Jer imam plan (1. veljače 2021. godine)

Nije me voljela gledati i polusvjesno je puštala da je čekam u hodniku puno duže od drugih pacijenata, jer je znala da će sve to završiti jednako bijedno kao i inače. Ona će pogledati i te nove pretrage koje sam donio, uočiti da je skoro sve u redu i opet neće znati što da radi sa mnom. Zapravo bi me najradije proglasila umišljenim bolesnikom i poslala nekom drugom da nisam na njene oči znao iskašljati punu šaku krvi kad se tražio kakav citološki uzorak ili nešto slično.

Liječnici zapravo ne vole one kojima ne mogu ili ne znaju pomoći. Najradije bi da im se maknu iz čekaonica i klinika, i mogu ih, uostalom, donekle i razumjeti. Moja mi bolest omogućava da razumijem ljude što mi je prije bilo uskraćeno. Sad mogu čekati koliko god treba i odraditi mirno i još jedan posve bezuspješan susret u ordinaciji. Jer imam plan.

Liječnici ne vole kad ih se suoči s činjenicom da ima onih koji trebaju njihovu pomoć, a oni im je ne mogu, ili, još gore, ne znaju dati. To umanjuje njihovu visoku sliku o sebi i sve one bombonijere zahvale i dirljiva pisma spašenih, koji su doduše slučajevi koje je bilo uglavnom lako kategorizirati. Neke liječnike, a takvi će prije ili kasnije napustiti svoje zanimanje, proganja i potisnuta tjeskoba zbog toga što postoje ljudi koji možda upravo ovaj čas bespovratno propadaju i umiru, a da su oni zato krivi. Zato što im ne znaju pomoći. Tko zna što im je. Pa iako to nikad ne bi priznali, moglo bi se reći da im smrt takvih donosi olakšanje – više ih neće gledati kako posve uzaludno čekaju pred vratima, nakon još jedne pretrage koja ne objašnjava baš ništa, iako je posve jasno da kopne. Svaki put sve više.

<< Nekoliko usputnih opažanja Prijava besprimjernog vandalizma >>

Zadnji put osvježeno: 1. veljače 2021. godine