Žumberak jesen/zima 2020. (9. veljače 2021. godine)

Pogled s brda iznad crkve svete Petke

Pogled na slovenske Alpe s brda iznad crkve sv. Petke (Budinjak). 30. 1. 2021.

Neki dan smo bili na Žumberku i svjedočili nekoj vrsti spektakla. Iako dan nije bio sunčan, vidljivost je bila izuzetno dobra, i cijelim putem od Stojdrage do Budinjaka, s naše desne strane pucao je dubok pogled, sve do slovenskih Alpa (iznad). Ja sam, inače, veliki ljubitelj slovenskih Alpa, ali nemam pojma kako koji vrh izgleda, osim Špika, naravno. Niti sam se na te vrhove penjao, nije to za mene, ja sam jedan lagodni i komotni turist koji se vrhovima divi uglavnom s primjerene distance. Zato sam priupitao svog kolegu Primoža i drugaricu Katju da mi oko toga pomognu, a njihova identifikacija vrhova fotografiranih s brda iznad crkve sv. Petke u Budinjaku prikazana je na dijagramu ispod.

Identifikacija vrhova slovenskih Alpi

Identifikacija vrhova sa slike iznad.

Slovenci su već dugo pod strogim epidemiološkim mjerama i mnogi od njih zato sa žudnjom gledaju Alpe, pa čak i ako su samo na fotografiji i ako je pogled neobičan, odnekud iz Hrvatske odakle se obično vrhovi ne identificiraju. Krajem prošle godine vidio sam negdje na internetu Kranjsku Goru u noći pod snijegom, bez turista, pa iako nisam ljubitelj planina po zimi niti znam skijati, zaželio sam se Kranjske Gore. Žuta svjetla u mraku između krovova zatrpanih debelim slojem snijega, pustoš i tišina, zbog snijega koji je pojeo svaki zvuk. Zamišljao sam kako hodamo po srednjoj ulici, od Mercatora do crkve, parkića kod vrtića pa dalje sve do Martina i još niže, gdje se teren spušta prema cesti. Pa nazad. Snijeg škripi pod nogama i manje se čuje nego što se osjeti na stopalima koja nejednoliko propadaju prema tlu, trzavo se probijajući kroz slojeve napadalih pahulja koji postupno popuštaju kako se opterećenje na njih povećava. Škrip, škrip, škrip. Sad sam malo zaglavio, ali htjedoh reći kako nam je svima prošle godine nedostajalo nešto, neka sloboda na koju smo naviknuli i neka naša mjesta, utočišta kojima smo ranijih godina imali sreće pribjeći, barem mi koje je život koliko-toliko pomazio. Privremeno, naravno, jer nikog ne pomazi preko mjere i za sva vremena.

Mi smo pak prošle godine često bježali na Žumberak i to mnogo puta, na mjesta koja već dobro poznajemo. Bilo je nekoliko razloga za to, a jedan od njih je i što je Žumberak dobrim dijelom u Zagrebačkoj županiji pa je bio dostupan u vremenima prometovanja ograničenog unutar županijskih granica. Onaj lijepi komad Žumberka koji je u Karlovačkoj županiji, a pogotovo Lović Prekriški, odlučio sam ovaj put izostaviti i sačuvati za poseban post.

Ne znam točno koje je ishodište te potrebe za odlaskom negdje, za traženjem svjetla i pogleda. Možda se radi o bijegu od sedam tisuća i dvjesto noćenja i još jednim noćenjem koje im se pridodaje, kad pogledamo na sat, odložimo odjeću i ugasimo svjetlo i pomislimo da je i još jedan dan gotov i da je i još jedan vikend završio. Kad se nekad u nedjelju popodne rastužimo jer osjetimo da se mali zupčanik okrenuo i da ide u novi krug od ponedjeljka, a veliki se naizgled tek malo pomaknuo, a zapravo se pomaknuo već puno kad se sjetimo prvog od sedam tisuća i dvjesto noćenja i kad je bio u posve drugom položaju. Kad sam bio mlađi znao sam se protiv tih dodatnih kapi noći u čašama od tisuću noći boriti uz crno vino i kutiju cigareta. Presjedio bih tako noć u mraku pokušavajući prevariti vrijeme i uhvatiti ovaj put nešto za sebe, nešto što bi tom dodatnom okretu zupčanika dalo nekakvo značenje i razlog. U ovim starijim godinama znam da se okretima zupčanika ne može dati bog zna kakav smisao ili razlog, tek ih se može obojiti i osvijetliti.

Zato valjda odlazimo, da se u onim dodatnim noćima od sedam tisuća i dvjesto noći, prije nego što zaspemo, sjetimo psa s bradicom koji drhti na putu i trči ispred auta ne bi li nas zaustavio i kako smo ga nahranili onime što smo sebi ponijeli i nije nam bilo nimalo žao što smo na kraju sami ostali gladni. Vani je zima i pada snijeg i pitamo se što bi moglo biti s psom s bradicom i lunja li negdje žumberačkim putovima po noći ili je našao gazdu koji ga je izgubio.

Pogled sa Žumberka prema slovenskim Alpama

Pogled sa Žumberka prema slovenskim Alpama. 30. 1. 2021. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji.

Ima u tom protoku noći i dana, u tom jednolikom ritmu zaspivanja i buđenja nečega hipnotičkog i nestvarnog, nekakvog sedacijskog rituala za umiranje, kad zapravo sanjamo umjesto da živimo. Sanjamo posao, sve ono što još moramo napraviti, sve ono što smo još dužni i što su nam dužni, grizemo se zbog svega što su nam napravili i kajemo se zato što nam se omakne pa postanemo jednaki gadovi kao i oni. Brinemo se za plaću i hoće li je biti i što ćemo i kako ove i iduće godine, bolje nego što smo prošle, i tako kap po kap dok se čaša noći ne napuni i prepuni i dok ne shvatimo da smo sve to nekako prosanjali, iako smo bili uvjereni da smo upravo mi posve svjesni, realni i odgovorni, da se brinemo i da strepimo, da se trudimo i dajemo sve od sebe.

Raspelo u Stojdragi

Raspelo kraj ceste u Stojdragi. 17. 1. 2021.

Znao sam samo površno tog čovjeka i vidio ga svega nekoliko puta, možda i zbog njegove odgovorne funkcije koja uvijek te ljude odvodi na neka mjesta i događaje na koja ja, doduše, obično ne odlazim ako baš ne moram, kao taj put, sjećam se. Kad su mu dijagnosticirali broj preostalih kapi noći i otprilike opisali način na koji će sve to završiti, čovjek je sjeo u auto i vozio se mjesecima po obali i po planinama. Uz more i borove, smreke i krave. Sve dok je mogao. Lijepo je kad u tome imaš društvo, a i on je, tako sam čuo, zbog toga bio posebno sretan i zahvalan. I napisao je svima da je uglavnom zadovoljan i da ne trebaju brinuti ni oko čega. Ja sam pak pomislio kako se ljudima u tim trenucima sva ta važnost i odgovornost, ugled i knjige, promocije i počasti često učine posve bezveznim. Pa odu u planinu tražiti krave i pse s bradicama. Kao da su se tek probudili. Iako su mislili da su upravo oni najbudniji od svih.

Živio sam gotovo pedeset godina i vidio sam život kakav jest. Bol, bijeda, glad... nevjerojatna okrutnost. Čuo sam pjevanje iz krčmi i jauke iz hrpa prljavštine s ulica. Bio sam vojnik i vidio sam kako moji suborci padaju u bitkama... ili umiru sporije pod bičem u Africi. U posljednjem sam ih trenutku držao u naručju. To su bili muškarci koji su život vidjeli kakav jest, ali su umrli očajni. Bez slave, bez veličanstvenih posljednjih riječi... samo su im se oči ispunile zbunjenošću, cvileći pitanje, "Zašto?"

Mislim da nisu pitali zašto umiru, već zašto su živjeli. Kad se sam život čini luđačkim, tko zna gdje je ludilo? Možda je ludilo biti previše praktičan. Predati snove – to bi moglo biti ludilo. Tražiti blago tamo gdje ima samo smeća. Previše razuma može biti ludilo – a najluđe od svega je vidjeti život onakvim kakav jest, a ne onakvim kakav bi trebao biti!

- D. Wasserman, Man of La Mancha

Ovce na Žumberku

Ovce, negdje blizu Novog Sela Žumberačkog? 23. 12. 2020.

Treba, dakle, na Žumberak, tražiti prozore u šumi gdje se plavo zime vidi uokvireno zelenim bršljanom koji je još jedino zeleno preostalo 23. prosinca, negdje usput, gdje smo i stali zbog prozora, da pogledamo kroz njega (ispod).

Šuma negdje na Žumberku

Šuma na Žumberku. 23. 12. 2020.

Vani se odvija pravi spektakl svjetlosti, s prozorima, reflektorima, bojama i kontrastima, iako su ljudi za to uglavnom već odavno slijepi. Nije tako bilo 29. studenog kad smo stali zbog upravo otvorene pozornice na planini. Snop svjetla osvjetljavao je šumu kroz oblake i svi smo iščekivali predstavu. Ispred nas su zastala još dva automobila i stajali smo svi tamo sve dok nije završilo, na pristojnoj epidemiološkoj distanci, svi jasno zadovoljni da nas još ima koji zastajemo zbog takvog spektakla. Ja sam čak uspio i nešto fotografirati (ispod), ali to je tek skromni djelić onoga što je bilo.

Šuma i bregi negdje u Samoborskom gorju

Negdje u Samoborskom gorju/Žumberku, možda prema Poljanici Okićkoj? 29. 11. 2020.

S čime bi se tu uopće trebalo poistovjetiti i koga prepoznati, u što se uklopiti i čije bratstvo prihvatiti? I što bude s vremenom uloženim u institucije i prijatelje, u svoju odgovornost prema društvu i svijetu? Obično ništa, a svijet je zahvalan uglavnom lopovima i ubojicama pa pošten čovjek željan života nema tu što tražiti. I šteta bi bilo da nas na kraju ucifranim i plastičnim govorom isprati prijatelj koji nije uspio spojiti pogreb s dnevnicama pa mu je krivo. Šteta bi bilo vremena.

Pred Stojdragom

Pogled na crkvu u Stojdragi s ceste, neposredno pred naseljem. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji. 25. 10. 2020.

U planinu se ne ide zbog priznanja ili pravedničke želje da pomognemo svijetu, skrušenog lica u očekivanju odlikovanja i pljeska tribina. Po tome je landranje po šumama i gorama uistinu neodgovorno. Radi se o eskapizmu, bježanju od zaduživanja i naplaćivanja, mjerenja i brojanja. Odbijanju svijeta koji postoji kao predstava s grešnicima i otkupiteljima i narodom koji im kliče, tražeći uglavnom jednostavnu fabulu i loše glumce. Disati treba, punim plućima, bez obzira na predstave.

Kapelica na križanju

Kapelica na križanju u Petrovini. 30. 1. 2021.

Svijet postoji na različite načine, iako je teško otrgnuti se slici svijeta u koji nas uvjeravaju podjednako socijalisti, svećenici i izrabljivači. Uvijek postoje neki viši ciljevi i drugi svjetovi, obaveze i odgovornosti. Postoji svijet rada i naknade, zahvalnosti u trpljenju i sreće u zajednici koja je mnogo veća od nas. Uostalom, tko želi mijenjati ljude taj se ne odmeće, tako kažu. No nije li ideja o mijenjanju ljudi zapravo najveća oholost, uvijek izgovor za to da sve ostane upravo onakvo kakvo je bilo i ranije, uvijek u navodnoj promjeni, iako se mijenjaju samo oni na pozornici, a glume uvijek posve iste, dosadne uloge? I to loše.

Crkva u Mrzlom Polju

Crkva sv. Petra i Pavla u Mrzlom Polju. 26. 12. 2020. pred sami kraj dana.

Po Stazi kneževa u Budinjaku, među brezama i grobnim humcima trče kune (ispod). Postoje mjesta na kojima se osjeti prisutnost i na kojima nam je posve jasno da ovuda odavno prolaze ljudi, a ponekad nam se učini da bismo ih mogli i vidjeti pa se stalno osvrćemo za tim odavno mrtvim prikazama u sjajnim kacigama i s isukanim mačevima. Ništa. Tek crni pas koji nikad ne laje i koji nas uvijek nanjuši i dođe izdaleka.

Staza kneževa

Staza kneževa, Budinjak. 26. 12. 2020.

U daljini, kroz stabla, vidi se crkva svete Petke (ispod).

Staza kneževa

Pogled prema crkvi sv. Petke sa Staze kneževa. 23. 12. 2020.

Tamo često dolazimo (ispod), pogotovo na brdo iznad groblja, odakle, kao što rekoh na samom početku, puca pogled prema slovenskim Alpama. Ako imate sreće.

Crkva sv. Petke

Crkva sv. Petke, Budinjak. 21. 11. 2020.

Ima u žumberačkom teritoriju nečeg surovog iako taj svoj dojam ne mogu posve objasniti. Sudeći kao fotograf mogao bih reći da nijedan prizor, čak ni onaj najljepši, nije pitom nego svaki ima nekakvu težinu pa čak i zloslutnost.

Pogled na brda

Negdje na Žumberku, možda blizu Osredeka Žumberačkog? 26. 12. 2020.

Puno je crkava i kapela na Žumberku, i katoličkih i grkokatoličkih, a u Sošicama je valjda najmanji razmak između katoličke i grkokatoličke crkve, jedva dva-tri metra (ispod). Grkokatolička crkva sv. Petra i Pavla izgrađena je 1775. godine, a katolička, uznesenja blažene djevice Marije, 1828. godine. Ova se činjenica počesto navodi u turističkim i povijesnim tekstovima o Žumberku, koji je poznat po grkokatoličkoj vjeri značajnog postotka svojih stanovnika, i to kao nekakav primjer mirne i prisne vjerske koegzistencije na tom prostoru. Meni je pak u vezi s tim uvijek bilo zanimljivo zašto su stanovnici prilično siromašnog područja morali graditi dvije crkve? Zar se nisu mogli dogovoriti da te obrede, ako u njima ima kakve razlike, održavaju u istoj crkvi uz eventualno drugog popa? Zar su morali trošiti pare na još jednu građevinu jedva tri metra udaljenu od one koja je već tamo postojala? Moj je pogled na pitanja vjere i religije doduše ponešto specifičan pa je valjda i ovdje to slučaj.

Crkve u Sošicama

Crkve u Sošicama. 17. 1. 2021.

Najbolje mi je, u vjerskom smislu, na Žumberku odgovarala okićena "jelka" na koju smo nabasali 23. prosinca 2020. godine, baš pred Badnjak (ispod). To je "jelka" po mom ukusu, s jabukama koje sjaje crveno, narančasto i žuto, iako je zima odavno zagazila.

Jabuke

Jabuke na Žumberku. 23. 12. 2020.

Žumberak je dovoljno velik, u tome je stvar. Dovoljno je velik da se ne ide na neko posebno mjesto gdje bismo sreli sve one s istom namjerom, čak i kad bi ih bilo. Iako ih uglavnom i nasreću nema. A ako ih bude, može se odmaknuti još kojih dvjesto metara do potpune tišine u šumi. Negdje kod Daneta, na primjer (ispod).

U šumi kod Daneta

Šuma pored puta, negdje blizu mjesta Dane. 25. 10. 2020.

Ako ideja o bijegu nekome zvuči mizantropski, nemam se ni najmanje namjere zbog toga opravdavati. Mislim, ipak, da većina ljudi na Žumberak odlazi iz istog razloga kao i ja. Da nađe neki mir i pobjegne od grada i od ljudi. Da sjedne pred brezik i gleda u nebo. Ili u potok.

Brezik, Dane

Na stazi Izvori života, Dane. 21. 11. 2020.

No svaki je bijeg zapravo bijeg od sebe i budali 22. stupnja sasvim je svejedno je li u gradu ili u planini. Bježim, dakle, od sebe u gradu prema sebi u osami i pred brezama. Bježim od sedam tisuća i dvjesto noćenja, uglavnom u gradu.

Jer ludin stupanj inicijacije, dvadesetdrugi, doseže samo čovjek koji se više ne boji. Ni toga da će umrijeti od gladi, ni toga da će ga napustiti, ili poniziti, ili ismijati, ili mučiti, ili zatvoriti, ili ga dotući. Nema u njemu nikakva poštovanja ni prema habitu ni prema ordenjima ni prema gomili novca. Luda se ne boji grdnje ni snova, ni sablasti ni proglasa, ni napunjenih pušaka ni toga da će umrijeti prije nego što za to ionako dođe vrijeme.

- Bela Hamvas

Snijeg kod Pokleka

Kod Pokleka. 26. 12. 2020.

Kroz zlatne listiće krošanja možeš vidjeti sela u daljini (ispod). Iako su u fokusu listići. Šumsko zlato.

Snijeg kod Pokleka

Pogled kroz krošnju, 18. 11. 2020. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

I bakar. Treba samo doći u pravo doba godine.

Žumberak

Negdje na Žumberku. 25. 10. 2020.

Na nekim posebnim mjestima se pogled otvori i čovjeka nešto vuče da stane. To nipošto nisu proizvoljna mjesta, a da je tako može se potvrditi pregledom mojih fotografija na kojima se ponavljaju motivi. Stajali smo, dakle, često na istim mjestima, koja uopće nisu označena niti imaju kakvo posebno ime. Na ovim fotografijama ispod, bilo je to negdje kod Javora.

Kod Javora

Negdje iznad sela Javor. 21. 11. 2020. i 18. 11. 2020. Kliknite na fotografije da ih prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

A i snijeg doprinese ugođaju. Sela ponekad izgledaju kao da su s razglednica (ispod).

Žumberak

Negdje na Žumberku. 26. 12. 2020. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

Dobro je ako ima svjetlosti. Zbog toga uvijek vrijedi zastati.

Žumberak

Negdje na Žumberku. 21. 11. 2020. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji.

Kad se konačno spustimo pod jaskansku stranu Žumberka i krenemo natrag, Plešivica ponekad bude bijela i snježna, posve drukčija od nizine.

Pavlovčani

Pogled na Plešivicu iz Pavlovčana. 29. 11. 2020.

<< Zdračevski dekameron .

Zadnji put osvježeno 9. veljače 2021. godine