razlikuju prema onome u čemu su slične, a ponekad se i ljudska bića razilaze zbog onoga što jednako vole.

Ja nisam bio antiperonist jer sam se htio zalagati za povlastice, nego stoga što nisam podnosio despotizam i izbacivanje učitelja i profesora koji se nisu pokoravali vladinim direktivama.

Borgesovo suprotstavljanje Peronu mnogo je, naravno, poznatije od Sabatovog, jer je Borges mnogo poznatiji pisac od Sabata, ali slutim da je Sabato ovdje u nečemu u pravu. Koliko god da je Borges pretrpio poniženja, čini mi se da ga je u buntu protiv Perona vodio prvenstveno povrijeđeni ponos. Ja Borgesa naravno razumijem, a čini mi se da razumijem i Sabata koji je u Borgesovom bijesu vidio prije svega povrijeđenu taštinu. I dok je Borges Evitu Peron smatrao "običnom prostitutkom", Sabato je imao mnogo ljepše mišljenje o njoj. Tko je bio u pravu - nemam pojma. Moj je karakter negdje na pola puta između Borgesovog i Sabatovog tako da mi se tu vrlo teško odlučiti. Sorry, Jorge i Ernesto, ali nemojte se svađati preko mojih leđa !

Nadmeni i otrovni Borges i preosjetljivi i lomljivi Sabato. Dva čovjeka i dvije knjige koje su me tražile. Nisam im mogao umaknuti.

Borges i Sabato

Borges (lijevo) i Sabato (desno) početkom 1975. godine. Fotografija preuzeta s Wikipedije objavljena je prvi put u časopisu Revista Gente br. 499.

Vraćamo se kući. Dolaze ekskurzije osnovaca i srednjoškolaca iz provincije, penzioneri koji traže monografije o "drugu Titu" i nesretne supruge u potrazi za sjajnim literarnim uzbuđenjima. Evo, oslobodio se prostor pred štandom s kobasicama! Sa Sabatom i Borgesom u lijevoj i ljutom kobasicom u desnoj ruci odlazim prema parkiralištu. To je zagrebački Interliber. Možda ipak dođem i iduće godine, možda me opet netko pronađe.

NADOPUNA: (27.6.2014) "Raspršene u običnom svijetu postoje knjige i stvari, a možda i ljudi koji su kao vrata u nemoguće teritorije, teritorije nemoguće i kontradiktorne istine.", Jorge Luis Borges.

Eto. Vibra, šta drugo reći :) Za ovu Borgesovu saznah skoro dvije godine nakon što sam napisao ovaj tekst.

<< O molekulama i ljudima U naše zdravlje i zdravlje onih koje volimo >>

Zadnji put osvježeno: 27. lipnja 2014. godine