Kad kulturni građani plješću, epizoda 81, 29. lipnja 2026.

Znam jednu gospođu, vrhunsku svjetsku pjesnikinju, koja pažljivo i vrijedno prebrojava sve silne nagrade koje je dobila i svaki put pomisli kako je sve veća i veća pjesnikinja.

Dodjele nagrada su, ako zanemarim novac što ga one donose, nešto najnepodnošljivije na svijetu, i to sam iskustvo stekao još u Njemačkoj; one ne uzvisuju kao što sam vjerovao prije no što sam dobio svoju prvu nagradu, već ponizuju, i to na najsramniji način. Samo zato što sam uvijek mislio na novac što ga one donose, podnosio sam ih, samo sam zato ulazio u najrazličitije stare vijećnice i u sve te neukusne dvorane. Do četrdesete. Podvrgavao sam se poniženju tih dodjela nagrada. Do četrdesete. Dopustio sam da mi po tim vijećnicama i svečanim dvoranama seru po glavi, jer dodjeljivanje nagrade nije ništa drugo no da se nekom sere na glavu. Primiti nagradu ne znači drugo no dati si srati na glavu, jer je za to čovjek plaćen. Uvijek sam dodjelu nagrade osjećao kao najveće poniženje koje se dade zamisliti, ne kao uzvišenje. Jer nagradu čovjeku dodjeljuju uvijek nekompetentni ljudi koji se nekom žele posrati na glavu i koji to žele učiniti obilno i koji to i rade obilno kad se prima njihova nagrada. A oni to rade čovjeku na glavu i s punim pravom jer je čovjek toliko prost i toliko nizak da prima njihovu nagradu. Samo u krajnjoj nuždi, kad je ugrožen život i egzistencija, i samo do četrdesete čovjek je u pravu primiti nagradu vezanu uz novčani prilog ili uopće nagradu ili neko odlikovanje. Primao sam svoje nagrade i bez krajnje nužde i ne zbog ugroženosti života i egzistencije i time sam se učinio prostim i niskim i u pravom smislu riječi odvratnim.

Thomas Bernhard, Wittgensteinov nećak

Zamislimo, zajedno s Bernhardom, još i gori slučaj: da u vaše ime na nagradi ili na članstvu u Akademiji zahvaljuje Dragec Štambuk ili Branko Uvodić Lijepi. Ili da ste dobili nagradu koja se zove "Ante Žužul", a zove se tako samo zato što on puni nagradni fond, a možda je i gore, trebalo bi vidjeti otkuda taj novac sjeda.

Ljudi ipak vole nagrade i kliču im, barem kratko vrijeme koliko puk pamti sve što nije nogomet, no oni zapravo ne hvale sadržaj nečega što je netko napravio – to je prekomplicirano – nego pozicioniranje toga i njegovog autora unutar društvenih odnosa označenih nagradama, članstvima i nastupima. Čestita se, dakle, na tome kako se pozicioniralo, a ne na tome što se napravilo. Čestitati na onome što se napravilo bilo bi prekomplicirano jer zahtijeva trud analize i razumijevanja, na što je malo tko spreman, a to, uostalom, malo koga i zanima. Razlog zbog kojeg se ipak negoduje i prosvjeduje zbog dodijeljenih ili nedodijeljenih članstava i nagrada nije to što se ovako ili onako vrednuju oni koji su dobili ili nisu dobili nagrade, i ono što su napravili ili nisu napravili, nego to što se slijepo i stupidno uvažavaju same nagrade koje postaju supstitut za sadržaj; koji ionako rijetko tko poznaje i kritički evaluira. Plješće se, dakle, nagradama koje označavaju društveno pozicioniranje, a ne sadržaju i značenju onoga što se nagrađuje. Pritom se navija za „naše“, koji su „naši“ iz nekih neodređenih i neosviještenih razloga. Veliki dio onoga što se naziva nacionalnom kulturom upravo je ovakve, posve šuplje i pozerske naravi.

Rijetko se plješće nekome nepozicioniranom, a redovito nekome čije se ime može pozicionirati unutar već "odobrenih" relacija "važnosti" i "vrijednosti". Iskreni pljesak nekom anonimusu zahtijeva analizu sadržaja koji je taj proizveo, a to je za ogromnu većinu ljudi pretežak i predosadan zadatak. Odobravanje navodno kulturne mase stoga je jedan od najodbojnjih zvukova na svijetu.

Tko sačinjava tu vrlo „kulturnu“ masu koja navija i plješće?

Sačinjavaju je malograđani, sitni građanski nacionalisti, ljudi od proklamirane kulture koji uvijek znaju što je pristojno, gdje točno treba uzdisati kad se čita pjesma i kad se slušaju koncerti u HNK, što se vrednuje u nas Hrvata, te kako kulturni Hrvati opće i plešu menuet. Čim čuju da netko ima pariški doktorat, odmah za njega kažu da je divan čovjek. Djecu šalju na harvarde, kembridže i oksforde i ponose se tutama koje ovi nabijaju na glave i rolama papira koje su prigodno dobili, te hrvatskim zastavicama na čačkalicama koje njihova djeca zabijaju na kolače u nekim oksfordskim prčvarnicama kad počne svjetsko nogometno prvenstvo. To su budući kulturni pregaoci u hrvatskim javnim medijima.

Harvard joj je prvi izbor, iako je primljena na četiri top američka sveučilišta, neću reći o kojim se sve sveučilištima radi, no Harvard i Stanford su među njima.

[...]

Leti visoko i budi uvijek svoja, Sokolice moja, Anđele moj! I vrati se gnijezdu svom. Hrvatska te čeka raširenih krila!

Kolinda Grabar Kitarović, 21. kolovoza 2019.

Psihopate rijetko prepoznaju, oni ih u nekoj mjeri čak i uzbuđuju. Lako ih je kupiti najjeftinijom patetikom i imitacijom. I sami su psihopati svoje vrste jer vole samo kič, gladac i neljudsku šarenu sintetiku sa šljokicama i gledaju druge, iste takve kao što su i sami, ne bi li znali što da misle i osjećaju. Jedna mi je gospođa poručila da sam namjerno ciničan i zao, zato što sam nagrađivane i odobrene knjige proglašavao smećem. Ovdje zapravo i nije bitno je li gospođa to smeće pročitala ili nije, iako mislim da nije.

Inače, jeste li znali da se na današnji dan rodio jedan koji nije dobio nikakvu književnu, a kamoli ne Nobelovu nagradu, i koji je bio posve fin i dobar čovjek, za razliku od govnara koji su se nakupili nagrada i čije knjige nitko nije čitao, ali ih mnogi svejedno lajkaju zato što misle da je lijepo kad lajkaju sliku, poželjno je nobelovskog govnara, zajedno s tekstom nekog drugog govnara jer ih to čini većim i kulturnijim u vlastitim očima, a nadaju se da bi tako moglo biti i u očima malograđanske okoline, tj. svih onih drugih koji su isti kao i oni.

Kojekakvi tukci iz trećih liga preuzeli su sve lijepe stvari – od poezije do znanosti – i nametnuli svoje narcisoidne gluparije, isprazne skribomanije, žirije, festivale, bodovanja nagrada i književnih kritika, i ostale računovodstvene monotonije kao mjerilo struka, kulture i ljepote. Našli su podršku u onima kakvi su i sami, i u masi koja slini na priznanja i nagrade, akademije, pozornice i oskare.

Velika državna nagrada, ponavljao bih, dodjeljuje se za takozvano životno djelo, i to u poodmakloj dobi, i dodjeljuje je takozvani Umjetnički senat, koji čine dobitnici Velike državne nagrade, a Velika državna nagrada ne dodjeljuje se isključivo za književnost, već i za takozvane vizualne umjetnosti, glazbu itd. Kad bi me Ijudi pitali tko je sve dobio takozvanu Veliku državnu nagradu, svaki put bih odgovorio – sve sami govnari, a kad bi me pitali kako se zovu ti govnari, naveo bih niz govnara koji su im svi do jednog bili nepoznati; ti govnari bili su poznati jedino meni. Onda i sam Umjetnički senat čine sve sami govnari, govorili bi, budući da ti sve njih, što sjede u Umjetničkom senatu, nazivaš govnarima. Da, rekao bih, u dotičnom Umjetničkom senatu sjedi sve govnar do govnara i to sve sami katolički i nacionalsocijalistički govnari, a uz njih i poneki Židov radi alibija. Povraćalo mi se od tih pitanja i tih odgovora. I ti govnari, govorili bi ljudi, svake godine biraju nove govnare u svoj senat tako što im dodjeljuju Veliku državnu nagradu. Da, odgovorio bih, svake godine se u Senat koji se naziva Umjetnički senat, a koji predstavlja zlo koje se nikako ne da iskorijeniti i perverzni apsurd naše države, biraju, zapravo, novi govnari. To je sabor najvećih ništarija i kučkinih sinova, napomenuo bih svaki put.

Thomas Bernhard, Moje nagrade

Pseudoznanstvene, stupidne i bešćutne izjave Milka Valenta o pedofiliji tolerirane su i opravdavane godinama zato što ga je kvaziumna, malograđanska uredničko-poetsko-teoretičarska klika smatrala kulturnom avangardom, eruditom, poetom oliveatusom koji se druži s akademikom Štambukom i objavljuje vrlo eruditske knjige od 1744 stranice. Ta malograđanska ljiga, laska i klicanje, laktarenje, slinjenje za HAZU-om, osvajanje nagrada i medalja stvara društvenu klimu koja je preduvjet za mnogo gore stvari.

Takozvana bezazlenost malograđana u stvari je gruba i nemarna obmana, koja često izravno vodi u ometanje i uništavanje svijeta, čega bismo morali biti svjesni.

Thomas Bernhard, Uzrok

Ivona Haller, novinarka emisije "Art" Hrvatske radiotelevizije: Što Vas čini najsretnijim kada stvarate poeziju?

Milko Valent: Hah... Teško će tko vjerovati, ali ta muka oko stiha... Kad u jedan stih ili u dva stiha moram sabiti cijeli ljudski vijek, cijelu ljudsku civilizaciju... To mi je najteže.

Ivona Haller: I svu svoju erudiciju! Vaše su pjesme prepune intertekstualnosti, referencija... He, he, he.

Milko Valent: Je, to je istina! A, čujte...

[...]

Ivona Haller: Često Vas uspoređuju sa Kamovom, čak i ovom obrazloženju dodjele nagrade "Goranova vijenca" spomenut je Kamov kao enfant terrible književnosti. Da li Vam to godi ili Vam je to već dosadno da Vas uspoređuju s Kamovom zbog radikalnosti pristupa, tema koje obrađujete, seksualnosti?

Milko Valent: Ne, ne brine me. Ne smeta me. Kamov, jedan od najvećih, on je zapravo po mom mišljenju, možda neskromnom... on je moj jedini prethodnik u hrvatskoj književnosti. Bit ću toliko pretenciozan da, eto, to izgovorim Vama, Ivona! Čestitam na pitanju! Odlično je.

Ivona Haller: Hvala. He, he, he, he.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---