Uvod u haiku 2, epizoda 5, 2. ožujka 2023.
Ljeto je gotovo, ali vidi se da nije davno završilo. Azaleje još cvatu, divlje glicinije vise s borova, a i kukavica proleti tu i tamo. Čak me pozdravljaju i šojke i djetlići koji kljucaju po stvarima, iako me zapravo nije briga, uživam u njima. Osjećam se kao da mi je duh otrčao u Kinu da gleda prizore u Wu-u ili Chu-u, ili kao da stojim pored predivnih rijeka Xiao i Xiang ili jezera Dongting. Planina se iza mene uzdiže na jugozapadu, a najbliže kuće su vrlo daleko. Mirisni jutarnji lahor puše s planinskih vrhova, a sjeverni su vjetrovi, prigušeni jezerom, hladni. Imam planinu Hie i visoki vrh Hire, a na ovoj su njihovoj strani borovi Karasakija zastrti maglom, kao i dvorac, most i čamci kojima po jezeru ribare. Čujem glas drvosječe koji je na putu na planinu Kasatori i pjesme sijača riže u malim rižinim poljima u podnožju planine. Krijesnice krivudaju po zraku u predvečerje, kloparalo [plaši ptice i] klepeće svoje note – uistinu ne nedostaje prekrasnih scena. Među njima je Mikamiyama, čiji je oblik vrlo sličan planini Fuji i podsjeća me na moju staru kuću u Musashinu, dok me planina Tanakami navodi da nabrajam sve drevne pjesnike s kojima je vezana.
[]
Da sve oko sebe bolje vidim, popeo sam se na uzvisinu iznad svoje kolibe, sklepao platformu među borovima i opremio je okruglim podmetačem od trske. Nazvao sam je Majmunska loža. Nisam u klasi onih kineskih ekscentrika kao što je Xu Quan koji je sebi načinio gnijezdo u sibirskoj jabuci gdje je mogao u miru piti, ili Mudrac Wang, koji je sebi sagradio utočište na Tajnovitom vrhu. Ja sam samo stanovnik planina, po prirodi pospan, koji je svoje korake okrenuo prema strmim usponima i sjedi ovdje u praznim brdima trijebeći uši.
Ponekad, kad sam u živahnom raspoloženju, donosim svježu vodu iz doline i kuham sebi obrok. Imam samo žubor potoka da olakšam svoju samoću i volim kapljice koje kap-kapaju po zelenilu paprati, a moja mala peć uopće ne stvara gužvu. Čovjek koji je ovdje prije živio bio je uistinu uzvišena uma i nije se opterećivao kompliciranim konstrukcijama.
[]
Ali, uz sve što sam rekao, ja zapravo nisam od onih koji su posve zaljubljeni u samoću i koji moraju sakriti svaki svoj trag u planinama i divljini. Samo sam, izmučen čestim bolestima i iscrpljen bavljenjem ljudima, umoran od društva. Stalno iznova mislim o pogreškama koje sam tijekom godina počinio u svojoj nespretnosti. Nekad sam zavidio onima koji su imali položaje u vladi ili impresivan utjecaj, a drugi put bih razmišljao o ulasku u Budine hramove i učionice patrijarha. Umjesto toga, izmorio sam sam tijelo na putovanjima koja su besciljna kao vjetrovi i oblaci i istrošio svoje osjećaje na cvijeće i ptice. Ali nekako sam uspio živjeti tako, i na kraju, nevješt i netalentiran kakav jesam, predao sam se potpuno tom jednom cilju, poeziji. Bo Juyi radio je tako naporno na tome da je skoro uništio svojih pet vitalnih organa, a Du Fu se zbog toga zgrbio i smršavio. Što se inteligencije tiče ili kvalitete onoga što napisasmo, nikad se ne bih mogao usporediti s takvim ljudima. Sad kad je jesen napola gotova i kad svako jutro i večer mijenjaju krajolik, pitam se nije li to ono na što se misli kad se kaže da svi prebivamo u nestvarnom?
Bio je ovo prijevod dijela Bashovog zapisa iz 1690. godine, poznatog pod nazivom “Fantomska koliba” koji je Basho napisao kad je imao 46 godina, 4 godine
prije svoje smrti. Zapis sam preveo slijedeći engleski prijevod Noboyukija Yuase iz 1960. godine, a izostavio sam dijelove koji današnjem čitatelju, ni
japanskom, a pogotovo ne hrvatskom, ne bi značili mnogo nego bi samo otežali i razvodnili tekst. Konzultirao sam i znatno različit prijevod Donalda Keenea
iz 1936. godine te na dva-tri mjesta prilagodio Yuasin prijevod gdje mi se učinilo da mogu pojasniti smisao napisanog.
Basho je u kolibi kraj jezera Biwa živio četiri mjeseca.
Naslov djela mogao bi se prevesti i kao “nestvarna koliba” i sugerira širu budističku sliku dvojnosti, nestvarnosti ili iluzije i prosvjetljenja, premda
Basho kako stari, čini se sve manje drži do te razlike i sve je više sklon mišljenju da je sve vrsta iluzije pa čak i prosvjetljenje:
Usamljen je
među cvjetovima
lažni čempres.
I jučer i sutra su san, nestvarnost, i moglo bi biti da je nekompletnost i izostanak razrješenja jedino što nam ostaje, barem nekima od nas, ali moglo bi biti i da je to naša prava priroda. Lažni čempres, naime, nikad neće postati čempres, kao što ni običan crv nikad neće postati leptir.
a nije postao leptir;
kad je crv
Iako su Bashoa već za života uvažavali kao velikana, a mnogi njegovi učenici u njemu vidjeli gotovo sveca, Basho je bio daleko od krutog japanskog ideala hladnog mudraca na svom putu. Stalno u duhovnim previranjima, u promišljanju svoje pozicije i uloge u svijetu, u samoponižavanju i omalovažavanju svoje vještine, iako svjestan da mnogo lošiji haiku pjesnici od njega, u gradu i u društvu osvajaju nagrade i “zao glas”, kako ga Basho naziva.
Pa ipak je sudjelovao u okupljanjima haiku pjesnika i vođenju škole haikua i svojih učenika, djelomično sigurno i zbog novca koji je uspijevao prikupiti
na taj način.
Basho je živio između svjetova, ni kao monah, a ni kao čovjek od društva i svakodnevnih preokupacija običnih ljudi.
Upravo je zbog svoje takve pozicije bio rastrgan, jer je znao da ne pripada nijednom svijetu, iako je jasno vidio i ljepote tih svjetova, ali i njihove licemjernosti.
Basho je stoga bio nesklon da se pridruži bilo kojem od tih svjetova, ali i nemiran u toj poziciji nepripadanja, što nije osobina koja se uobičajeno očekuje od mudraca koji dobro poznaje svijet i svoj put s kojim je pomiren.
To je i teško spojivo s krutim i plitkim interpretacijama mudrosti, a nije ni svojstvo koje se uobičajeno pripisuje onome kojega se slijedi i kanonizira. Svjestan je da takav kakav jest ne može biti uzor. Mladom je trgovcu lijekovima, Toku, koji se pridružio njegovoj školi haikua poručio:
Današnja je slika Bashoa pozlaćena i uglađena, no on je, čini se, bio čovjek koji je tek nekoliko godina pred smrt spoznao da je upravo ta pozicija nepripadanja njegovo pripadanje i njegov put, i da je sâmo putovanje zapravo njegov pravi dom.
. | ↓ MP3 --- TRNS --- RSS --- |