Zima 2018/2019 (12. travnja 2019. godine, materijal iz zime 2018/2019)

Priču o zimi koja je završila trebalo bi započeti veselo. Recimo fotografijama proljetnica ili cvata marelice. Travanj je ipak mjesec koji je posve nepouzdan, kao i veći dio svibnja, i kiše često cvat isperu. Ostanu samo vlažne slijepljene latice, mala sunčeva zrcala koja posve posmeđe poražena nemilosrdnim taktom godine.

Zato sam, u ovom kišnom danu, kad je sav trešnjin cvat otpuhan i ispran, priču o zimi odlučio započeti suzdržanije, na izmaku dana s plastičnom gospođom iz dvorca Oršić u Stubici (iznad). U Stubicu obično odlazimo zbog dobroga kralja Matijaša Ambroza Gupca, a ne zbog plastične gospođe, ali mi je 9. veljače zapala za oko jer je tako sjetno gledala kroz prozor. Sunce je upravo zalazilo i dobro opožarilo obzor prijeteći da će zahvatiti imele na golim krošnjama drveća. Gledajući kroz prozor gospođa se sjetila kako je ispod starog drveta trčala kao djevojčica. Tad nije imala ukočenu haljinu, neudobne cipele i kruti steznik. U tome se nikako ne može trčati.

Tko bi rekao da ćemo se veljače prevrtače u travnju koji je kao studeni sjećati po suncu (iznad - >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Šestog veljače stao sam kraj seoskog puta i prohodao po marijagoričkim bregima da osjetim kako mi mraz pucketa pod nogama dok ga sunce još nije istopilo. Uvela trava sjala je crveno i žuto, a u sjeni su se miješali tragovi plave, zelene, tirkizne s oslobođenim potezima u narančastom (ispod).

A dvanaestog veljače u šumi kraj Novih dvora zaprešićkih zaustavila me svjetlucava vlaga koju je sunce vuklo iz tla (ispod). Bio je to jedan od onih trenutaka kad poželiš da imaš stalak za fotoaparat i puno više znanja o fotografiji. Ali dobro. Ne stigne se sve, ionako se zime redaju jedna za drugom kao na pokretnoj traci.

Nije sve u veljači bilo svjetlucavo, dokazuje to i još jedna fotografija Zaprešića zbog koje sam u jutro jedanaestog veljače stao pored ceste (ispod). Ne znam što me je točno privuklo, možda opet mraz, jer snijega cijele zime skoro da nije ni bilo.

Najranije fotografije zime koje su mi ostale su s početka siječnja ove godine. Tko se u to doba, na pola puta između lipnja i lipnja ne bi zaželio mora? Iako znamo da će nas iznevjeriti - nikad to nije ono more kakvo sanjamo u hladnim danima siječnja. Siječanjsko more nije lipanjsko more i tu pomoći nema. Ipak, ako bude sreće sačuva se barem plavo, a ako bude puno sreće vidi se i žutog. Trećeg siječnja u četiri popodne u Milji, preko puta Trsta (ispod). Plavo je tu, ali je hladno. Žutog skoro da i nema.

Trećeg siječnja na kraju dana u Kopru (ispod). Evo i žutog nad plavim. Prolaznik mi je stao iza leđa pa preko ramena gleda što fotografiram: Dobro si izabrao, stari, svaka ti čast!. Ne znam što mu se toliko dopalo. Poslije smo šetali Koprom. Ulica Agrarne reforme (Via della riforma agraria) ide paralelno s Ulicom Osvobodilne fronte. Glavni koparski trg zove se Titov trg - tu smo jeli kolače - a tu su i Nazorjev i Gortanov trg. Između ostalog.

Sutradan su prozori Eufrazijeve bazilike bili i stvarni i nestvarni (ispod - >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Oni nestvarni su zapravo stvarniji, jer ima li ičega stvarnijeg od svjetlosti? Plavo i žuto. Prozor od svjetlosti ispod prozora od drveta i kamena. U kojima je i jedan galeb.

I plavi zidovi bazilike s još plavljim prozorima (ispod). Iznad kojih je i jedan galeb. I još jedan u daljini.

Tu sam već jednom stajao (ispod - >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). I gledao prema gore, sjećam se. Pa fotografiram. Plavo i žuto. I još jedna zima.

More nam je žao napustiti iako je zima. Pa smo stajali posvuda samo da odgodimo povratak u Zagreb. U Antenalu smo gledali Mirnu i ptice, a u Motovunu hodali zidom (ispod).

Iako Motovun, naravno, nije more. Iz dimnjaka se puši, a golo stablo kaki jabuke okićeno je narančastim plodovima (ispod). Odavno su već truli.

Drugog ožujka se proljeće već osjeti, visibabe su još tu, a šafrani su čak ponegdje i prošli. Jaglaca ima posvuda. Bilo ga je i ispod dvorca Pišece, ali meni je za oko zapala sjena drveta (ispod). Kao vrh agave.

Sutradan sam opet stao kraj ceste. Ovaj put zbog Velikog tabora (ispod).

I trave. Ali ne bilo kakve. Žuto na plavom i ljubičastom, odmah pored Kostelgrada (ispod - >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Proljeće samo što nije.

A sedamnaestog ožujka kod Kamačnika drijen se posve zažutio (ispod - >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Eto ti proljeća.

<< Šetnje Mirogojem ... .

Zadnji put osvježeno 12. travnja 2019. godine