52 stvari koje sam naučio u 2022. godini, drugi dio (24. prosinca 2022. godine)

18: Koje je značenje riječi "vrhunski" u hrvatskom jeziku.

Osim u "vrhunski menadžer", kod nas se često pojavljuje i u kombinaciji "vrhunski svjetski znanstvenik".

19: Da ugledni i poduzetni muškarci obožavaju ogrlice.

Dvadesetpetog lipnja na zagrebačkom aerodromu, vlasnika Prvog plinarskog društva ulovili su s neprijavljenom ogrlicom od bijelog zlata i dragog kamenja vrijednom 500000 € na koju je slučajno zaboravio platiti carinu pa su je privremeno zaplijenili. Tom je gospodinu, Pavlu Vujnovcu, 5. prosinca dodijeljena titula "poduzetnika godine" i to po izboru čitatelja Večernjeg lista i Poslovnog dnevnika. Dok su glasali, čitatelji su zamišljali ogrlicu od pola milijuna eura i divili se pameti i poduzetnosti gospodina koji takvo što može kupiti supruzi.

Naši građani i struka znaju prepoznati kvalitetne poduzetničke aktivnosti, tako je Miroslav Kutle, koji se danas od hrvatskog pravosuđa skriva u BiH, 1992. godine izabran za menadžera godine. Ivica Todorić je dobio nebrojene nagrade za svoje poslovno i menadžersko vizionarstvo, čak i od naših ekonomskih fakulteta, što naravno nikoga ne treba čuditi. Naši ekonomski fakulteti, pogotovo onaj u Osijeku, rasadnik su progresivne ekonomske misli u Hrvata.

Poduzetni i ugledni Hrvati ne kupuju ogrlice samo suprugama, nego ih i sami nose. U tome je kod nas najprepoznatljiviji bio bivši rektor Boras koji nigdje nije išao bez svoje spektakularne reperske ogrlice s medaljama besmrtnika, a imao je i žezlo kojima je posvećivao druge besmrtnike hrvatske znanosti i sveučilišta, recimo Dragana Čovića kad mu je dodijelio počasni doktorat Zagrebačkog sveučilišta. Riddikulus!, rekao bi Harry Potter.

Ogrlice s medaljama donedavno je volio nositi i Josip Šurjak, predsjednik Hrvatske odvjetničke komore, barem dok krajem kolovoza nije dao ostavku na tu dužnost jer su ga uhitili zbog malverzacija s prodajom plina u INA-i vrijednih milijardu kuna.

Kod nas je ogrlica simbol ugleda i nepotkupljivosti, znanja i mudrosti, akademske čestitosti i domoljublja. To su vrijednosti koje najbolje utjelovljuju hrvatski akademici. Prigodno je zato navesti nekoliko prekrasnih citata iz govora Drage Štambuka, našeg molitvenog pjesnika, a ne stihoklepca, koji se zahvalio Akademiji u ime novih članova izabranih ove godine:

Ako je Akademija mjesto koje okuplja najbolje i najvrsnije na poljima znanosti i umjetnosti – uznastojat nam je da istodobno bude i mjesto najmudrijih, najljudskijih i božanskoj milosti najbližih. Lijepo je ćutiti se nastavkom složene, slavne i patničke tradicije dugog putovanja hrvatskoga naroda; dijelom baštine o kojoj Akademija tako marno i svesrdno skrbi znajući predobro da po njoj smo to što jesmo; već sam osjećaj da smo djelić veće cjeline osmišljava naše postojanje i prinose.

[]

Zazivamo sile uzgona u sebi, u narodu i u narodima, kako bi se okrenuli onome što trajno i uznijeto jest. Jer sve što nije vječno ništetno je. Akademike zovu i besmrtnicima, daleko od toga da se tako ćutimo; no ima nešto otkrivajuće u potrebi čovjekovoj da dodirne besmrtnu dušu, stoga i akademije u narodima i ljudska potreba za njima. Pred dragim kamenom hrvatskoga jezika i pismenosti, kano pred najsvetijim domovinskim oltarom, budimo manji od zrna gorušice. Samo iz malenoga izrast će stablo nebesko; predajmo ga Domovini, i ne zaboravimo zaslužne pređe. Ono čega nam nikada nije dovoljno jest blagoslov, potrebniji od svake druge potpore; neka Svevišnji koji znade naše uzlete i slabosti, talente i propuste, ojača sve nas kako bi stvaralačkom ljubavlju, poput časnih predaka, sačuvali našu vječnu Hrvatsku. Budimo njezinim sjajnim mačem i srebrnim štitom – obrana od nadirućih neizvjesnosti, a pronicljivim srcem daj nam, Bože, graditi potrebitu slogu kako bi, kao narod, obzirno i razumno usmjeravali svoj hod kroz zemaljska i kozmička iskušenja što se ovih izazovnih dana otvaraju pred nama i pred sve zabrinutijim čovječanstvom. Obećavam u svoje, i današnjih pristupnika – ime, da ćemo kao članovi ove dične ustanove, dati najbolje od sebe, na slavu i ponos jedine nam domovine.

Čovjeka stisne uzgon kad pročita takvo što. Za člana HAZUa iduće godine predlažem kateheta Sladoljeva. Hvala dragi Isuse.

20: Da bismo se svi u svojim vilama morali brinuti za naš planet.

Spoznao sam to čitajući inspirativan članak o britanskom veleposlaniku u Hrvatskoj, s crvenim čarapama, u vili na Gornjem Prekrižju koja se grije na solarne panele i sama skuplja kišnicu. U garaži je punjač za hibridni automobil kao i automobil koji tom punjaču odgovara. Kaže novinar Jutarnjeg da fini engleski gospodin "želi sačuvati planet", jede vegansku hranu, reciklira i koristi "ekološki prihvatljiva sredstva za održavanje vrta". Novinar je s velikim veseljem s veleposlanikom u zelenoj vili popio i čaj, ispod portreta Elizabete Druge.

To je zelena tranzicija koja nam treba, a britanski veleposlanik i njegova supruga u zelenoj vili trebaju nam svima biti uzori u tome.

Kad sam 12. srpnja objavio svoje oduševljenje zelenom tranzicijom britanskog veleposlanika, jedan je fini i nadasve bistri gospodin primijetio da "totalitarni umovi uvijek koriste riječi SVI i MORATI". Ima on pravo, nikoga ne bismo smjeli tjerati da živi u vili.

21: Da su tek 2015. godine britanski porezni obveznici otplatili zadnju ratu kredita koji je britanska vlada podignula još 1835. godine DA ISPLATI FINANCIJSKU KOMPENZACIJU ROBOVLASNICIMA (!) ZBOG UKIDANJA ROPSTVA.

Robovi su prema zakonu koji je za tu potrebu bio donesen u britanskom parlamentu bili tretirani kao materijalno vlasništvo robovlasnika, kao plugovi, čekići ili parni strojevi, a NIJEDNA FUNTA IM NIKAD NIJE ISPLAĆENA za odštetu, za zlostavljanja kojima su bili izloženi kroz stoljeća ropstva. Za razliku od odštete koja je isplaćena njihovim "vlasnicima".

"Obeštećeni" su dakle oni najbogatiji i njihova djeca, unuci i prapraunuci da bi oni najsiromašniji i najjadniji dobili "slobodu" bez ijednog penija, na kojoj su trebali valjda biti zahvalni svojim "osloboditeljima". I s takvom slobodom, bez ijednog penija, često im nije preostajalo ništa drugo nego da rade kod istih tih robovlasnika, na istim poslovima, u još gorim uvjetima, samo su "smještaj" i napoj sad plaćali od svoje bijedne "naknade za rad".

Britanija je stoljećima poznata po stabilizaciji svoje ekonomije i sjajnim metodama koje se svode na to da tu stabilizaciju uvijek na kraju plate robovi. Meni je stoga bilo pomalo dirljivo gledati potomke crnog roblja kako najiskrenije plaču na pogrebu svoje divne kraljice Elizabete II.

Na slici (ispod) je shema broda za prijevoz "britanskih robova", prema "aktu iz 1788 godine" o "reguliranoj trgovini robovima". Vidi se kako je zamišljeno da robovi dugi put oceanom provedu naslagani kao sardine, radi što većeg profita trgovaca robljem, sve naravno u skladu s regulacijama i zakonima.

22: Da je drapetomanija navodna mentalna bolest koju je južnjački američki liječnik, Samuel A. Cartwright 1851. uveo kao razlog zbog kojeg porobljeni crnci žele bježati iz svog ropstva. Kao prevenciju i lijek za bolest, Cartwright (1793 - 1863) je predlagao da se robove bičuje do besvijesti.

”Otkrio” je i još jednu bolest crnih robova i nazvao je Dysaesthesia aethiopica. Ta je bolest prema njemu bila uzrok lijenosti robova. Tvrdio je da se bolest može prepoznati po tome što robovi izgledaju pospano i imaju plikove po tijelu koji se, prema njemu, lako liječe “na temelju fizioloških principa” i to teškim radom na suncu.

23: Da je Papa Frane izuzeo osobnu prelaturu Opus Dei iz nadležnosti Dikasterija za biskupe.

Evo što je o tome napisao Inoslav Bešker:

Papa Frane izuzeo je osobnu prelaturu Opus Dei iz nadležnosti Dikasterija za biskupe i podvrgnuo ju je Dikasteriju za kler. Istodobno je odredio da prelat Opusa Dei unuduće [sic] ne može biti imenovan biskupom, niti na tu dužnost smije biti imenovan biskup. Prelat će, od 4 [sic] kolovoza, biti svećenik, s kurtoaznim naslovom apostolskog prabilježnika, pa će utoliko biti monsinjor.

24: Da patrijarh Kiril vjeruje da će ruskim vojnicima koji poginu u ratu u Ukrajini svi grijesi biti oprošteni.

Nije to ništa novo, crkvenjaci u smiješnim kapicama tisućljećima govore manje-više iste sumanute, zločinačke i opasne stvari. Tako je papa Urban II, 1095. godine, pozivajući na Prvi križarski rat obećao oprost svih grijeha onima koji će se boriti da preotmu svetu zemlju od muslimana i oslobode crkve. Oprost se odnosio i na one koji bi se borili protiv muslimana u Španjolskoj:

Svi koji izginu na putu, bilo na kopnu ili na moru, ili u bitkama s poganima, dobit će odmah oprost grijeha. Ovo im jamčim Božjom moći koja me prožima.

[]

Predraga braćo, danas se u vama očituje ono što Gospodin kaže u Evanđelju: 'Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.' Da sam Gospodin Bog nije bio prisutan u vašim dušama, svi vi ne biste ispustili isti poklič. Jer, iako je poklič izlazio iz brojnih usta, ipak je njegov izvor bio jedan. Zato vam kažem da je sam Bog onaj koji je to usadio u vaše grudi i izvukao to iz vas. Neka vam to onda bude ratni poklič u borbama, jer te su vam riječi od Boga dane. Kad dođe do oružanog napada na neprijatelja, neka taj poklič uskliknu svi vojnici Božji: To je volja Božja! To je volja Božja!

"To je volja Božja!" ili "To Bog želi!" urlali su, dakle, križari dok su mačevima sjekli nevjernike po svetoj zemlji. Na liturgijskom latinskom kaže se Deus vult, a križari su vjerojatno urlali Deus lo vult ili Deus le veult. Taj je divni poklič i danas na zastavama Reda viteza čuvara svetog groba jeruzalemskog, a može se lijepo vidjeti iza viteza-akademika Reinera koji se slatko smješka u plaštu i kapici, s medaljicom, obasjan Njegovim svjetlom (ispod).

Poklič je danas popularan među ekstremnom desnicom jer njima označava sukob civilizacija i božansku narav njihovih rasističkih ideja. Urban II je, naravno, proglašen svetim.

25: Da je Georges Cuvier (1769 - 1832), otac paleontologije, poznat prvenstveno kao zagovornik ideje da vrste mogu nestati odn. izumrijeti.

Iako je nama, nakon Darwina, ta ideja posve nekontroverzna, pogotovo zato i što sa sigurnošću znamo da smo neke vrste mi pojeli, u Cuvierovo doba zamisao je bila bogohulna. Zašto bi dragi Bog stvarao životinjske i biljne vrste koje će izumrijeti? Cuvier je ipak u tu ideju bio prilično siguran jer je skupio veliki broj fosila izumrlih životinja, uključujući i pterodaktile kojima je dao ime.

Kako je Cuvier bio vjernik, ni njemu ideja nije lagodno sjedala u kontekst njegove vjere i kršćanstva, no na kraju je svoju znanost pomirio s vjerom objašnjavajući sebi da su čudni putevi Božji i da Bog, ako želi, može sad uskrsnuti nekog mamuta ili pterodaktila na obali Seine. Bilo mu je nakon tog “objašnjenja” ipak mnogo lakše, dok je zamišljao mamute kako jednog lijepog sunčanog jutra šetaju Parizom.

26: Da su portali puni odvratnih mizoginih članaka, sa slikama nekadašnjih ljepotica koje su ostarjele, a poželjno je da su što više oronule, otekle, da su ih pristigle proširene vene, obješeni trbusi i grudi.

Zašto se čitatelji tome zlurado vesele, uživaju u tome da je ljudska ljepota propala, pogotovo ako je ženska? Valjda žele biti sigurni da se to svima događa i da će nas život sve na kraju svesti na jednake mješine i lešine, iako ti zluradi od toga strahuju više od svih drugih jer je očito da ne razumiju tokove života, propadanja i smrti. A ni ljepotu.

Nikome od njih nije, naravno, palo na pamet da se te žene možda liječe, da su im lica natekla od lijekova ili kortikosteroida, od hormonske neravnoteže, da možda imaju autoimunu bolest ili rak protiv kojeg se pokušavaju izboriti. Portali i članci na njima su dijagnostičko sredstvo današnjeg društva, krajnje odurno.

27: Da se u procesiji Svetog Vlaha, osim njegove glave, nosa i Isusova pelenica.

Ove je godine predstavljeno posebno, limitirano izdanje negazirane prirodne mineralne vode Jane, napunjene za punog mjeseca (lat. Luna Plena) kada je Zemlja najsnažnije njime obasjana. Pola "naprednog" i "znanstvenog" hrvatskog Facebooka nadmoćno se izrugivalo takvom praznovjeruju i budalaštini pa ipak im je sasvim normalno da je vjeronauk u školi i da se naokolo nosa i ljubi glava dubrovačkog parca.

28: Da je velika snaga biljnog života, osmoze i hidrostatskog tlaka.

Fotografije (ispod) snimljene 9. rujna prikazuju dio procesa presađivanja biljke Zamioculcas zamiifolia i plastičnu posudu koju su potrgale njeno korijenje i stabljike. Zamioculcas je poznata po tome što je otporna na sušu i stoga vrlo zahvalna za sobni uzgoj, a razlog tome je što skladišti vodu u rizomskim strukturama (podzemnim stabljikama, podancima) koje od toga vrlo nabubre. Biljka potječe iz istočne Afrike.

29: Da postoji Summit prvih dama i gospode.

Naučio sam to od glasnogovornika Ureda Predsjednika Republike Hrvatske koji je imao potrebu adekvatno raspodijeliti velika početna slova u Prvim damama i Gospodi jer je tako vidio u engleskom originalu (Summit of First Ladies and Gentlemen).

Ti su susreti (dosad dva) organizirani na inicijativu Olene Zelenski, a ideja je da prve dame i gospoda predstavljaju nekakvu "mekanu političku snagu" kako je Zelenska naziva. U tom smislu treba istaknuti iskustvo naše bivše predsjednice Grabar Kitarović koja je izjavila da "kad je sa suprugom dolazila na događanja, mislili su da je on diplomat". Priča se, ipak, da neki koji su na tim događanjima bili kažu da su mislili da je to onaj tip koji dolazi na sva događanja zbog zakuske i cuge, a nitko ne zna tko je on zapravo.

30: Da su siromašni užasno zavidni drugima i da bi morali raditi na sebi umjesto da uništavaju prednosti onih iznad sebe.

To je, naravno, naša divna znanost, objavljena i recenzirana u časopisu Current Psychology (impact factor 2.4) u listopadu ove godine. Autori su, zanimljivo, Kinezi.

Časopis je 15. studenog objavio da je zaprimio kritike koje se tiču članka i koje se istražuju. U većini slučajeva s ovako divnim člancima, pogotovo kad se radi o stvarima koje malo ljudi razumije, baš se ništa ne dogodi i notorne budalaštine se slažu u tablice.

31: Da su Pelješki most izgradile vjera, nada i ljubav.

Tako je rekao biskup Glasnović, koji je i otvorio taj čudotvorno izgrađeni most, 26. srpnja ove godine. Da budem iskren, ja o tome nisam imao pojma, ja sam mislio da su most izgradili Kinezi, iako sam opazio da je mnogo čudotvornih stvari vezano uz tu gradnju. Tako su naši inženjeri u most ugradili krunicu. U serijalu članaka u Jutarnjem listu pod naslovom "Kako smo ugradili krunicu u Pelješki most", naš je inženjer rekao da mu cilj nije bila promocija, nego da u svemu vidi Božji prst. To mora da je vrlo korisno kad gradiš mostove. Veliki je posao, nakon Kineza koji su ulili tone betona i isplanirali gdje i kako, na sve to dodati posvetu u obliku krunice. Radi se o novom smjeru koji je najavio rektor Boras, o povratku biblijskih vrijednosti na naša sveučilišta.

Nadalje, taj most čuvaju i Stepinčevi anđeli Duje i Vlaho čiji originali stoje u lepoglavskoj crkvi tik uz zatvor. Svoj toj mistici i magiji mosta kumovao je i biskup Glasnović koji je na otvorenju, zajedno s našom bivšom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, zazivao:

- svetu Mariju, Majku Božju
- svetog Mihovila
- svetog Dujma
- svetog Stjepana
- svetog Vlahu
- svetog Tripuna
- svetog Nikolu
- svetog Kristofora
- svetu Anu
- blaženog Alojzija
- sve svece i svetice Božije

Molite za nas.

Naša je neprežaljena predsjednica nakon toga na most sjela u padmasana joga položaju, s blagim svetačkim osmijehom indijskih gurua.

Most je, naravno, otvorila Rimčeva Nevera s četiri motora i 1914 KS jer je to odličan primjer zelene ekonomije kojoj kao društvo stremimo. Zato na mostu nema ni trake za bicikliste ni pješake.

Dan nakon otvaranja mosta zapisao sam na Facebooku:

Zamisli, napravili onoliki most, u ovo doba i na onakvom mjestu, a nema trake za pješake i bicikliste! E, svaka vam čast! Umjesto da sâm most postane odredište, da ljudi propješače, stanu negdje u proširenju i fotografiraju, da biciklisti dolaze ZATO da prođu mostom, kako naši ljudi, tako i turisti koji su u blizini, oni sve to zabranili! Nisu trakice napravili! Glavno da je Nevera s 1914 KS prošla, to je zelena ekonomija, jebote!

E, u to ime, evo još jedne fotke pješačenja preko Krčkog mosta iz 2019. godine - pješačenje i bicikliranje dozvoljeno i ima fina i ograđena trakica. Taj su most inače napravili gadni jugo-komunisti, a domoljubi ga naplaćivali 30 godina.

Istina, trakica za pješake i bicikliste na Krčkom mostu, izgrađenom 1980. godine (!), i nije nešto - uska je i pomalo strašna, ali ljudi njome ipak prolaze, a doživljaj pješačenja i pogleda koji se otvaraju se ni na koji način ne može usporediti s prolaskom automobilom preko mosta, to nema veze s vezom.

Moj je post uočen i iz nekog je razloga pobudio široki interes pa je malo-pomalo završio posvuda, a na kraju i u članku Indexa koji je potpisala Andrea Topić. Post je korektno prenesen i nije predstavljen na neki huškački način, no mnogima je to svejedno bilo poput guranja prsta u oko. "Tko se usuđuje drevnom hrvatskom snu, mostu sanjanom 350 godina tražiti manu? Kakva vražja biciklistička staza na mostu, ni na Pelješcu nema biciklističkih staza (naravno da ima)!"

"Tko vozi bicikl po mostu, jesu li to neki luđaci? Tko uopće želi zastati na mostu da gleda, takvi samo ometaju promet i izazivaju nesreće (naravno, kad nema staze i proširenja gdje bi mogli zastati). Što će trake na mostu kad ih nema ni na prilaznim cestama (ovi ne razumiju razliku u dogradnji ceste i mosta)?"

"Zašto su Hrvati uvijek tako jalni i ne vole svoju državu? Da Srbi imaju takvo nešto, ponosili bi se time do neba, a mi Hrvati uvijek seremo po svome. To je zato što kod nas nije provedena lustracija i zato što ovu zemlju vode djeca udbaša."

Veličanstvene nacionalne ideje ne smijemo prljati sitničavim pitanjima o tome da bi netko htio prohodati ili provozati bicikl. Ili, ne daj Bože, pojesti nešto, imati poštenu plaću, stan i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu. Odjeni nošnju, nabij kapu na glavu, zapjevaj jednu o kušinu, zagledaj se suznih očiju u vatromet i Neveru i budi sretan što nam je Hrvatska nakon 350 godina konačno cijela. Sve drugo je veleizdaja.

Mnogi su izostanak pješačke i biciklističke staze na mostu opravdavali time da bi njihova izgradnja strašno podignula njegouv cijenu, iako most sanjan stoljećima košta koliko i Vlada utovaruje Mati Rimcu za "istraživanje i razvoj senzorike autonomnog vozila" i "razvoj novih tehnologija u području baterija" i to prema NACIONALNOM planu OPORAVKA, o čemu nas nitko ništa nije ni pitao. Naravno, kad je zeleno i digitalno, šta te ima tu tko pitati.

Pa ipak, kad je Index svoje čitatelje u online anketi upitao "Je li na Pelješkom mostu trebalo napraviti stazu za bicikliste i pješake?", od ogromnih 35215 glasača (na 31.7.2022.) 50% njih odgovorilo je da, a 50% ne. Sad je ionako svejedno jer na mostu staza nema niti će ih ikad biti. Svi ćemo se preko njega voziti Neverama.

32: Da nevera na španjolskom znači hladnjak (frižider) ili zamrzivač.

Onih 500 milijuna ljudi kojima je španjolski materinji jezik jedva će dočekati da kupe automobil koji je zapravo frižider.

33: Da je opće poznata stvar kako ateisti u bolnicama umiru tako da im iskoče očne duplje i da su im zadnje riječi "Bože, molim te pomozi".

Jedan tako kaže, "Hajde pitaj medicinske sestre kako umiru ateisti u bolnicama. Pitaj je je li im iskoče očne duplje i šta im psiholog priča da ne polude."

A drugi, "Zadnje riječi mog prijatelja ateiste, u terminalnoj fazi bolesti u Novoj bolnici su bile... Bože, molim te pomozi".

Taj je ipak naletio na ateista-zajebanta koji se nije dao impresionirati božanskom pomoći pri umiranju pa ga je priupitao, "I, jel mu pomogao?"

34: Da je nogomet opijum, i to ne samo za "narod", nego i za mnoge koji su otporni na druge vrste narodnih opijuma.

Ovo nisam naučio za vrijeme Svjetskog nogometnog prvenstva jer je sva atmosfera oko njega ove godine bila siromašnija varijanta one iz 2018. godine. Ništa tu nije bilo novo niti neočekivano, sve je samo bilo siromašnije i još malo gluplje. Doduše, nogometaši su vjerojatno bili bogatiji nego prije četiri godine, ali i to je razlog više da cijelu priču nazovemo siromašnijom i glupljom.

Da je nogomet opijum koji puše i inače bistri ljudi saznao sam 22. svibnja kad je na odmorištu Desinec došlo do sukoba više stotina navijača Hajduka — Torcide — i policije. To je izgledalo strašno, barem pedesetak nabrijanih navijača vitlalo je nekakvim lancima, bacali su na policajce baklje, rakete (na benzinskoj crpki!), kamenje i aparate za gašenje požara, a onih 16 policajaca izgledalo je prilično ugroženo. Nemam namjeru nešto posebno braniti policajce, ima tu svakakvih tipova kao i svugdje, no ne bih im nikako bio u koži u situaciji u kojoj su se našli. Četvorica policajca su u tom sukobu koristila i vatreno oružje, a propucana su četvorica navijača. Policajcima je poslije gužve s pucanjem stiglo i pojačanje, a sve je završilo tako da je u sukobu ozlijeđeno 35 ljudi, od toga 20 policajaca.

Cijela je ta priča jedna u nizu priča o nasilju koje prati navijače svih boja, no ono što je mene iznenadilo je gotovo jednoglasna osuda policije koju su proglasili razni nogometni i navijački eksperti, doduše uglavnom iz Dalmacije. Tako je "sociolog Lalić" primijetio kako je "policija na stadionima mamićevska" (!), htijući valjda reći kako su navijači inače fini ljudi, ali su ih mamićevski policajci razbjesnili na Dinamovom stadionu dok su ih pretresali, otimali transparente i nisu im dali da pišaju pa su se ovi osvetili mamićevskim policajcima na odmorištu na autoputu. Iako on, naravno, osuđuje svako nasilje.

A Ivica Puljak, gradonačelnik Splita, izjavio je:

Svjedočimo eskalaciji sukoba u kojoj su s jedne strane politički prevaranti iz stranke osuđene za korupciju, kojoj nije dovoljno da kontrolira izvršnu i zakonodavnu vlast, nego mora i nogometni savez i lovačko društvo i sve pore društva moraju biti napunjene njihovim kadrovima koji urušavaju institucije i proizvode kaos. Neki ljudi na takvo stanje reagiraju iseljavanjem, neki se bore, a evo, dio navijača u jednom trenutku pukne i to napravi nasiljem koje je neopravdano i neprihvatljivo u bilo kojim okolnostima.

Dodao je i još svašta nešto, o povlaštenim kastama, o nepravdi i tako nešto, uglavnom, sve je to složio tako da zvuči kao da bi navijački huligani koji mašu lancima i bacaju aparate za gašenje požara na policajce mogli biti zapravo revolucionari koji se bore protiv HDZovog zuluma! Iako on, naravno, dodaje kako je nasilje neprihvatljivo, kao i sociolog Lalić. Takva poza gradonačelnika Splita nije ništa novo, Puljkov je prethodnik Opara izjavio: "Spomenuo sam nogometni klub čija obilježja ćete naći po mnogim javnim površinama. Ona se ne diraju jer Hajduk je svetinja. Točka."

A Jurica Pavičić je napisao kako je "odnos prema gostujućim navijačima jedno od krupnijih polja kršenja građanskih prava u Hrvatskoj". Toga "građanski" su se onda dohvatili razni mudraci pa je jedan sportski novinar u središnjem HRTovom dnevniku primijetio kako se "svi trebamo upitati kakva je to policija koja puca na hrvatske građane". Mogli bismo se upitati i kakva je to policija koja puca na hrvatske građane koji drže taoce u banci ili na hrvatske građane koji podmeću bombe u škole ili na hrvatske građane koji mlate umirovljenike u staračkom domu. Tu bi se moglo raditi o jednom od krupnijih polja kršenja građanskih prava u Hrvatskoj. Doduše, nemojmo zaboraviti da su i policajci hrvatski građani, samo u uniformama.

Jedan je drugi mudrac zapisao kako je to jedna odvratna policija, ista ona koja je malu Madinu poslala preko granice da je zgazi vlak. Logika je malo jača, no u dubokoj pozadini taj bi logičar htio da zamislite pripadnike Torcide kao malenu Madinu s krupnim crnim očima koja baš nikome ništa nije skrivila, a policajci je prebijaju na mrtvo ime. Kao i Torcidaše s lancima. U taj se registar zapisao i Viktor Ivančić s najčudnijim njegovim tekstom koji sam pročitao, a koji je prigodno nazvao "Torcida iz Alepa", zapravo s istom onom pričom o Madini, odn. Torcidašima kao izbjeglicama iz Sirije. Ajde! I još je dodao:

[] radi se o dosta uvriježenu manevru: isprovociraš nasilje koje ćeš nasiljem suzbijati. S tom je taktičkom varijantom, da uzgred napomenem, započinjao najveći broj ratova, uključujući one na prostoru Jugoslavije. A sȃmo nasilje, znate i sami, nije započelo na benzinskoj stanici, već mnogo ranije. Na pumpi su tek upotrijebljeni finalni rekviziti — motke, vatrogasni aparati i revolverski meci. I to ne oni gumeni, već olovni.

Što je tu Ivančić točno htio reći ne znam, ali zvuči kao da je nasilje nad navijačima krivo za izbijanje ratova na prostoru Jugoslavije. Ideš. Zvone Boban bi se sigurno složio s njim, a i većina domoljubne historiografije. Iako Ivančić, naravno, nikako ne opravdava navijačko nasilje, kao ni svi oni koje ranije spomenuh.

Treći je pak zapisao kako se tu radi o zagrebačkim policajcima koji mlate Dalmatince, što je izravnija varijanta Ivančićeve primjedbe da policija tretira navijače Dinama kao izbjeglice iz Ukrajine, a navijače Hajduka kao izbjeglice iz Alepa. Krenu mi suze na oči kad se sjetim izbjeglica, pogotovo male Madine.

Ta hrvatska opsesija dobrotom navijača traje već jako dugo, treba se samo sjetiti svih onih priloga u dnevnicima kad navijači pomažu trudnicama da ih izvedu iz bolnica pogođenim potresom, iako rijetko izvještavaju o tome kako maltretiraju druge navijače u pogrešnim majicama, kako u Mađarskoj složno pjevaju "Ubij Srbina!", ili kako u Milanu dižu desnice u zrak. Ili kako blokiraju autoput dok tata s kćeri od 11 godina na respiratoru čeka u autu i strepi hoće li respiratoru isteći baterija prije nego što se ovi raziđu. Vili Beroš bi rekao:

Ma svi smo mi jedno tijelo. Pa zar se to nije najbolje pokazalo baš sad u ovoj krizi, kad su NAVIJAČI bez obzira na boje i pripadnost priskočili u pomoć. I ne samo sada, sjetite se Domovinskog rata, sjetite se poplava u Slavoniji, požara u Dalmaciji… To je predivno jedinstvo, solidarnost koja nas krasi, a ti mladi ljudi koji vole sport pokazuju svoju pravu stranu, svoje zajedništvo i volonterizam kad je to svima nama najpotrebnije. Njih samo treba pravilno usmjeriti, a zemlja s takvom mladosti može pomaknuti sve granice, i pobijediti sve probleme. Kad nam zajedništvo najviše treba, zaboravi se tko je bijeli, tko plavi…

A Dnevnik HRTa bi izvijestio:

Mnogi su i prije 20 sati otvorili prozore i balkone, a iz nekih se stanova i kuća mogla čuti i glazbena podloga kao poticaj za zajedničku pjesmu. Gromoglasan pljesak i "Moja domovina" ponegdje su trajali i petnaestak minuta. Na taj su način, simbolično, građani zahvalili svim zdravstvenim djelatnicima, Nacionalnom stožeru civilne zaštite, policiji, vojsci, NAVIJAČIMA i svima onima koji se u teškim trenucima žrtvuju za dobrobit svih.

Dvadesetosmog listopada 2020. godine bilo je naprosto dirljivo gledati vijesti na svim TV postajama koje su oduševljeno izvještavale o proslavi sedamdesetogodišnjice Torcide i o navijačkom dimu koji je Split zavio u narančasto, u doba korone, kad su ljudi ionako teško disali i kad je svima osim navijačima bilo strogo zabranjeno da promole nos bez maske u javnosti, a kamoli da hodaju u ogromnim skupinama, urlaju i dime. Usprkos tome, sve su televizije to oduševljeno prenosile kao da se radi o najnormalnijoj stvari na svijetu. U isto je vrijeme doktorica Markotić građane koji su kršili epidemiološke mjere nazivala "bioteroristima", ali sam siguran da joj navijačko veselje nije zasmetalo jer je poznato da je doktorica Alemka vatrena nogometna navijačica koja naše nogometaše bodri s "Bog i Hrvati!".

Iako to nitko iz nekog razloga ne govori, sva je normalna Hrvatska zapravo talac nogometa i nasilnih navijačkih skupina te njihovog odabira "svetinja" koje guraju svima u facu na teritoriju koji svojataju. Te "svetinje" se nitko ne usuđuje maknuti s javnih površina, s trafostanica, mostova, zidova, i svuda gdje su namaljane, čak i kad je riječ o prikazu nasilnika, ubojica ili o ustaškoj ikonografiji. Sve to stoji svima pod nosom jer bismo svi zbog svoje varijante lokal-patriotizma trebali valjda na to biti ponosni. Inače smo izdajnici, naravno. Mi Hrvati pobjeđujemo u nogometu i ratu, to je opće poznato, a tkogod se navijačko divljanje usudi nazvati divljanjem ili je gadni Purger (ili Dalmoš, ovisno o situaciji), ili mrzi sve hrvatsko, ili "sjedi na svom intelektualnom oblačiću u Zagrebu i nema pojma o tome što se uistinu dogodilo". Tako su barem meni idiotu to objasnili, prije nego što su me nazvali poluinteligentom. Ne kužim te tipove koji traže da im budeš Facebook prijatelj, a onda te prvom zgodnom prilikom javno nazovu poluinteligentom.

Lokal-patrioti ipak svoje navijače i nogometne klubove uvijek doživljavaju kao zlato i svetinje, a one druge kao oličenje zla. U malo naprednijoj varijanti, pokušavaju razdvojiti žito od kukolja, onu pravu Torcidu od "dinamovske Torcide" (zamisli ti ovu gadost, pogotovo ako si iz Splita!), kako bi rekao Pavičić — antifašističku, partizansku, finu Torcidu, od one druge koja voli kukaste križeve i velika slova U. Uglavnom, pričaju razne bajke, kako se one obično pričaju o raznim "svetinjama" koje se pokušavaju pod svaku cijenu ugladiti. Kaže Pavičić:

Glupo je da budu nedosljedni, da kao fašisti navijaju za antifašistički klub, kad im se u Hrvatskoj nudi široka lepeza kvislinških, endehazijskih. Neka naprave stoga ono što su dosljedno napravili svi njihovi politički gurui, od Luke Podruga nadalje: naprosto počnu navijati za Dinamo.

Poznato je inače da je Torcida antifašistička skupina za razliku od endehazijskih Bad Blue Boysa i da na svojim muralima i transparentima ne slikaju ni Brunu ni Zvonka Bušića ni generala Praljka ni Antu Starčevića, nego Edvarda Kardelja.

Krajem svibnja reklamirala se po portalima knjiga Borisa Dežulovića o Hajduku, a ja sam, poznajući njegov oštar jezik, bio uvjeren da će knjigu nazvati "Jebo vas Hajduk!", kao što je hrabro uskliknuo "Jebo vas Vukovar!" objašnjavajući zašto je posvećivanje događaja i prostora kobno za generacije koje će tek živjeti na tom prostoru i koje od posvećivanja i stalnog rekreiranja te grozne i teške povijesti ne mogu više disati. Ja, doduše, nisam tako oštar kao Dežulović i ne bih baš olako napisao "Jebo vas Vukovar!", iako sam dobro razumio što je htio reći i u mnogome se s njim i složio. Kaže Dežulović:

Istog dana kad je iz službenog pijeteta prema balzamiranom lešu Vukovara otkazan koncert Rade Šerbedžije, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević mucajući je pred navijačkim ološem morao objašnjavati kako je uklanjanje njihova murala „u počast Vukovaru“ na trafo stanici u Savskom Gaju bila grozna greška, požurivši obećati kako će taj jeftini kič biti odmah obnovljen o gradskom trošku. Teško, eto, da ima preciznije mjere vukovarskog martirija: slavni Grad Heroj danas je tek nekoliko grobljanskih križeva nevješto nažvrljanih na jednoj zagrebačkoj trafo-stanici.

Očekivao sam tim više od njega da će onda još i lakše napisati "Jebo vas Hajduk!", o toj svetinji nižeg ranga, manje osjetljivoj, jer nitko za nju nije ni ubijen ni mučen, a koja je ipak nepremostiva prepreka za svaku splitsku politiku i svako slobodno mišljenje neopterećeno svetim Hajdukom i Torcidom. Dežulović me je tu ipak debelo razočarao jer je knjigu nazvao "Bili libar", a ona je puna posvećivanja te splitske legende o kojoj se ne smije reći nijedna ružna i točka!, kako bi rekao Opara. Kaže Dežulović:

To je u genu kluba, odavno već — mnogo prije Ivića, čak i prije Beare i Bajde — dio Hajdukova identiteta.

[]

Hajdukov nogometni DNK zapisan je davno prije nego je prva nogometna lopta uopće došla u grad. U gen naših pradjedova i čukundjedova upisan je još u devetnaestom stoljeću []

E jebli te geni kameni, stoljeće sedmo i DNK, Dežuloviću. Lokal-patriotizam je samo geografski umanjena varijanta domoljublja, zapravo nešto posve jednako ili još i gore, iako se lokal-patrioti, pogotovo "lijeve" provenijencije užasavaju takve ocjene.

Bilo je tu još svašta, ali sam se umorio, a i zgadilo mi se malo.

35: Da se oko dvorca Pišece, u arboretumu, nalaze tri sekvoje, a jedna je od njih viša od pedeset metara.

Sekvoja je divno drvo koje vjerojatno niste vidjeli, što nije ni čudno jer im je stanište u sjevernoj Kaliforniji. Ove su donesene i pažene godinama. Ja drvo nisam osjetio vizualno nego nekako zaobilazno, putem mekanog vjetra ležeći u njegovoj sjeni. A onda sam udahnuo predivan, umirujući miris, pomalo sličan čempresu, ali mnogo ljepši. Tek tad sam shvatio da ležim u sjeni sekvoje. O tome sam, u srpnju ove godine, napisao i >> kratki tekst.

Ako je želite vidjeti, ne morate do Kalifornije. Pišece je tu blizu, kod Brežica, a arboretum je predivan kao i nedavno obnovljeni dvorac. Navodno su dvije sekvoje i u arboretumu Opeka, ali tamo nisam bio već duže vrijeme, a zadnji put kad sam bio, arboretum je bio prilično zapušten, a dvorac potpuno raspadnut.

Izdajem svoja tajna odredišta, ali skoro će nova godina pa shvatite to kao mali poklon.

<< 52 stvari u 2022. godini, prvi dio 52 stvari u 2022. godini, treći dio >>

Zadnji put osvježeno 24. prosinca 2022. godine