Četiri zabilješke, 15. kolovoza 2022. godine

ZABILJEŠKA O PARALELNIM STVARNOSTIMA

Tribina je izgrađena na strmom brdu i odvojena visokim betonskim zidom od stazice kojom se spuštam prema seoskoj cesti. Cesta je na samom dnu brda i po njoj tu i tamo prođe automobil, a odmah uz cestu, preko puta brda i tribine je ogromno filmsko platno na kojem je u krupnom planu lice žene mesnatih usana i suznih očiju koja priča sjetno i strastveno o muškarcima. Tribina je puna ljudi koji skoro svi puše, jedu lubenice i glasno razgovaraju, a poneki gledaju i film. Vruće je, noć je ljetnog dana i znojim se.

Kroz brojne redove uskih pukotina ulazi hladna, pomalo plava svjetlost. Odakle dolazi hladna svjetlost?

U dugom tvorničkom hodniku u podzemlju svjetlost je posve žuta i neprirodna. Ljepljivo je i vruće, a kraj hodnika uopće ne vidim iako hodam prema njemu već prilično dugo. Ne čuje se skoro ništa, osim povremenog odjeka, kao kad nekome negdje u daljini ispadne prazna kanta. Već me zabrinjava taj dugi hod i upadljivo odsustvo ljudi i stalno se okrećem oko sebe, pogotovo kad se hodnik proširi i u njemu se otvore nekakve galerije, uglavnom posve prazne i jednako žute kao i hodnik. Okrenuvši se udesno i malo unatrag prema zidu galerije koji je ostao iza mene i koji sam upravo prošao, opažam oniskog, polućelavog, žutog muškarca s masnicom na oku i raskrvavljenom donjom usnom kako mi se podlo smije. Ruke je skupio iza leđa, glavu zabacio malo unatrag i naslonio se na zid, očito s namjerom da me iznenadi. Vratio si se đubre, a? Neka, neka, i vijeme je da ti se osvetim. Sjećam se tog tipa. U jednom sam ga snu teško pretukao, riječ je o najgorem od svih ljudi.

Kroz redove horizontalnih pukotina ulazi svjetlost. Odakle plavkasta i hladna svjetlost u ovom žutilu?

Noć je. U prizemlju, blizu oceana, ležim na leđima na stolu punom manga. Oko mene se omotava topla žena. Nije vlažna i znojna, a suha mi toplina njene kože godi, iako je vruće. Čuju se valovi i njen šapat. Prelazi mi rukama po grudima i grli me nogama, ali stalno imam neugodan osjećaj da me pokušava zadržati ovdje. Volim miris manga.

Kroz pukotine rolete ulazi svjetlost. Kroz pukotine rolete na prozoru ulazi vanjska svjetlost. Vanjska svjetlost je umjetna i plavkasta, još je noć. Ja sam u krevetu.

Ako se poslije svega uspijemo vratiti u fizikalnu* stvarnost, mozak marljivo, temeljito i ciljano ispire sve tragove svoje podlosti i tko ne zapiše u prvih nekoliko minuta što mu je vlastiti mozak priuštio, ničega se uskoro neće ni sjećati pa ma koliko mu se činilo da je ono što je doživio potpuno nezaboravno. To je evolucijska prilagodba, inače bismo poludjeli znajući koliko su realne nefizikalne stvarnosti koje možemo stvoriti. Tako cijele paralelne stvarnosti u kojima postoje ljudi koji nas dobro poznaju ostaju od nas skrivene i na njih zaboravljamo.

* Ovdje riječ “fizikalno” treba uzeti s dozom opreza. Radi se, naime, o tome da paralelna stvarnost može (iako ne mora) potpuno udovoljavati zakonima fizike i da u njoj “postoje” kauzalnost te kompletan skup sila na kojem ta stvarnost počiva, oboje posve jednaki kao i u fizikalnoj stvarnosti. Pa ipak, kako ta stvarnost postoji samo za nas, ona nije fizikalna u smislu da je na neki način provjerljiva i dostupna za neovisnog promatrača odn. da je podložna eksperimentu.

ZABILJEŠKA O GORČINI

Pijem samo gorke čajeve, ne zato što bi od toga bilo neke zdravstvene koristi nego zato što je okus gorkog jedini koji mi je preostao, koji je donekle vjerodostojan i podsjeća me na okuse prije antitumorske terapije. Sveo se tako moj okusni bitak na projekciju u gorkom. Svi su drugi okusi zastrašujuće deformirani, a najviše slatko koje se podlo pretvara u gorko već nakon dvije sekunde. Nije čak ni najveći problem što se sve pretvara u gorko, problem je što su ti “novi” okusi gorkog, koji su zamijenili posebno ranije okuse slatkog i umamija, neprepoznatljivo gorki, bez ikakve okusne varijacije. Riječ je zapravo o jednoj gadnoj, umjetnoj varijanti gorkog koju nisam poznavao u ranijem životu i koja je, monoklonski kao i tumor, preuzela i deformirala sav okusni spektar. Stoga pijem gorko, jer je ono “staro” gorko na neki čudan način ostalo prilično očuvano. Razveseli me prepoznati okus iz prošlog života pa makar bio i gorak. Moj se raniji život sačuvao, dakle, u gorčini.

Nekome tko nije iskusio ovo što pokušavam zapisati, cijela se ta priča može učiniti grotesknom ili smiješnom. Zašto bi, uostalom, netko jadikovao zbog gorčine kad je ona tek nuspojava, možda tek znak da se u organizmu nešto važno događa, da se možda aktiviraju i mehanizmi izlječenja? Ima u tome ipak mnogo više, radi se o onome što jesmo i što smo postali i za što smo mislili da je donekle neotuđivo. Naše. Naš specifičan pogled na stvari i svijet, jednako kao i naša okusna rafiniranost, zapravo su krhke konstrukcije koje se razbiju tek malo jačim kemikalijama i kvarovima. Svatko je sustav koji je sjajno ugođen i koji se u prostoru svojih parametara i mogućnosti razvija više ili manje, ispipava granice tog razvoja, ali sav je taj proces posve krhak. Na njega utječu kvarovi i okolina. Sve ono visoko i lijepo što čuvamo i smatramo svojim stoga je posve nepouzdano i izvan “naše” kontrole, pretpostavljajući ovdje, naravno, da uopće ima smisla govoriti o dualnosti, o onome koji osjeća i aparatu u podlozi tih osjećaja. Moglo bi biti i da je ta separacija tek u nekoj aproksimaciji i samo donekle korisna, jer poremećaji osjetnog aparata nužno mijenjaju i narav onoga koji osjeća, mijenjaju suštinu onoga što on jest.

Pokušavao sam, na svoju veliku frustraciju i nesreću, kuhati ovih dana. Moji vole kad kuham, a zadnji put kad sam ležao u bolnici, 2015. godine, obećao sam sebi da ću svima kuhati puno više jer ih to tako veseli. Napravio sam tako zadnjih godina tone gulaša i žgvaceta, kebapa za nećake, roditelje i Gogu, uvijek ponosan na savršenu kontrolu i nadzor nad brojnim varijacijama Maillardove reakcije koje sam osmislio, kad se na površini mesa stvori ona ljepljiva korica koja mu daje slad i umami. Sve je ovih dana bilo tako pogrešno, sve je imalo tako opterećujući okus koji nikako nisam mogao utjerati u granice koje bi moj okusni mehanizam prepoznao. Zanimljivo je pitanje, naravno, kakvo je to jelo bilo drugima, ali to je pitanje donekle sekundarno, jer ako kuhar ne prepoznaje to što stvara i ako mu je sve to odvratno, onda sasvim sigurno ne može postići ono što je ranije postizao pa ponavljao “recept” precizno koliko god hoće.

Ne jede mi se više. Pijem gorke čajeve. To je okus iz ranijeg života koji prepoznajem.

ZABILJEŠKA O GAUSSOVOJ DISTRIBUCIJI I VJEROJATNOSTIMA DA SU NEPOPULARNI STAVOVI ISTINITI

Svaka je diskusija o Gaussovoj distribuciji i njenom značenju u kontekstu populacije unaprijed promašena, jalova i nevrijedna razrade i zapisivanja, jer će 99% ljudi o kojima je riječ biti uvjereno da je u diskusiji riječ o nekome drugom, iako je vjerojatnost da je riječ o njima upravo 99%, što je i suština Gaussove distribucije.

Za preostalih 1% pak, nema nikakve potrebe ni razloga pisati o značenju Gaussove distribucije i vjerojatnostima da su nepopularni stavovi istiniti.

ZABILJEŠKA O LJUDIMA KOJI KLIČU PSIHOPATIMA

Ljudi koji ne prepoznaju očigledne psihopate svojim glupavim slinjenjem o boljem svijetu, empatiji i ljubavi i istovremenim klicanjem istim tim psihopatima, od ovog svijeta čine ludnicu, iako bi se htjeli smatrati pravednicima i nositeljima neke bolje budućnosti. Kako ne prepoznaju očigledne psihopate, sve su te njihove divne ideje isprazne budalaštine, jer da išta o idejama i vrijednostima kojih su im puna usta uistinu i iz prve ruke znaju, očigledne psihopate bi svakako morali moći prepoznati.

<< Rodbina po karcinomu Pred tuđom kućom >>

Zadnji put osvježeno: 15. kolovoza 2022. godine.