Teme: bitak · putovanja · vrijeme · kalendar · priroda
Spominju se: Saša Svetina
Autori i knjige: Bela Hamvas, "Knjiga lovorova"

SAŽETAK: Što znači "biti negdje" i je li u tome važnije "negdje" ili "biti"? Oni kojima je važnije 'negdje' bjesomučno putuju, sve dok ne obiđu sve zemlje svijeta, a potom napišu i knjige o tome. Iz njih se, doduše, vidi "negdje", iz te beskrajne kolekcije fotografija, anegdota i navodnih uvida "u druge kulture", ali se ne vidi da su tamo i "bili". Biti se može i na najmanjem mjestu, možda se tamo zapravo i najlakše bude, na tom najmanjem mjestu koje poznajemo u svim sezonama godina koje se odmotavaju, u hladu jabuke ili u vinogradu, zajedno s Belom Hamvasem koji u rujnu zoba bobe slatkih sorti muškata.

Biti negdje, epizoda 72, 29. siječnja 2026.

Antonio Šiber

Ljudi odlaze posvuda da vide svijeta, iako ne poznaju ni svijet pored sebe, onaj koji su potcijenili tražeći nešto više i bolje.

Ljudi kažu, "Aaaaa, bio sam tamo!", ali to je bezvezna izjava nekoga tko nema pojma o tome gdje je "bio". Zato trče po cijelom svijetu, da "budu" u svim! zemljama svijeta, zamisli, a onda o svemu tome napišu knjigu koja se prodaje kao halva, jer su, zamisli, bili u svakoj! zemlji svijeta, to je zaista uspjeh!

A biti negdje nema nikakve veze s bilježenjem tog "uspjeha" u neku tekicu, zapisivanjem kvačice i skidanjem toga s dnevnog reda, kao i još jedne od "želja" s bucket liste, kako kažu neki naši vrhunski svjetski menadžeri, koji su navodno doživjeli obraćenje pa nakon svega poželjeli "biti" negdje. Biti negdje (a zašto i uopće baš negdje?) znači stalno dolaziti, zbog ljutića, encijana, kosova, proljetnog cvijeća koje se skuplja u krugove, lipa u lipnju, brazdi pokošene trave koje odlaze u perspektivu, plavila brda na kraju dana, drvenog prasca, mirisa okašnjelog gloga, jasmina, divljih karanfila, crvenila jesenskih krošnji, nigdje to nije isto i cijeli je život nedovoljan da se bude negdje (a zašto i uopće baš negdje?), pa čak i na najmanjem od svih mjesta.

Pisati o tome, ipak, nije sapunica i, gola je istina, da to nikad neće doseći popularnost bestselera.

Saša Svetina, legenda slovenske biofizike, u listopadu 2025. napunio je devedeset godina. Nas dvojica svake godine u prosincu, na našim radionicama biofizike, nađemo pokoju minutu da porazgovaramo, obično za večerom i obično o nečemu što nema veze s biofizikom. Prošle godine, u Tarvisiju, pričao mi je o Črnomlju i kako je kao dijete živio u zgradi nad trgom, gdje je sad banka i živnuo je kad je shvatio da dobro znam gdje je to i da sam prolazio tuda nekoliko puta, promatrajući pažljivo lijepu svjetlost u sunčanim danima i osluškujući Lahinju pod gradom. Pričao mi je kako se kao dijete volio igrati po trgu i kako je silazio do rijeke, u hlad drveća, sve dok nisu došli Talijani. Fini ljudi, kaže, neki oficir koji im se uselio u stan u početku, a onda je doveo i cijelu obitelj, sve dok im svima nije postalo tijesno. Njegovog oca koji je bio nekakav jugoslavenski službenik, po zadatku u Črnomlju, su potom “otpustili”, a onda su se nekako snalazili po Ljubljani.

Prolazeći kroz Črnomelj, zamišljam malog Sašu od šest godina kako trčkara po trgu i vozi bicikl. Ljudi odlaze u Kinu i Tajland da vide svijet, a nemaju pojma da mali Saša živi u Črnomlju. Rat je.

Ma i na samo nekoliko dana ili sati ili tjedan, čak i više, ali svake se godine vraća vrijeme koje bih volio nazvati: zlatni dani. Zemlja je opet vlažna i mekana od kiša na kraju ljeta. Voda je oprala prašinu s lišća i krošnje su opet zelene. Zore su svježe, ali je dan još uvijek topao. A na brdima u sumrak puše mlaki zapadnjak. Ovo vrijeme nazivam zlatnim danima jer je boja rujna zlatna. U zraku bljeskaju sitna, svjetlucava zrnca, a ako čovjek s vrha brda pogleda dolje na ravnicu, vidi kako krajolik prekriva blistava zlatna prašina. Pod sjajnom maglom, u blještavoj izmaglici, lijeno počivaju vrtovi i od te uspavane sporosti dozrijeva grožđe, jabuka postaje pjenušava, slašću se pune orah, badem, breskva i šljiva. Zemlja pluta u zlatnom medu, a sunčeva svjetlost sjaji poput žutog ulja. Kad dođe kraj kišnog vremena na kraju ljeta, nebo se razvedri i pojavi se karakterističan blagi zapadnjak, znam da su stigli zlatni dani i uvijek nađem načina, čak i ako je to samo dva ili tri puta, da odem u brda na dvadeset četiri sata i da u vrtovima provedem čim više vremena. Ne samo zato da bih sjedio pod čokotima, polagano i redom kušajući privlačno mnoštvo vrsta. Muškat hamburg, crni – jajasti crni muškat – svojim topivim okusom grožđica uvijek mami da mu se vratite. Ali tu su i muškat otonel, medeno bijelo, delaware, kraljica vinograda. U međuvremenu, grickam bademe, sjedim na rubu, ljuštim svježe orahe, pažljivo i bezbrižno.

U ovim kasnim, zrelim danima, čak se i ptice glasaju. Rano ujutro čujem kosa, popodne slavuj otpjeva nekoliko taktova, kao da uzdiše, i, od ganutosti, jedva uspijevam zadržati suze. Zašto? Ne znam. Ujutro je proljeće, u podne ljeto, uvečer jesen, cvjeta bagrem, pjeva sjenica, cijelu noć čujem šumsku ševu iz doline, vrijeme je kao rekapitulacija cijele godine, ali s neizrecivim mirom i blagošću, kao da je mudra slika sjećanja koja se razrješava u čarobnoj melankoliji. Zalazim među vrtove da se napijem mirisa zreline, da mi se oči nasite čudima izdašnih glavica kupusa, repe, zrelih rajčica, paprika, teških bundeva i lubenica. Nad stazu se nadvila šljiva, berem dva ploda, saginjem se da ispred svojih nogu uberem djetelinu s četiri lista, kao da je kraj svibnja.

Bela Hamvas, Knjiga lovorova

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---