Ozalj, Krašić, Pribić (05. ožujka 2012. godine, materijal iz 03. ožujka 2012.)

Ozalj, munjara

Zagrebački rotor, Starom karlovačkom do Jastrebarskog, a onda slijediti putokaz prema Krašiću ili Ozlju. Da dođete do Ozlja morat ćete preći mostićem preko rijeke Kupe. To je možda i najljepši dio Ozlja jer sam grad nema jasnu formu i neku svoju izrazitost. Ozalj je poznat po munjari i starom gradu. Munjara je prikazana na fotografiji iznad. Na njoj piše "1907 - MUNJARA GRADA KARLOVCA - 1908". Radi se dakle o objektu starijem od 100 godina.

Središnja ozaljska ulica, koja prolazi i mostom preko Kupe zove se, sasvim prigodno, Ulica Nikole Tesle. Kupa je danas bila mirna i relativno bistra, ali zna biti zapjenjena i mutna pa šetnja mostom, pored prilično niske ograde, može biti zanimljivo adrenalinsko iskustvo.

Ozalj, stari grad

Na brdu iznad Ozlja nalazi se stari grad. Njegov noviji dio, nastao u 18. stoljeću prikazan je na fotografiji iznad. Stari je grad neobičan spoj srednjovjekovne, renesansne i barokne arhitekture. Rekao bih da je jedan od zanimljivijih dvoraca u Hrvatskoj, ali je nažalost već dugo vremena zatvoren zbog obnove. Dvorac je u vlasništvu Braće hrvatskog zmaja i oni se bave i njegovom obnovom. Evo što piše na ploči pored dvorca:

O Starom gradu Ozlju

Zrinsko-frankopanski stari grad, simbol Ozlja smješten je na vapnenačkoj stijeni ponad rijeke Kupe. Iako pronađeni prapovijesni, starorimski i srednjovjekovni nalazi potvrđuju život ovog burga, prvi povijesni zapis o gradu potječe iz 1244. godine. Kao vlasnici smjenjuju se najmoćnije feudalne porodice: Babonići, Frankopani i Zrinski, a u 17. st. Ozalj doživljava svoje najsjajnije razdoblje, postavši neslužbenom hrvatskom prijestolnicom. U njemu stoluje ban Petar Zrinski, a u kulturnom životu "vlada" ozaljski književno-jezični krug. Tragičnim smaknućem bana Petra Zrinskog i grofa Frana Krste Frankopana 1671. godine prekinut je i procvat grada. U 18. st. temeljito ga pregrađuju novi vlasnici, Perlas i Batthyani, koji će do tada pretežno gotičkom gradu dati današnji, barokni izgled. Prema svojoj vrijednosti stari grad Ozalj pripada prvoj spomeničkoj kategoriji. U njemu su smješteni Zavičajni muzej i Knjižnica Ivana Belostenca. Godine 1970. okolica Starog grada Ozlja upisana je u Registar posebno zaštićenih objekata prirode kao rezervat prirodnog predjela te se otada pridaje osobita pozornost njenom čuvanju, održavanju i korištenju.

Glavni ulaz u grad vodi preko drvenog mosta (fotografija ispod), no u namjeri da uđete zaustavit će vas željezna vrata. Šteta. Unutrašnjost gledana kroz rešetke izgleda zanimljivo.

Ozalj, stari grad

Dan se polako približavao kraju i spuštala se večer kad smo došli u Krašić. Iz Krašića ne donosim nijednu fotografiju, premda ga navodim u naslovu ovog posta. Ništa od onoga što sam fotografirao nije uspjelo.

Krašić je inače poznat po Aloziju Stepincu koji je tamo dugo službovao.

Dan je zažutio najavljujući sumrak i krenuli smo natrag prema Zagrebu, ali ovaj put "okolo", kroz Samoborsko gorje. I samo što smo napustili Krašić, s lijeve strane ceste, u seocu koje se zove Pribić ugledali smo ovu krasno očuvanu crkvu izgrađenu u bizantskom stilu (fotografija ispod).

Kakvog li iznenađenja... Pozlata na krovu sjaji se žuto i narančasto, a crkvica je okružena umjetnim kanalom ispunjenim vodom i loše očuvanim baroknim dvorcem koji se pomalo obnavlja.

Pribic, crkva

Radi se o grkokatoličkoj crkvi. Unutra je bio mladi svećenik koji je čitao iz biblije radeći krugove ispred oltara. Lijepi duboki glas, nisam uspio vidjeti koliko je vjernika unutra, ali bih po zvuku procijenio da ih nije bilo više od troje-četvoro. S otočića na kojem je crkvica vidi se krašićka župna crkva.

Na fotografiji ispod prikazan je mozaik iznad ulaza u crkvicu.

Pribic, crkva

A fotografija ispod prikazuje neku pticu grabljivicu (?), još jedan zanimljivi i vrlo lijepo izrađeni detalj.

Pribic, crkva, detalj

Ispred crkvice nalazi se obavijesna ploča na kojoj se mogu naći detalji o crkvi i dvorcu oko nje. Evo što tamo piše:

GRKOKATOLIČKA CRKVA BLAGOVIJESTI

GODINA GRADNJE: 1911. (iznutra dovršena 1942.)
ARHITEKTURA: Ova neobizantska crkva rađena je prema projektima Stjepana Podhorskog, a prema želji naručioca križevačkog biskupa Julija Drohobeskog. Barokni dvorac grkokatoličkih biskupa i crkva čine skladnu cjelinu. Centralna građevina natkrivena je kupolom.
POSEBNOST: Strmec Pribićki prvi se put spominje kao posjed 1441. godine. Svojevremeno je bio u vlasništvu bana Petra Zrinskog, a 1682. kupio ga je marčanski grkokatolički biskup Pavao Zorčić. Godine 1942. u mjestu je osnovana župa za katolike istočnog obreda (grkokatolike). U spomen na sklapanje Marčanske unije 1611. godine o sjedinjenju kršćana istočnog obreda s Katoličkom crkvom podignuta je na malom umjetnom otočiću ova grkokatolička crkva posvećena Marijinu navještenju.

Svjetlost je već nestala kad sam pažnju obratio na dvorac oko crkvice pa fotografije baš i nisu uspjele. Ispod donosim jednu na kojoj se vidi nadsvođeni hodnik koji spaja dijelove dvorca.

Pribic, dvorac
<< Ogulin Kamačnik >>

Zadnji put osvježeno 05. ožujka 2012. godine