Kao monah Ryokan, 6. veljače 2019. godine

KAO MONAH RYOKAN*

Što mi se to točno dogodilo
Da nisam uspio ostarjeti
Iako su mi zubi već poispadali
I podočnjaci nabubrili
Čelo se naboralo
A zglobovi potrošili

Nisam se, dakle, uspio ostariti
Iako imam očajne gene
I obiteljske recepte za smrt i propadanje
Na sve moguće načine
Uključujući i onaj
Od običnog starenja

Bit će da je neka greška
U odgoju ili odrastanju
Tvrdoglavost valjda
I odbijanje da prihvatim očigledno
Nisam valjda slušao kad je trebalo
A i djeca čitaju svakakve gluposti
Koje nemaju baš nikakve veze sa životom
I starenjem
Bit će da se nešto od toga
I kod mene primilo

Sad je uostalom kasno da se kajem
A ni ne znam kako se uopće kaje
Tek ću spomenuti
Da sam se duboko naklonio jučer
Prvoj visibabi ove godine
I da su mi pukle hlače.

Antonio Šiber, 2019.

* Monah Ryokan (Ryokan Taigu, 1758 - 1831) jedan je od najšire omiljenih likova zen budizma, ne po nekom sjajnom i mudrom učenju (jer zen može ići i ozbiljno i intelektualno, a i potpuno drukčije) nego po oduševljenom i iskrenom pristupu svijetu. Mnogo je anegdota o njemu koje se prepričavaju već dvjesto godina, a u jednoj od njih, Ryokan se kasno noću vratio u svoju ruševnu planinsku kolibicu i tamo zatekao lopova koji ga je došao opljačkati, ali u kolibi baš ništa nije našao. Ryokanu ga je bilo žao, a i bilo mu je krivo što je lopov prešao toliki put i baš ništa nije našao u njegovoj bijednoj kolibi. "Prešao si dug put da me posjetiš i ne bi se trebao vratiti praznih ruku. Molim te primi moju odjeću kao dar." Lopov se tako ipak nije vratio praznih ruku, a Ryokan je nastavio sjediti u hladnoj kolibi, gol pored prozora i vidjevši sjajni pun mjesec pomislio kako je šteta što taj lijepi mjesec nije mogao pokloniti lopovu. O tome je napisao i haiku:

Lopov provalnik
zaboravio ga je -
Mjesec u oknu.

(na hrvatski previo V. Devide)

Ryokana su zvali i dobroćudnom ludom i mudracem, a u zenu je lik prosvijetljene lude, ekscentričnog bodisatve koji živi među ljudima i sudjeluje na svoj čudan način u svakodnevnom, naizgled posve blentav ili se stalno smije i veseli, dobro poznat. Takav je npr. i lik monaha Budaija, "debelog Bude" ili "Bude koji se smije".

I u kršćanstvu postoje donekle slični likovi. Franjo bi vjerojatno bio sličan karakter kad se s njega makne sva posveta koju mu je Crkva nalijepila, a tu su i pravoslavni asketi jurodivi, "blagoslovljene lude", koji mogu biti budalasti i spontani ili čak posve ludi iz uobičajenog očišta.

<< Kijametski dani Pravo na ljenčarenje >>

Zadnji put osvježeno: 12. veljače 2019. godine.