Solidarni s izvrsnima (3. rujna 2018. godine)

Kad je Saša Pavlić, kojemu je ime malo tko zapamtio, došao u Zagreb s križem na leđima, pješačeći od Rijeke, dočekalo ga je ovdje dvadesetak ljudi. Čudno je to za zemlju s devedesetak posto katolika za koje bi čovjek očekivao da podrže barem takav vjerski zanos i trud, no još je čudnije što je čovjek došao zato da ukaže da nema novca za lijekove za bolesnu djecu, a da država i vlast njih i njihove roditelje izigravaju. Ni to nije bilo dosta da potakne širu podršku, premda bolesne djece ima, nažalost, i u obiteljima gdje se vjeruje i ne vjeruje.

Kad su radnici Uljanika, kojima plaća za njihov rad nije isplaćena, krenuli u štrajk, pa autobusima došli od Pule i Rijeke do Zagreba da ukažu na svoju nevolju, dočekalo ih je ovdje dvadesetak ljudi. Čudno je to za zemlju u kojoj mnogi rade kao roblje, s raznim sumnjivcima koji ih pljačkaju, bez prava i ikakvog osiguranja i strahuju, jednako kao i radnici Uljanika, za zdravlje djece i hoće li moći premostiti mjesec, nahraniti obitelji još ovaj put, pa još jednom, i tako nesigurno dalje.

Kad su hrvatski nogometaši, sa srebrnom medaljom sa svjetskog prvenstva stigli u zagrebačku zračnu luku „Franjo Tuđman“, dočekalo ih je u gradu skoro pola milijuna oduševljenih i razdraganih navijača, u nacionalnoj ekstazi, s razvijenim zastavama. Bio je to jedan posve drukčiji skup, u kojem nema nikakve bolesne djece, neplaćenog rada i tmurnih i bijesnih lica radnika, bio je to skup radosti, u kojem se svatko pomalo vidio u Luki Modriću i Mariju Mandžukiću, tim izvrsnim multimilijunerima u hrvatskim dresovima, u toj slici sjajnog i uspješnog svijeta kojem bi svatko od onih koji su ih dočekali, barem potajno, htio pripadati. Jer nitko ne želi biti prekarni radnik koji strepi od sutrašnjice, svi žele biti kao Luka i Mario, uključujući i one koji jesu prekarni radnici i koji s problemima radnika Uljanika i roditelja bolesne djece imaju mnogo više zajedničkog nego s Lukom i Mariom, koji im tu i tamo, treba priznati, plate koji hektolitar piva uz sveopće medijsko odobravanje.

Nitko, naime, ne želi biti bolestan i nesiguran, neplaćeni radnik, rob, neuspješan na tom sjajnom tržištu koje, naravno, uvijek odabire samo najbolje - pobjednike sa srebrnom, a zapravo zlatnom medaljom, ljude bijelih lica, zdravih zubi i širokih osmijeha, umjesto onih drugih, stisnutih obrva, zagaravljene kože i očiju potrošenih beskonačnim zavarivanjem. Svi žele biti izvrsni jer to je ono što nam se obećava godinama s ekrana i iz škola, posebno pojačano dolaskom HNSa i reformske ministrice Divjak u vladu. Svi mogu biti izvrsni, pa čak i ako oni nisu, valjda će njihova djeca biti izvrsna te konačno prekinuti taj krug gubitnika i neizvrsnih i stupiti u dvadesetprvo stoljeće. U njemu nema mjesta za varioce i sindikate, bolesne i poražene, u njemu ćemo se konačno riješiti tih mastodonata i tog naftom zamrljanog tereta iz ružne socijalističke prošlosti.

Živimo u zemlji u kojoj se već dvadesetpet godina objašnjava da je svatko odgovoran za svoju nevolju i vlastitu neizvrsnost. Govorili su nam to u face još od devedesetih izvrsni sinovi s tatinim sumnjivim kapitalom, čiji tata inače nikad nije bio komunjara, nego uvijek domoljub, a čak i kad je robijao zbog gospodarskog kriminala, robijao je za Hrvatsku. Govorili su nam to besmrtni šefovi banaka, političari a menadžeri, vlasnici otoka, izvora, helikoptera, dvoraca i hotela, automobila od 1000 konjskih snaga, nikad kažnjene ubojice na moru i kopnu sa zdravstvenim problemima. Govorili su nam to domoljubi koji su grabili pa likvidirali tvornice, živjeli u muzejima, skupljali dijamante i trgovali s neprijateljem: sami ste krivi za sve što vam se dogodilo. Sami ste krivi što se niste snašli. Sami ste krivi što niste osjetili takt vremena i ponašali se u skladu s njim. Sami ste krivi i što ste živi jer da svi istog časa riknete, evo sad, to bi bio najmanji trošak za državu i ekonomiju. U Hrvatskoj smo dosad temeljito naučili da je svatko isključivi krivac za sve što mu se dogodilo, a s krivcima nema suosjećanja. Pa tako ni s bolesnicima, ni s radnicima Uljanika, jer su za sve sami krivi.

Ovisno, doduše, koga o njihovoj krivici pitate dobit ćete drukčije objašnjenje njenih razloga. Jednima su uljanikovci krivi jer su birali IDS, drugima jer vole Thompsona. Trećima jer su uhljebi koji štrajkaju zato što nemaju plaću, a četvrtima jer su svi redom (!) pronevjeritelji našeg (!) novca i kradljivci odvijača (!). Petima jer su šutjeli dok je mafija uništavala Hrvatsku, šestima što su izabrali sindikaliste koji ne vode brigu o poslovanju, a sedmima što će nakon svega otići u Njemačku. Nije, uostalom, ni toliko važno - posve je jasno da su krivi jer njihova krivnja izlazi iz same situacije u kojoj se nalaze. Nema tko nije ispisao točke po kojima su krivi, prekarni novinari, najamni ilustratori, neplaćeni lektori, poduzetnici pod stresom koji su odlučno zahtijevali da se novac koji nikad nisu uplatili u proračun ne baca na tržišne gubitnike. Za gubitnike mjesta ni suosjećanja nema.

Naučili su nas to jurišni odredi ekonomskih magova, ljudi od zdravog razuma i realiteta, koji tvrde da je nejednakost korisna i uvijek govore samo o izvrsnima, našem blagu kojeg moramo čuvati kao malo vode na dlanu. Nikad, doduše, ne objašnjavaju što se točno događa s onima koji nisu izvrsni, kojima treba pomoć da prehrane sebe i svoje obitelji. To su lagani nedostaci u njihovim poduzetnim liberalnim promišljanjima, nepostojanje mjesta za milijune ljudi koji se, onako, pomalo zamagle, prebrišu, da bi ekonomska fantazija o izvrsnim nadljudima savršeno funkcionirala. Možemo zaključiti da su svoju propagandu dobro prodali. Svi žele biti izvrsni i tko je uopće vidio spominjati jade neizvrsnih i nerentabilnih na tržištu koje neumoljivo selektira jedne od drugih? To su najobičnije populističke gluposti. Neizvrsni su prešućeni, o njima se ne govori. Nema ih ni u udžbenicima. Za razliku od Luke i Marija, a i izvrsnih poduzetničkih heroja koji su, naravno, sami zaslužni za svoju izvrsnost, uz malu pomoć tate HDZovca, doduše, ali to se obično u udžbenicima ne spominje.

U Hrvatskoj 2018. godine, zemlji domoljublja i nacionalnog zajedništva, ta se borba za izvrsnost u svakodnevnoj implementaciji svodi na kanibalizam: ja nemam stalni ugovor ni radnička prava pa što bi ih imao ti, lijenčino! Ne otimaj moj kruh i moj novac, gubitniče! Zvuči to kao postapokaliptični roman, premda nas sa svih strana bombardiraju s happy happy spikom o Hrvatskoj kao zemlji ogromnih nerealiziranih mogućnosti, zemlji srebrnih, a zapravo zlatnih nogometaša i izvrsne i obrazovane mladeži koja će nas sve spasiti. Razlike su to u mentalnom sklopu prema onom gubitničkom, solidarnom i socijalističkom, razlike su to koje se mjere svjetlosnim godinama i u tim snovima nema mjesta za poražene koji su sami sebi krivi. U tim snovima mjesta ima samo za blještavi svijet zapada, napretka i civilizacije, svijet poduzetnih i kreativnih ljudi s vječnim smiješkom na licu, koji uvijek gledaju samo unaprijed. Svijet je to kojem odavno pripadamo, a, eto, nikako da u njega uletimo. Još samo malo.

Hieronymus Bosch, Pakao, detalj

<< Nekoliko savjeta akvarelistu-početniku

Sutra je ponedjeljak >>

Zadnji put osvježeno 3. rujna 2018. godine