Piran u magli (24. prosinca 2013. godine, materijal iz 22. i 23.12.2013.)

Svjetionik u Piranu

Od Postojne pa sve do pred Koper prati nas magla. I to ne samo "magla", izrečeno svakodnevno u neka od zagrebačkih jutara na prijelazu jeseni u zimu kad je teško disati, nego ljepljiva bijela melasa od koje se automobil i vozač doslovce dave. Ne vidi se ništa. Sretan sam što tu i tamo ugledam crtu na putu. Palim sva četiri žmigavca, bojim se da će se netko zabiti u mene. Nikad nisam vozio u takvim uvjetima.

U Piran stižemo tek pred večer. Malo odmora, a onda do mora. Staza uz dvometarske stijene razbacane kao lego kockice. More ih svako malo preslaguje. Kad mu se igra.

Svjetionik? Crkva? (iznad). Vidio sam to već. Radi se o jednom od zaštitnih znakova Pirana.

Sv. Juraj u Piranu noću.

Iza svjetionika staza prestaje. Obala se strmo uzdiže. Kroz grad se polako uspinjemo prema Svetom Jurju koji gori kao baklja (iznad). U daljini se vide piranske zidine.

Rotunda pored Jurja (ispod). Krstionica. Baptisterij.

Rotunda, Piran.

Do zidina se teren i dalje penje, i premda uspon nije pretežak, svejedno nam je bilo žao što nismo mogli ući. Zatvoreno. Prekasno. Sutra će nam trebati kovanice po 1 euro koje se ubacuju da se metalna vrata umile i okrenu za 120 stupnjeva, tako da jedan kroz njih može proći.

Stepenicama se niz zidine spuštamo prema gradu. Tartinijev trg (ispod). Kakva svjetlost. Juraj se ogleda u prizemljenoj magli. Sutra se ovdje moram vratiti, moram pokušati dostojno fotografirati Tartinijev spomenik. Kolači od čokolade "brez moke" s blagom notom likera od naranče. Izvrsno.

Tartinijev trg, Piran.

Piranske ulice noću (ispod).

Ljudi ovdje govore nekoliko jezika u nekoliko neobičnih kombinacija. Sa mnom uredno razgovaraju na slovenskom, vjeruju valjda da sam iz neke slovenske zabiti. Barem prvih pet minuta. Onda me skuže pa pređu na hrvatski. Ipak, ponosim se i na tih pet minuta.

Ulica, Piran.

Ujutro se ponovo penjemo prema Sv. Jurju. Stazom do svjetionika, kao sinoć, a onda do litice nad kojom stoji Sv. Juraj (ispod).

Sv. Juraj nad liticom

Popevši se do Jurja gledamo Piran (ispod). Tartinijev trg se već probudio.

Tartinijev trg, pogled od Sv. Jurja

A onda na piranske zidine (ispod), naravno iz doba kad je ovdje rikao krilati lav.

Euro. Klik - klak. Euro. Klik - klak.

Zidine, Piran.

Nema nikoga, a tko bi se i penjao na zidine samo zato da vidi Piran u magli (ispod)? Kakva šteta ... Zamišljam kako bi odavde izgledao Piran obasjan suncem, ali nekako mi ne ide. Možda je i bolje ovako.

Sv. Juraj u magli, pogled sa zidina.

Na Tartinijevom trgu fotografiram spomenik majstoru baroka koji se ovdje rodio - Giuseppeu Tartiniju (ispod).

Moglo bi se reći da smo ovdje dobrim dijelom i zbog njega. Tartinijevi concerti su uvijek nešto novo, nešto uvijek barem malo izvan kanona, barem malo "uvrnuto". Nisam čuo tužnijeg instrumentalnog baroka od njegovih cello concerta. Po mom mišljenju, u concertima za cello nije mu bilo premca, vjerujem da su svi majstori znali da im je tu bitka s Tartinijem izgubljena. On je znao, svjesno ili nesvjesno, da je cello instrument emocije.

Tartinijev spomenik.

Na neki način, Tartini je moj "kolega". Naime, u zrelim se godinama bavio glazbenom teorijom, pokušavajući usavršiti drevni pitagorejski san i povezati geometriju s naprednom baroknom harmonijom (eh, ne ide to samo tako ...). Već četiri godine obilazim oko nekih članaka koje se spremam pročitati, a nikako da nađem za to inspiracije i trenutka. Evo, upravo prelistavam "A Study of the Theories of Giuseppe Tartini" od A. E. Plancharta, Journal od Music Theory 4(1), 32-61 (1960). Evo što, između ostalog, Planchart kaže (moj prijevod na hrvatski):

Za njega, temeljni principi harmonije su egzaktna znanost, izvedena iz prirode, naravno, ali iz prirode kruto određene matematičkim omjerima u kartezijanskom smislu. U njegovim radovima, matematički odnosi i omjeri zauzimaju glavno mjesto, a on ismijava one koji misle da bi principi harmonije mogli ovisiti o osjećaju ili umijeću.

Ha, Tartini očigledno brije, ali dobro ... Ni onaj koji je genijalac redovito ne zna što ga je to zapravo obuzelo.

Odmičem se da konačno fotografiram Tartinijev trg u dostojnoj širini (ispod), iako ne u cijelosti. >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji.

Još malo vožnje i šetnje po slovenskoj Istri, ali ništa nije ni blizu tako lijepo kao Piran.

Dva neraspoložena galeba u Izoli (ispod). A možda samo probavljaju što su im ribari dobacili?

Dva galeba u Izoli.

Vraćamo se preko sjevera (hrvatske) Istre. Plovanija pa poznati predjeli. Dolinom Mirne do Motovuna na kavu. Eh, sve je drukčije zimi. Sve šuti. Čak i Motovun (ispod; pogled s motovunskih zidina).

Pogled s motovunskih zidina
<< Komin Sjetio sam se Samobora >>

Zadnji put osvježeno 24. prosinca 2013. godine