Trakošćan (30. prosinca 2011. godine)

Trakoscan u daljini

Trakošćan sam napustio razmišljajući o njegovim vlasnicima, obitelji Drašković. A nisam uopće zbog njih došao. Došao sam da vidim dvorac i jezero zimi (fotografija iznad).

Trakoscan 1

No, za razliku od prijašnjih posjeta 2003. i 2006. godine, ovaj smo se put odlučili obići unutrašnjost dvorca. Ja sam tamo bio još kao srednjoškolac i maglovito se sjećam drvenog namještaja, slika, oružja, ali se sjećam i da sve to na mene nije ostavilo poseban dojam.

Ne bih mogao reći ni da je današnji obilazak postava na mene ostavio neki poseban dojam, ali naveo me je na razmišljanje.

Trakoscan 2

Nažalost, fotografiranje unutrašnjosti dvorca je zabranjeno, a ja sam se zabrane držao tako da u ovom postu ne donosim ni jednu fotografiju iznutra. Sve fotografije prikazuju dvorac Trakošćan izvana (iznad i ispod).

Trakoscan 3

Hrvati se, općenito, ponose grofovima Draškovićima. Ta je obitelj sudjelovala u ilirskom pokretu, narodnom preporodu, sudjelovali su u značajnim bitkama po Europi, uključujući i revolucionarno razdoblje polovicom 19. stoljeća, začetnici su fotografije u Hrvatskoj, ostavili su iza sebe prekrasan posjed i dvorac koji je nacionaliziran nakon Drugog svjetskog rata. No, prolazeći kroz lijepo uređene prostorije dvorca Trakošćan, kroz blagovaonicu, glazbenu sobu, knjižnicu, sobu za svečanosti, vojnu sobu, ... pomislio sam kako se radi o obitelji koju svoju slavu i imetak duguje vojnim zaslugama i time što su podržavali vladare u ključnim vremenima. Imali su sreće pa im se to isplatilo, a militaristička povijest obitelji vidi se na zidnim tapetama ilustriranim bezbrojnim vojnicima na bojištu, portretima časnika neke postrojbe kojoj je jedan od Draškovića zapovijedao te bogatoj zbirci oružja i oklopa.

Meni sve to nije nimalo simpatično.

Trakoscan 4

Za hrvatsku kulturu (naravno), ali i povijest, meni je mnogo važniji npr. Ante Babaja ili Branimir Štulić nego neki od Draškovića, ali može biti da je moje mišljenje "nepovijesno" i "neosviješteno". Svejedno. I kako bilo.

Od svih tih Draškovića koji su me ukočeno i ozbiljno gledali sa zidova soba najsimpatičnija mi je bila Julijana Erdody Drašković koja je u drugoj polovici 19. stoljeća u dvorcu slikala. Ne radi se o nekom vrhunskom slikarstvu, ali žena je uporno pokušavala i napravila jednu ili dvije sasvim dobre slike. Najbolja je ona izložena na posebnom mjestu u njenoj sobi koja prikazuje portret prekrasne mlade seljanke.

Trakoscan 5

Osim unutrašnjosti, čiji obilazak svakako mogu preporučiti, pogotovo ako vam militarizam ne zaudara kao meni, u Trakošćan vrijedi doći i zbog jezera iznad kojeg se nalazi te lijepo uređene staze oko njega. Staza vodi kroz zdravu šumu, prelazi preko drvenih mostića, a nađe se i pokoja klupica.

Za šetnju je vjerojatno ljepše doći u proljeće ili ljeto, a Trakošćan tad zablista kao što to prikazuje fotografija ispod koju sam snimio u kolovozu 2003. godine. Fotografija je snimljena s otprilike istog mjesta kao i ona koja je otvorila ovaj post. Kakve boje...

Trakoscan, ljeto 2003. godine

NADOPUNA: (21.5.2018., materijal iz 20.5.2018.) U Trakošćan smo se u međuvremenu vratili nekoliko puta, no, zanimljivo, nijednom nisam nosio svoj foto-aparat do jučer. Dvorac je, naravno, teško uloviti na neki "originalan" način jer je fotografiran milijune puta, pa ni meni nije uspjelo biti pretjerano originalan. Ipak, izdvojio sam tri fotografije za koje mi se čini da su barem donekle zanimljive (ispod).

Obično se fotografira "sprijeda", tako da se odražava u vodi jezera, no ova moja fotka ispod načinjena je "straga", preko nepokošene livade istočkane živim bojama.

A evo i uobičajene "poze" (ispod), s malo žutog cvijeća u prvom planu.

I detalj za kraj, sa samog ulaza u dvorište dvorca. Tko se nije skrio, magarac je bio !

<< Veliki Tabor Dvorac Oršić >>

Zadnji put osvježeno 30. prosinca 2011. godine