Prijava besprimjernog vandalizma, 6. veljače 2021. godine

Dalibor Vukičević

Savjetu Instituta za fiziku Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Prijava besprimjernog vandalizma

Danas, petog decembra tisuću devetsto osamdeset i treće u 10 sati prije podne oborena je prelijepa i preponosna srebrna breza u parku IFS-a. To kriminalno djelo, koje nažalost nisam uspio spriječiti, izvršeno je s namjerom sprečavanja oštećenja betonske straćare i rugla, takozvanog bunkera za plinove tvornice poluvodiča. Trenutak je da se podsjetimo kako nema dovoljno jakog razloga da se obori jedno prelijepo stablo koje je u našem krugu ponosno živjelo od osnutka instituta, a to znači i da je član ove zajednice znatno dulje od velike većine radnika instituta i od svakog člana savjeta ponaosob. Danas, taj je predivni ukras instituta bezočno prelomljen, sramno skrivećki raskomadan i odnesen na smetlište, a sve zato da ne bi svojim petnaestogodišnjim žilama podrivao BETONSKI BUNKER. Betonski bunker je trebalo srušiti ako je ometao nesmetani rast toga ponosnog bića i eventualno ga preseliti negdje gdje će činiti manje štete. Ubojstvo petnaestogodišnje ljepotice ne da se ničime opravdati.

Dalibor Vukičević

P.S. Molim savjet instituta da ovu prijavu uputi Samoupravnoj radničkoj kontroli, znanstvenom vijeću, zboru radnika i sindikatu.

Ovaj važan i lijep dokument dobio sam danas od kolege teoretičara, prekaljenog IFSovca koji je prošle godine otišao u mirovinu. On smatra da se tada, tisuću devetsto osamdeset treće, i o ljudima i o brezama mislilo drugačije nego danas, a da je svakako bilo slobode da se o takvim stvarima govori i javno i glasno. Iako bi mnogi rado rekli da u onom sustavu nitko protiv BUNKERA nije smio ni zucnuti, kamoli zbog neke breze. Umirovljeni kolega misli da je danas mnogo teže zamisliti dopis ovakve vrste upravi instituta nego što je to bilo 1983. godine. Po tome je naše vrijeme human resourcesa i djelatnika umjesto ljudi, ropskije nego ono otprije trideset sedam godina.

Ja se slažem da se mnogo toga promijenilo, ali nije se promijenilo to da i danas gradimo betonske bunkere i predstavljamo ih kao sjajne investicije i znanstvene vrhunce. Bunkera se pak nakon petnaest godina nitko i ne sjeća i svima se gade, iako su zbog njih posječene petnaestogodišnje breze, a i ljudi pogurani ustranu, ako su slučajno bunkerima zasmetali. I danas bi se, uostalom, s takvim dopisom skoro svi sprdali kao što su se sigurno sprdali i 1983. godine.

Uvijek su postojali i postojat će oni kojima bunkeri koriste i koji na njih zasjednu da svima zapovijedaju, bez obzira na sve breze koje su sasjekli, zbog čega nisu ni trepnuli. Privukli su sredstva da ih uliju u beskorisni beton kojim će paradirati uokolo barem nekoliko godina.

Slažem se ipak s kolegom IFSovcem da je mnogo breza u međuvremenu, od tisuću devetso osamdeset treće, posječeno i betona naliveno, a da se nitko o tome nije oglasio pa ni ja. Po tome je 1983. godina bila slobodnija, ali trebao se naći i jedan Vukičević da provocira i podvikne. Iako uzalud, naravno. Betonska rugla su znakovi i nadgrobni kamenovi našeg vremena.

<< Jer imam plan Jeruzalem u plamenu >>

Zadnji put osvježeno: 6. veljače 2021. godine.