Teme: knjige · knjižnice · izdavači · AI · internet
Spominju se: Goga
Autori i knjige: Thomas Bernhard, "Stari majstori" · Arthur Schopenhauer, "O knjigama i čitanju"
SAŽETAK: Sve se danas, kažu, može sažeti i objasniti u nekoliko rečenica. Nema više potrebe da čitate, a kamoli da slušate spore podcaste. Pogotovo nema potrebe da čitate starinske debele knjižurine kojih ima još samo u knjižničnim depoima. U novom vremenu čitaju se novi pisci koji nam govore nešto o nama i o našem svijetu – tako tvrde pogotovo mladi koji misle da je njihovo vrijeme bitno drukčije od prošlih vremena. Prošla vremena i mrtvi glasovi te sve ono što zahtijeva vrijeme i trud da bi se razumjelo pripada depoima. U današnjem svijetu sažetaka, instant kulture i umjetne inteligencije, preostale su samo uprosječene i bljutave misli. Svatko, naravno, može i dalje misliti što hoće, pisati i stvarati kreativno i originalno, ali takve su kreacije danas skoro po definiciji anakronične i osuđene su na mrak depoa.
U depou, epizoda 84, 11. rujna 2026.
Antonio Šiber
Sve do prije 6-7 godina, prije nego što sam nabavio tablet koji danas posvuda vučem sa sobom, literarnu sam i intelektualnu inspiraciju tražio po zagrebačkim
knjižnicama. Počelo je to u srednjoj školi, a onda malo zastalo na fakultetu kad sam čitao ipak znatno drukčiju literaturu, a kasnije se nastavljalo s prekidima
i ponovnim počecima. Najviše sam knjiga ipak pročitao zahvaljujući Gogi i njenom članstvu u knjižnici. Obično bih pretražio internetski katalog Knjižnica grada
Zagreba, našao nešto po svom ukusu, zapisao signaturu, a onda žicao Gogu da mi to podigne kad bude i sebi tražila nove knjige. Tako sam zahvaljujući njenoj
članskoj iskaznici pročitao veliki broj knjiga, a i ona mi je nekim preporukama bitno promijenila život (i ne samo preporukama za knjige, naravno). Prvog sam
svog Bernharda, njegov „Mraz“, pročitao upravo na njen prijedlog – to nije mala stvar. Ona kaže da joj je zbog te preporuke i danas žao, ali ne misli to
ozbiljno. Barem mislim da to ne misli ozbiljno.
Sve su signature koje sam zapisivao vodile do zaboravljenih knjiga. Knjižničarke bi za svaki moj izbor morale silaziti u depo, iz kojeg bi se vraćale otresajući
prašinu s knjiga koje su me zanimale, a koje nikog drugog nisu zanimale desetljećima. Na policama koje su u knjižnicama izložene javnosti, uglavnom su knjige
koje ljudi traže, pa i oni koji se zapute među police jer ne znaju što bi čitali, s njih skidaju ono što i drugi traže i time su uglavom zadovoljni. Uostalom,
uglavnom se smatra da je ono što i drugi traže i čitaju, dobar izbor. Knjige u mračnim dubinama depoa su tako zapravo nevidljive tipičnom posjetitelju knjižnice
i tipičnom čitatelju, a knjižničarke tu, naravno, nisu ništa krive, jer nitko te knjige i ne traži pa bi bilo krajnje nepraktično, zapravo i nemoguće, da ih
izvuku iz podruma i poslažu na police. Izdavači i njihove zvijezde, najnagrađivaniji književnici i sve one knjige koje morate pročitati prije nego što
umrete – tako kažu – zapravo uništavaju izbor i nameću se nad svime onim što je zbog njih potisnuto u depo. Ljudi, možda pogotovo oni mlađi, misle i da u tome
ničega važnog ni nema, da je to zastarjela i prevaziđena literatura koja ne govori ništa o ovom njihovom vremenu. Ako čitaju, onda obično spominju neke navodno
važne suvremene autore, koji progovaraju o navodno relevantnim temama današnjice. Moje je pak iskustvo da ako nekog autora puno hvale i ako na njega stalno
naletavate, prema njemu treba odmah zauzeti obrambeni stav.
Arthur Schopenhauer, "O knjigama i čitanju"
Treba se, dakle, uvjeriti da ti veliki i nagrađivani autori današnjice ne pišu za budale, ili da možda i sami nisu budale pa i ne pišu svjesno za budale. To bi
svakako moglo objasniti njihovu veliku popularnost.
I današnji je internet, za koji obično govore kako je oslobodio pisce i intelekt te kako je omogućio svakome da objavljuje bez ikakve barijere, zapravo depo.
Možete uistinu objaviti skoro što god vam je volja, no to je poput objavljivanja u depou, i nitko do onoga što ste objavili ne dolazi ukoliko nije pozicionirano
na vidljivo mjesto na stranicama koje ljudi posjećuju, visoko na listi rezultata pretraživanja, ili ga algoritmi društvenih mreža tu i tamo pokažu široj publici.
Ako ničega od toga nema, vaša je knjiga ili štogod da ste objavili jednako nevidljiva kao da je i niste objavili. Vidljiva je, doduše, onim ljudima koji znaju
nešto o vama, koje zanima ono što imate reći i koji vas iz nekog razloga prate, no ta je publika i po brojnosti i po načinu na koji dolazi do vas slična onoj
koju biste imali i bez interneta, onoj koja vas praktički osobno poznaje, koja, iz nekog razloga, svako malo svrati na vašu adresu. Internet je za takvu vrstu
interesa sekundaran, to su ljudi koji bi i bez interneta sišli u depo.
Sve je ovo još i pojačano otkako, odnedavno, pretraživač interneta Google izbacuje sažetke koje sastavlja umjetna inteligencija i koji se temelje na upitu za
pretraživanje. Većini je to zadovoljavajuće pa i ne idu dalje u svojoj potrazi za informacijom i znanjem, iako bi još uvijek mogli, slijedeći one brojne linkove
koji ostaju ispod AI sažetka. Te su informacije i web stranice, iz kojih je umjetna inteligencija izvukla sažetak, postale depo. Svaki pravi ljubitelj i
poznavalac npr. Bernharda ili Nietzschea zna koliko su kritike, a kamoli sažeci Bernharda i Nietzschea najčešće stravično pogrešni. Stvar je u tome, naravno,
da kritike piše svatko pa i onaj koji uopće ne razumije niti može pojmiti ono što kritizira, stoga među kritikama ima potpuno promašenih i pogrešnih
interpretacija. Tako je sigurno, i još gore, s internetskim AI sažecima. Svatko danas može u pet sekundi dobiti loš i bljutav sažetak, ali za pravu se, a
ne umjetnu intelektualnu avanturu treba i dalje spuštati u prašnjavi depo.
Sve se danas, navodno, može sažeti zahvaljujući umjetnoj inteligenciji. Ljudi šalju ogromne knjige i dokumente aplikacijama za umjetnu inteligenciju koje
proizvode njihov sažetak. Potom pročitaju tih nekoliko rečenica sažetka te smatraju da su apsolvirali sve što u tim knjigama piše. Inteligencija današnjeg
svijeta svela se tako na usvajanje sažetaka, na popunjavanje upitnika i stavljanje kvačica u formama. Nema više nikakve potrebe da se čita i na to troši
vrijeme. Na što bi se onda vrijeme koje tako ostaje moglo “potrošiti”?
Thomas Bernhard, "Stari majstori"
| . | ↓ MP3 --- TRNS --- RSS --- |