Senj i Krasno (5. siječnja 2013. godine, materijal iz 4.1.2013.)

Utvrda Nehaj

Putujući godinama na otok Rab prolazio sam pored te utvrde nalik na kocku (iznad) i, naravno, stalno govorio sebi da ću se jednom zaustaviti u Senju i obići je. Tim više što mi se oblik te impresivne utvrde urezao u pamćenje još valjda od vremena dok sam bio dijete - sjećam se naime kutija šibica sa slikama jugoslavenskih? hrvatskih? znamenitosti od kojih sam zapamtio jedino utvrdu Nehaj.

Na Rabu se nisam odmarao već desetljeće, a utvrdu nisam posjetio ni dok sam posjećivao i volio Rab, a ni u proteklom desetljeću. Do jučer.

Utvrda Nehaj

Utvrda Nehaj možda je najzanimljivija zbog svoje kompaktnosti i dojma snage koji zbog toga ostavlja. Nema na njoj mnogo detalja i ukrasa i sve izgleda kao da je tamo zato što treba biti upravo tamo zbog svoje maksimalne uporabnosti.

Utvrda Nehaj je vizualna varka, jer je iznenađujuće mala kad joj se približite (23 x 23 x 18 m). Posljedica je to njenog impresivnog i pojednostavljenog dizajna.

Utvrda Nehaj

S položaja utvrde vidi se lijepo grad Senj i otoci "preko puta": Krk (područje >> Male i Vele luke), Prvić i Goli prije svega.

U utvrdi je muzej koji ne radi u ovo doba godine. Trenutno se na utvrdi Nehaj obavljaju rekonstrukcijski radovi (ulaz i lice koje gleda prema senjskoj katedrali).

Nehaj je 1558. godine dao izgraditi senjski kapetan Ivan Lenković. Stalnu vojnu posadu Nehaja činili su senjski uskoci, legendarni ratnici, potomci hercegovačkih gorštaka, izbjeglica pred Turcima, koji su u Senju odlučili živjeti slobodno i tako postali trn u oku i Turcima i Venecijancima. A otpor im je išao od ruke. U doba kad je cijela hrvatska obala, osim Dubrovnika, bila pod vlašću Mlečana, Senj je bio slobodni teritorij.

I danas se pričaju legende o lukavstvu senjskih gospodara mora i valova i njihovom magarčenju moćne venecijanske flote. Bog te čuvao senjske ruke!

Utvrda Nehaj

Senj je mali, ali povijesno i kulturno značajan grad pa ima i svoju katedralu Svete Marije (ispod). U njoj se nalaze redovi klupa označeni slovima glagoljice.

Senjska katedrala

Upravo je po glagoljici Senj možda i najpoznatiji. Na jednoj spomen ploči na zgradi na malom trgu ispred katedrale piše:

Na ovome trgu blizu katedrale u kući Silvestra Bedrčića djelovala je od 1494. do 1508.

SENJSKA GLAGOLJSKA TISKARA

u kojoj su 7. kolovoza 1494. Blaž Baromić, Silvestar Bedričić i Gašpar Turčić objavili

MISAL

... a na spomeniku u obliku knjige na istom trgu piše:

885
U povodu 1100. obljetnice smrti Metodija s bratom Ćirilom utemeljitelja slavenske pismenosti i slavenskog bogoslužja u gradu Senju kolijevci hrvatske glagoljske baštine spomen podiže

Narod senjski

Godine 1985.

Ne znam baš šta bi narod Krka rekao o ovome "kolijevka hrvatske glagoljske baštine", ali svakako je lijepo da se narod hrvatski ponosi svojom pismenošću gdje god bili.

Gradski muzej (fotografija ispod; zgrada s balkonom - palača obitelji Vukasović iz XIV-XV stoljeća) može poslužiti za brzi tečaj o povijesti Senja. Trenutno je u fazi obnove, ali ako dovoljno uporno inzistirate, pustit će vas unutra.

Senjski muzej

O povijesti Senja, u muzeju se, između ostalog može pročitati:

Senj je grad čija povijesna nit neprekinuto teče od prapovijesti do danas... Povijest Senja seže u daleku prošlost. Zasigurno je bio predilirsko i ilirsko naselje, zatim je postao antički grad Senia, nakon koje se spominje pod različitim imenima: SIGNIA, SIGNA, SVEC, SCEN, SCEINGNIA, SCENYA, SENNIA, SENIA, SEGNIA, ZENNYA, SCENIA, SEGNA, SEN, SCEGNIA.

Dolaskom Hrvata u Senj, u sklopu seobe naroda na ruševinama antičke Senije Hrvati će sagraditi srednjovjekovan hrvatski grad Senj, vrlo važan za hrvatsku povijest i kulturu.

U prapovijesno doba područje Senja naseljavaju ilirska plemena. Dokaz tome je gradinski tip naselja utvrđen na povišenim i zaštićenim mjestima udaljenim od mora.

Senija je kroz svoju povijest stoljećima bila glavna luka i idealna polazišna točka za put u unutrašnjost preko prijevoja Vratnik, kako Japoda tako i Liburna, zatim Rimljana i naposljetku Hrvata...

... Značaj Senja raste početkom XII. st. kada se središte hrvatske države pomiče prema sjeveru. Senj postaje najbliža luka koja morskim putem povezuje nova politička, gospodarska i kulturna središta sa zapadom, zbog čega važnost grada raste u srednjovjekovnoj hrvatskoj povijesti.
Senjski muzej; amfora

Vezanosti Senja uz more, brodove i trgovačke puteve posvećena je posebna soba u muzeju u kojoj se nalazi hidroarheološka zbirka. Tamo se mogu vidjeti podmorski nalazi, uglavnom amfore (fotografija iznad) te naučiti nešto o brodovima koji su se u Senju gradili i koji su u Senj dolazili.

Meni je najzanimljiviji dio muzeja bio onaj vezan uz miješanje stanovništva na senjskom području. Turska je navala istisnula silno raznoliko stanovništvo, a na fronti prodora, u mekom trbuhu Hrvatske našle su se naglo skupa i pomiješane svakakve varijante slavenskog življa. Tako se i u Senju i u njegovoj okolici sjatilo svo šarenilo izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, katolika i pravoslavaca, a posebno su zanimljivi Bunjevci. Fotografija ispod prikazuje radnu odjeću senjskog Bunjevca.

Nošnja senjskih bunjevaca

Geografsko porijeklo senjskih Bunjevaca ne zna se izgleda posve točno, a neki smatraju da potječu iz prostora oko Mostara i rijeke Bune. Na jednom od zemljovida u muzeju skicirane su moguće seobe Bunjevaca, iz područja oko Livna, Duvna i Mostara prema makarskom, šibenskom i zadarskom zaleđu između 13. i 16. stolječa. A onda iz zadarskog zaleđa u dva navrata, 1605. i 1627. godine prema Liču i zaleđu Senja. Njihovo donekle zagonetno porijeklo vidi se i u različitim interpretacijama imena Bunjevci. U muzeju o tome između ostalog piše:

Bunjevci su etnička skupina podijeljena u tri ogranka:

1. Dalmatinski (Dalmatinska zagora i jugozapadni dijelovi Bosne i Hercegovine)
2. Primorsko-lički (Gorski kotar, Hrvatsko primorje i Lika)
3. Podunavski (Bačka, južna Mađarska i okolica Budimpešte)
...
O imenu Bunjevac raspravlja se još od kraja 18. stoljeća pa do sadašnjosti. Napisane su brojne rasprave i članci iz kojih proizlazi nekoliko teorija (ovdje se iznose samo najzanimljivije):

1. Bunjevci su ime dobili po rijeci Buni u Hercegovini iz čije su okolice svi potekli. Ova teorija svoj temelj ima i u bunjevačkoj narodnoj tradiciji, o čemu najbolje svjedoče stihovi; Didovi nam izdaleka, ondud gdi je Buna rika.

2. Bunjevci su ime dobili po imenici bunja, što se odnosi na posebnu vrstu kućica u kojima su u ranijim razdobljima stanovali, a kasnije su služile za sklonište pastirima i stoci. Kućice su zidane tehnikom suhozida od kamena, i to tako da su se gornji slojevi postupno uvlačili unutra prema sredini da bi se dobio krov u obliku stošca.

3. Bunjevci su ime dobili po glagolu bunjati, tj. govoriti nešto što se ne razumije, kako su činili katolici koji su se Bogu molili na nerazumljivom latinskom jeziku.

4. Bunjevci su ime dobili po osobnom imenu Bunj koje dolazi od imena Bunislav, Bonifacije ili Bun (Bonus), od kojeg imena navodno potiče i toponim Bunić.

5. Bunjevci su ime dobili jer su se stalno bunili, dakle po bunama koje su podizali protiv svih vlasti pod kojima su bili.

Eto kakvo se buntovno i uskočko stanovništvo skupilo u Senju i oko Senja, ali ih rastjeraše 1617. godine velike sile, Austrijanci i Venecijanci, mirovnim sporazumom potpisanim u Madridu. Sporazum je nalagao da se uskoci iz Senja moraju raseliti, napustiti more (!), a da se njihove lađe moraju spaliti. Tako je i bilo - uskoci se raseljeni po Vojnoj krajini i Žumberku, a u grad Senj ulazi njemačka vojna posada.

Dvanaestak kilometara cestom niz more, do Svetog Jurja pa preko planine. Kako se put penje prema Krasnom, spajaju se u pogledu more i planina, a zadnji se put otoci mogu vidjeti negdje s područja sela Oltari, gdje je načinjena i fotografija iznad. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji. Šteta je jedino što je svjetlost jučer bila tmurna.

Krasno je sedam kilometara razvučeno selo na velebitskoj zaravni, Krasnarskom polju, poznato po ovcama, siru, šumariji i pilani, a pogotovo svetištu Majke Božje od Krasna. Svetište je skromna gorska crkva okružena klupama u šumi. Crkva je ukrašena posve naivno (fotografija ispod), a taj način izgleda poziva i hodočasnike da u njoj ostave i svoje rukotvorine posvećene Majci Božjoj - vezove, slike, i slično. Neobično.

Fotografija ispod prikazuje sliku svetog Josipa na drvenom stropu crkve.

slika sv. Josipa, crkva Majke Božje od Krasna

Do svetišta se treba dosta uspeti iz Krasnog, ali sve do samog vrha vodi asfaltirani put. Meni je posebno zanimljiv bio snažan, gotovo dezinfekcijski, ali i izrazito ugodan miris oko krasnarskog svetišta. Nisam mu uspio odrediti izvor pa sam ga pripisao vjerojatno nedavnoj sječi stabala i aromatičnim smolama koje se pri tome oslobađaju. Krasno.

U crkvi je bila jedna starija žena za koju mi se čini da ovdje svakodnevno dolazi pješačeći iz Krasnog. Osim nje, na cijelom području svetišta nismo vidjeli nikoga, premda pored ugostiteljskog objekta na vrhu iznad crkve žive dva dobro uhranjena psa za koje se očigledno netko dobro brine.

S položaja tog restorana otvara se širok pogled na Krasnarsko polje, ali i prema brdovitom zaleđu (fotografija ispod; >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji). Krasno!

Od Krasnog, put vodi prema unutrašnjosti, prema Otočcu, a onda je i autoput blizu.

NADOPUNA: (9. veljače 2014. godine) Dobio sam mail od kolege s nekoliko vrlo zanimljivih primjedbi o Krasnom (zapravo, izgleda Krasnu, vidi ispod) pa ih prenosim.

Prema tim informacijama, dobivenih iz relevantnih izvora, "Krasno" se po padežima deklinira kao:

Nadalje:

<< Cesargrad Oroslavje i Bedekovčina >>

Zadnji put osvježeno 9. veljače 2014. godine