Pravo na ljenčarenje (11. veljače 2019. godine)

Krajem 2013. godine, dok sam svakotjedno nastupao na javnoj hrvatskoj dalekovidnici, u jednoj sam emisiji rekao da se pomalo brinem što se cijelo stoljeće nakon radničkih demonstracija za osmosatno radno vrijeme bavimo pravom na rad, umjesto da razgovaramo o pravu na nerad. Naravno, u zemlji u kojoj živimo, ta se izjava tumačila uglavnom prizemno politički, da se radi o ostacima socijalističkog mentaliteta i jugokomunizma, starim neprijateljima novog svijeta i samostalne Hrvatske. Oni koji su takvo što pomislili i napisali pritom su zaboravili da je upravo socijalizam živio na kultu radnika-udarnika, Alije Sirotanovića i Arifa Heralića, rudara koji prebacuju sve moguće norme kopajući danonoćno ugljen, a za svoj trud ne traže nikakvu nagradu osim veće lopate. U toj je anegdoti sadržan moralni kredo jugoslavenskog socijalizma i svetački lik udarnika koji je imao cilj donekle zamijeniti one uobičajene svece s ikona, koji uglavnom slabo šta rade i ne doprinose socijalističkoj zajednici i napretku radnog naroda.

U tjednima koji su slijedili, tu i tamo sam dopunjavao svoju izjavu, u malenim paketima riječi, koliko forma talk-showa jednog zabavnog programa koji bi htio biti intelektualan dopušta. Znao sam tako citirati Buckyja Fullera, recimo onu njegovu o tome da se "moramo riješiti naizgled točnog, a zapravo potpuno pogrešnog koncepta da svatko mora zarađivati za život" ili ukazivati da je inzistiranje na izvrsnosti samo novi oblik radnog moraliziranja. Prisjetio sam se toga, evo skoro šest godina kasnije, zato što su me zamolili da, opet za televiziju, ali jednu drugu, kažem nešto o "pravu na ljenčarenje". Bit će valjda da sam ostao usamljeni ekspert za nerad i "ljenčarenje" i da nitko drugi o tome ne smije ni zucnuti pa makar samo onako teorijski, apstraktno, rastavljajući riječi i pojmove na slogove i ukazujući na problematičnost koncepcije i konstrukcije radnog morala. Pa moram onda ja.

Govoriti o "pravu na ljenčarenje" zapravo znači potpuno spustiti gard i otvoriti se širom čak i najnesposobnijim udaračima. Tko u ovom krajnje ispravnom i vrlom vremenu uopće može propitivati vrijednost i značenje rada i tko je do te mjere dekadentan da relativizira trud bijednih i siromašnih koji ni ono malo što imaju ne bi imali bez napornog rada o kojem im život ovisi? No, to plitko moraliziranje mora se naravno podvrgnuti kritici. Zašto su bijedni i siromašni bijedni i siromašni iako mnogi od njih naporno rade, a zašto su bogati rastrošni i bogati iako mnogi od njih često ne rade baš ništa? Očito se ovdje radi o tome da je radno moraliziranje najobičnija krinka ispod koje se krije prava istina o ekonomsko-radnim odnosima i značenju i kontekstu rada.

Treba, naravno, početi od početka: što bi to uopće "pravo na ljenčarenje" trebalo značiti i o čemu uopće govorimo? Konzultiranjem rječnika hrvatskog jezika zaključujemo da je lijen onaj koji ne voli raditi, koji malo radi ili koji izbjegava napor, a one koji su lijenom oprečni nazivamo marljivim i radinim. Ljenčarenje znači "ne raditi ništa zbog lijenosti", dakle ne znači samo "ne raditi ništa", nego ne raditi ništa zato što se raditi ne voli i zato što se rad izbjegava. Pod radom u hrvatskom jeziku mislimo na razne stvari. Neke od jezičnih definicija u pojam rada uključuju i koncept korisnosti, neke koncept plaće i naknade (zaraditi), a neke manje više ponavljaju fizikalnu definiciju rada. Već tu se očito nalazimo na skliskom terenu jer jezične definicije u sebi uključuju koncepte koji mogu, ovisno o ideologijama kroz koje ih se gleda, značiti različite stvari. Što, na primjer, znači "korisno" u kontekstu rada? Korisno za koga i po kojim kriterijima? Opravdava li sama činjenica da se za rad dobiva plaća njegovu korisnost i opravdanost, ili su to dvije različite, a ponekad i isključive definicije rada?

Riječi su, naravno, samo naizgled neutralna sredstva komunikacije. Mnoge od njih sadrže i definiraju moralno-kulturni okvir unutar kojeg se izmjenjuju. Koristeći riječi, teško je misliti izvan onoga što riječi priopćavaju, pogotovo ako su natopljene vrijednosnim značenjem. I riječ "ljenčarenje" je takva. Ljenčarenje, dakle, nije sloboda od radne prisile, nego grijeh - ljenčari se "zato što se ne voli raditi", a kako je rad civilizacijska i kulturna vrijednost, ljenčarenje je, naravno, grijeh. Ljenčarenje i rad definiraju zapravo naše vrijeme, a to kako ga provodimo moralno označava život koji živimo - sagriješismo li lijeno ili uzorito odradismo svoj vijek? Vrijeme se, barem kod vrijednih pojedinaca koji doprinose zajednici, dijeli na vrijeme rada i vrijeme odmora od rada, tj. vrijeme života pojedinca ima pravog smisla utoliko ukoliko se veže za i odnosi prema radu - sve ostalo je, kako se kaže, "gubljenje vremena" [1]. Pa čak i kad se odmaramo, ne odmaramo se zato da uživamo, da budemo U ŽIVOtu, da živimo, nego se odmaramo od rada, zato da bismo nakon odmora mogli opet, a poželjno je i još bolje i više, raditi - na kraju, svoj smo odmor pošteno zaRADili [2]. Tek u takvoj kontekstualizaciji odmora možemo se odmarati mirne savjesti, shvaćajući svoje "poroke" življenja i uživanja kao sredstvo da radimo još bolje. Griješili smo, ali će nam biti oprošteno kad opet marljivo prionemo radu i zarađivanju plaće. Lijenost je, naime, i jedan od sedam glavnih grijeha prema kršćanskom učenju. No, za razliku od vjerskog, religijskog grijeha ljenčarenja, koji se obično navodno kažnjava u drugoj, naknadnoj stvarnosti i dimenziji, grijeh ljenčarenja i bijega od rada i izvan kruto definiranih godišnjih odmora i vikenda, grijeh neispunjavanja zadanih normi i ishoda, kažnjava se u ovom svijetu, u konkretnoj realnosti i to čim prije [3]. Po tome je kazna ovog stvarnog, "real-ekonomskog" svijeta mnogo okrutnija od one kojom straše religije. Treba kazniti lijenčine da gore u vječnom ognju ovog svijeta kojem ne žele služiti. Neka se, na primjer, razbole i umru bez pomoći koju ne mogu platiti je nisu zaRADili svoju plaću! Neka umru od gladi jer su smrtno krivi zato što ne rade i ne žele raditi! Tko je danas, osim možda vjerskih fanatika, u toj mjeri osjetljiv na bludnost, oholost, neumjerenost u jelu i piću, zavist i škrtost kao na lijenost? Pohlepa, kao preostali nespomenuti kršćanski grijeh, zapravo se i ne smatra grijehom u realnom ekonomskom svijetu, nego je mnogi smatraju zdravim nagonom koji pogoni radni sustav. Tako se uz dobro utuvljeno značenje riječi "lijenost" rebrendirala i riječ "pohlepa" zato da adekvatno utjelovi ekonomske okvire i odnose i radni moral.

Doduše, pohlepa se "rebrendirala" tako da se uglavnom ne koristi tamo gdje bi je trebalo koristiti, nego se umjesto nje umeću druge riječi pozitivnog značenja. Tako se, na primjer, klasu najbogatijih rijetko opisuje kao pohlepnu, nego se ističu njihove navodne radne zasluge. Koliko samo filantropi rade dvadeset i četiri sata dnevno, pomažući nesebično svijetu i onima obespravljenima, dijeleći novce šakom i kapom, unoseći se u taj "posao" srcem i dušom?! No, i iz elementarnih ekonomskih modela, a i iz svakodnevnog uvida, znamo da profit u ogromnom postotku ne odlazi onima koji imaju srce i dušu, nego onima koji već imaju najviše, a zarađuju posve neovisno o "srcu i duši", zapravo na tuđem radu i tuđim srcima i dušama. Mnogima je današnji svijet rada i nemoguće zamisliti bez onih na vrhu, najvrjednijih i najradišnijih od nas, bogatih investitora koji svojim altruizmom omogućuju postojanje rada i radnih mjesta i koje upravo zato treba osloboditi svih poreza da bi sustav rada i proizvodnje uopće funkcionirao. Tom se vrstom altruizma koja zasigurno iskupljuje mnoge grijehe ne može baviti bilo tko nego samo oni najbogatiji, koji imaju ogromne količine novca i koji mogu podnijeti svu težinu rada i neizvjesnosti koju mi obični smrtnici ne možemo ni zamisliti. Tako barem piše u novinama. One malo ozbiljnije, a i iskrenije novine, ne bave se navodnim altruizmom i radnim elanom bogataša nego ih uistinu nazivaju pohlepnima, ali toj njihovoj osobini pridaju gotovo magičnu kvalitetu bez koje bi ekonomiju bilo posve nemoguće zamisliti - ako, dakle, i jesu pohlepni, taj grijeh moraju nositi na svojim plećima da bismo svi mi ostali mogli zarađivati svoje plaće i sudjelovati, u okviru svojih mogućnosti, u stjecanju.

Pa ipak, nakon sve propagande i odgojno-obrazovnog utuvljivanja, istinskim i osviještenim "lijenčinama" se zavidi, donekle slično kao što se zavidi i mudracima, sanjasinima i debelim bodisatvama koji prezirno, a ponekad i s dozom sjajnog humora, odbacuju privid "stvarnog" svijeta koji bi se htio utuviti riječima, odgojem i tradicijom. "Ima previše vremena!" izgovara se sa zavišću, jer svjesne "lijenčine" uistinu pokušavaju povratiti kontrolu nad svojim vremenom i životom. No ta je zavist opasna i dobro pripazite da je kod koga ne izazovete! Tog, naime, tko ima "previše vremena" da živi, da se bavi nečim što ga veseli i oslobađa, a što ne donosi nikakav profit, treba svakako zbog tog grijeha kazniti. Otkud mu uopće ta lijena ideja da bi "radio" nešto za svoju dušu? To svakako nije rad, barem ne u onom smislu u kojem smo naučeni razumijevati rad. Taj se moralizatorski odnos naše civilizacije prema navodnim "lijenčinama" i nezaposlenima jasno vidi i u državnim pomoćima za nezaposlene. Tu ćete pomoć, čak i u najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim društvima moći dobiti samo ukoliko možete dokazati da posao niste mogli pronaći i ako niste do te mjere moralno iskvareni da ste poslove koji su vam nuđeni odbijali. Ukoliko ste, dakle, odbili ponuđeni vam posao, pomoć ni ne zaslužujete niti ćete je dobiti. Počinili ste neoprostivi grijeh.

Pravovjerni radnik, vrijedni član radne zajednice, uvijek odgađa življenje za budućnost; on je obrazovan i odgojen da strepi da će budućnost donijeti nevolje koje se neće moći nikako prevazići osim ako se za njih ne pripremi radeći danas. Lijenčina, nasuprot tome, želi živjeti i uživati danas i odmah. Pogotovo se to odnosi na osviještenu lijenčinu koja zna da nikoje drugo vrijeme ni ne postoji osim ovoga koje upravo živimo i da onaj koji ne zna živjeti danas neće znati živjeti ni sutra. Osviještena lijenčina također dobro zna da je cijelo evanđelje rada uglavnom napuhnuta zlokobna bajka ne bi li se vrijednim radnim ljudima otelo ono jedino što imaju - vrijeme, tj. ne bi li ih se uvjerilo da rade, i to uglavnom za gigantske profite drugih, umjesto da žive. Za te se potrebe ponekad propagira i priča o radu kao načinu života i zanimanjima koja nisu zapravo rad nego "životna strast" ili nešto slično. No ta je priča očita podvala jer se čak i u donekle zanimljivim i kreativnim zanimanjima ne nagrađuje nikakva "strast" nego konkretna norma koja se posvuda mjeri i povećava svaki put kad se dostigne, a nameće se čak i u djelatnostima u kojima norma nema baš nikakvog smisla. Svugdje je danas na snazi histerija mjerenja, prebacivanja norme i sveopćeg i svakodnevnog napretka koji se iz izmjerenih podataka očitava. Sve raste, svake godine sve više i više, premda se o suštini i značenju izmjerenih podataka rijetko tko pita.

Koliko je životni stav lijenčine opasan najbolje nam govori moralna pouka u priči o cvrčku i mravu - cvrčak je lijenčina koja uživa i svira danas, ali zbog toga će patiti i biti kažnjen kad dođe zima, jer zime naravno uvijek dolaze. Mrav je vrijedni radnik i uspijeva preživjeti zimu zato jer se za nju spremao ljeti. Ima u cijeloj toj priči ipak nečeg nejasnog jer cvrčak ipak uŽIVA dok mrav tek preŽIVLJAVA pa čak i kad zima dođe on planira proljetne radove u strahu od iduće zime i volatilnosti tržišta kapitala. [4]

Mržnja, a zapravo podsvjesna zavist prema onima koji se pokušavaju otrgnuti okovima rada, a nisu oni s vrha ekonomske distribucije koji na to imaju svako "pravo", toliko se duboko usadila u međuljudske odnose da oni koji mrze navodne "lijenčine" ni ne shvaćaju da su odgojeni i kondicionirani da mrze. Jer roblje se najbolje nadzire tako da se zapravo nikako posebno ni ne nadzire, nego da se robovi sami pobrinu da nikakve ideje o slobodi nikome iz njihovog kruga i ne padaju na pamet - tako su naučeni i odgojeni i utuvljeno im je da su njihov radno-ropski položaj i stalno strahovanje za vlastitu egzistenciju i egzistenciju svojih obitelji jedini mogući način na koji se ekonomija može odvijati. Silni prevrati na burzi, propadanja valuta i biznisa, kamatne stope federalnih banaka, opcije s ugovorenim prinosima u budućnosti, sve su to razlozi da radni ljudi strahuju za vlastitu egzistenciju premda sa svim tim zapravo nemaju ništa i skoro sigurno neće nikad ni imati ništa, jer je bavljenje takvim stvarima privilegija onih s vrha raspodjele - formalno je dostupno svima, ali zapravo je dostupno samo onima koji imaju velike količine novca.

Radni mučenik, dakle, pati. S tim se, zapravo, nikako ne treba ismijavati, radnici uistinu i vrlo često pate zbog položaja u kojem se nalaze. No, osim toga što pati i bori se i svakodnevno strepi za svaku kunu, on je i kondicioniran da mrzi sve one koji smatraju da rad i život trebaju biti nešto posve drugo. Za takve lijenčine se svakodnevno izmišljaju nova imena i pripovijedaju se nove strašne priče o tome čime se oni bave tako da se slika o njima osvježi. Takve lijenčine, dakle, ako i imaju kakav posao, svakako zaslužuju otkaz, jer svojim anarhičnim stavom ugrožavaju sustav rada, a i zato jer očito imaju previše vremena da se bave glupostima. Svi moraju radno-pravednički strahovati i svima mora biti podjednako loše, a zapravo lijenčinama mora biti i mnogo gore, zbog razloga pravde i morala, jer se ipak radi o "uhljebima", što god to bilo. To je "radno pravovjerje" zapravo grozomorno propadanje ljudskosti i mogućnosti zamišljanja drukčijeg svijeta, a mržnja i zavist proglašeni su moralnim u radnom smislu. Nedavno sam, tiho i iz pozadine, svjedočio razgovoru dvojice programera, sretnih da mogu napisati pokoju liniju koda, svakodnevno i po normi, uvjerenih da ih to čini moralno superiornima onim "gadnim uhljebima", kako rekoše, iz javnog sektora "kojih je u svakom trenutku na bolovanju barem 3%". Oni nisu ni pomislili da je njihova svakodnevna šljaka bez stvarne mogućnosti za duže bolovanje ponižavajuća i ni ne sanjaju da po tome nešto promijene. Umjesto toga, oni žarko žele da "uhljebi iz javnog sektora" uvijek budu na svom poslu i nikad ne idu na bolovanje. Kao i oni. Radi se o moralu, na kraju.

Radni moral i egzistencijalni strah koji uz njega ide tako omogućavaju postojanje radnika koji marljivo rade, stižu normu, ruše cijenu rada, trpe, ne traže bolovanje ni odmor, a uz to još i stvaraju atmosferu hajke na sve one koji se za sva prava osim prava na rad pokušavaju izboriti, nazivajući ih lijenčinama. Može li se uopće zamisliti pogodnija situacija za one koji profitiraju od njihovog rada?

Koje je zapravo značenje rada i predstavlja li on uistinu neupitnu vrijednost sam po sebi? A što je onda s radom na proizvodnji peći za spaljivanje trupala u konc-logorima u kojima se usmrćuje cijeli jedan narod? Je li taj rad vrijednost ili je sredstvo održavanja zločinačkog režima i provođenja genocida? U ovom ekstremnom slučaju, koji nipošto nije jedini nego je izdvojen radi jasnoće, posve je jasno da rad ne predstavlja vrijednost izvan konteksta pa stoga i ljenčarenje treba sagledati u kontekstu. Rad ne nosi moralnu kvalitetu sam po sebi. Njegovo značenje realizira se tek u odnosima moći u društvu u kojem se odvija. Da se kaže nešto o moralnosti rada treba, između ostalog, pitati: