Uvod u haiku 2, epizoda 5, 2. ožujka 2023.

Drač obrasta strehu, krov prokišnjava, žbuka je otpala sa zidova, a lisice i jazavci tu prave svoje jazbine. Zove se Genjuan ili Fantomska koliba. Vlasnik je bio monah koji se povukao iz svijeta, ujak ratnika Suguname Kyokusuija. Prošlo je osam godina otkako je živio ovdje – ništa od njega nije ostalo, osim imena, Gospodar Fantomskog Prebivališta. I ja sam napustio gradski život prije nekih deset godina, i približavam se pedesetoj. Sličim zakukuljenom moljcu koji je izgubio kukuljicu, pužu bez kućice. Lice mi je još od prošle godine osunčano vrelim suncem Kisakate, a pete u modricama od grubih obala sjevernog mora, gdje je tako teško pješačiti po visokim dinama. A sad, ove godine, nose me valovi jezera Biwa. Gnjurac veže svoje gnijezdo za jednu jedinu stabljiku trske, uzdajući se da će ga trska spasiti od struje. Sa sličnom mišlju namjeravao sam popraviti slamnati krov kolibe i zakrpati rupe u ogradi i na početku sam se četvrtog mjeseca, prvog mjeseca ljeta, uselio misleći da će to biti samo nakratko. Iako se sad počinjem pitati hoću li ikad htjeti otići odavde.

Ljeto je gotovo, ali vidi se da nije davno završilo. Azaleje još cvatu, divlje glicinije vise s borova, a i kukavica proleti tu i tamo. Čak me pozdravljaju i šojke i djetlići koji kljucaju po stvarima, iako me zapravo nije briga, uživam u njima. Osjećam se kao da mi je duh otrčao u Kinu da gleda prizore u Wu-u ili Chu-u, ili kao da stojim pored predivnih rijeka Xiao i Xiang ili jezera Dongting. Planina se iza mene uzdiže na jugozapadu, a najbliže kuće su vrlo daleko. Mirisni jutarnji lahor puše s planinskih vrhova, a sjeverni su vjetrovi, prigušeni jezerom, hladni. Imam planinu Hie i visoki vrh Hire, a na ovoj su njihovoj strani borovi Karasakija zastrti maglom, kao i dvorac, most i čamci kojima po jezeru ribare. Čujem glas drvosječe koji je na putu na planinu Kasatori i pjesme sijača riže u malim rižinim poljima u podnožju planine. Krijesnice krivudaju po zraku u predvečerje, kloparalo [plaši ptice i] klepeće svoje note – uistinu ne nedostaje prekrasnih scena. Među njima je Mikamiyama, čiji je oblik vrlo sličan planini Fuji i podsjeća me na moju staru kuću u Musashinu, dok me planina Tanakami navodi da nabrajam sve drevne pjesnike s kojima je vezana.

[]

Da sve oko sebe bolje vidim, popeo sam se na uzvisinu iznad svoje kolibe, sklepao platformu među borovima i opremio je okruglim podmetačem od trske. Nazvao sam je Majmunska loža. Nisam u klasi onih kineskih ekscentrika kao što je Xu Quan koji je sebi načinio gnijezdo u sibirskoj jabuci gdje je mogao u miru piti, ili Mudrac Wang, koji je sebi sagradio utočište na Tajnovitom vrhu. Ja sam samo stanovnik planina, po prirodi pospan, koji je svoje korake okrenuo prema strmim usponima i sjedi ovdje u praznim brdima trijebeći uši.

Ponekad, kad sam u živahnom raspoloženju, donosim svježu vodu iz doline i kuham sebi obrok. Imam samo žubor potoka da olakšam svoju samoću i volim kapljice koje kap-kapaju po zelenilu paprati, a moja mala peć uopće ne stvara gužvu. Čovjek koji je ovdje prije živio bio je uistinu uzvišena uma i nije se opterećivao kompliciranim konstrukcijama.

[]

Ali, uz sve što sam rekao, ja zapravo nisam od onih koji su posve zaljubljeni u samoću i koji moraju sakriti svaki svoj trag u planinama i divljini. Samo sam, izmučen čestim bolestima i iscrpljen bavljenjem ljudima, umoran od društva. Stalno iznova mislim o pogreškama koje sam tijekom godina počinio u svojoj nespretnosti. Nekad sam zavidio onima koji su imali položaje u vladi ili impresivan utjecaj, a drugi put bih razmišljao o ulasku u Budine hramove i učionice patrijarha. Umjesto toga, izmorio sam sam tijelo na putovanjima koja su besciljna kao vjetrovi i oblaci i istrošio svoje osjećaje na cvijeće i ptice. Ali nekako sam uspio živjeti tako, i na kraju, nevješt i netalentiran kakav jesam, predao sam se potpuno tom jednom cilju, poeziji. Bo Juyi radio je tako naporno na tome da je skoro uništio svojih pet vitalnih organa, a Du Fu se zbog toga zgrbio i smršavio. Što se inteligencije tiče ili kvalitete onoga što napisasmo, nikad se ne bih mogao usporediti s takvim ljudima. Sad kad je jesen napola gotova i kad svako jutro i večer mijenjaju krajolik, pitam se nije li to ono na što se misli kad se kaže da svi prebivamo u nestvarnom?

Bio je ovo prijevod dijela Bashovog zapisa iz 1690. godine, poznatog pod nazivom “Fantomska koliba” koji je Basho napisao kad je imao 46 godina, 4 godine prije svoje smrti. Zapis sam preveo slijedeći engleski prijevod Noboyukija Yuase iz 1960. godine, a izostavio sam dijelove koji današnjem čitatelju, ni japanskom, a pogotovo ne hrvatskom, ne bi značili mnogo nego bi samo otežali i razvodnili tekst. Konzultirao sam i znatno različit prijevod Donalda Keenea iz 1936. godine te na dva-tri mjesta prilagodio Yuasin prijevod gdje mi se učinilo da mogu pojasniti smisao napisanog.

Basho je u kolibi kraj jezera Biwa živio četiri mjeseca.

Naslov djela mogao bi se prevesti i kao “nestvarna koliba” i sugerira širu budističku sliku dvojnosti, nestvarnosti ili iluzije i prosvjetljenja, premda Basho kako stari, čini se sve manje drži do te razlike i sve je više sklon mišljenju da je sve vrsta iluzije pa čak i prosvjetljenje:

“Sutra ću postati čempres!” reklo je jednom staro stablo [, lažni čempres] u dolini. Jučer je prošlo kao san; sutra još nije došlo. Umjesto da samo uživam u bačvi vina u svom životu, stalno govorim "sutra, sutra", osiguravajući tako prijekor mudraca.

Usamljen je
među cvjetovima
lažni čempres.

I jučer i sutra su san, nestvarnost, i moglo bi biti da je nekompletnost i izostanak razrješenja jedino što nam ostaje, barem nekima od nas, ali moglo bi biti i da je to naša prava priroda. Lažni čempres, naime, nikad neće postati čempres, kao što ni običan crv nikad neće postati leptir.

Jesen je došla
a nije postao leptir;
kad je crv

Iako su Bashoa već za života uvažavali kao velikana, a mnogi njegovi učenici u njemu vidjeli gotovo sveca, Basho je bio daleko od krutog japanskog ideala hladnog mudraca na svom putu. Stalno u duhovnim previranjima, u promišljanju svoje pozicije i uloge u svijetu, u samoponižavanju i omalovažavanju svoje vještine, iako svjestan da mnogo lošiji haiku pjesnici od njega, u gradu i u društvu osvajaju nagrade i “zao glas”, kako ga Basho naziva.

Svuda u ovom gradu vidim ljude koji poeziju pišu zato da osvoje nagrade ili zao glas. Sve što bih im mogao reći bez sumnje bi završilo grubim riječima pa se pretvaram da ih ne vidim i ne čujem.

Pa ipak je sudjelovao u okupljanjima haiku pjesnika i vođenju škole haikua i svojih učenika, djelomično sigurno i zbog novca koji je uspijevao prikupiti na taj način.

Basho je živio između svjetova, ni kao monah, a ni kao čovjek od društva i svakodnevnih preokupacija običnih ljudi.

Ne nosim mač oko pasa nego vrećicu za prošnju oko vrata i [budističku] krunicu od osamnaest kuglica u ruci. Sličim svećeniku, ali je na meni prašina svijeta; sličim običnom čovjeku, ali imam obrijanu glavu. Nisam svećenik, ali ovdje [u središtu šintoističke religije] one s obrijanim glavama smatraju budističkim monasima, pa mi nisu dopustili da uđem u hram.

Upravo je zbog svoje takve pozicije bio rastrgan, jer je znao da ne pripada nijednom svijetu, iako je jasno vidio i ljepote tih svjetova, ali i njihove licemjernosti.

(...) Odlučio sam da ove jeseni vidim mjesec iznad planina hrama Kashina. Pridružila su mi se dvojica muškaraca, samuraj bez gospodara i monah. Monah je nosio habit crn kao vrana, sa svežnjem svetih šalova oko vrata i slikom Bude koji se spušta s planine namještenom s velikim obožavanjem u prenosivom hramu koji je nosio leđima. Šepurio se, udarajući štapom, sam u svemiru, bez prepreka između njega i prosvjetljenja. Ja, međutim, nisam ni monah ni svjetovni čovjek. Moglo bi me se nazvati šišmišem – između ptice i miša.

Basho je stoga bio nesklon da se pridruži bilo kojem od tih svjetova, ali i nemiran u toj poziciji nepripadanja, što nije osobina koja se uobičajeno očekuje od mudraca koji dobro poznaje svijet i svoj put s kojim je pomiren.

Poput bolesnika sam, izmoren ljudima ili kao netko umoran od svijeta. Nisam vodio redovnički život, niti sam stremio uobičajenim [svjetovnim] ciljevima. Otkad sam bio mlad, dragi su mi bili moji ekscentrični načini, a kad sam od njih počeo živjeti, privremeno, mislio sam, otkrio sam da sam cijeli život vezan za stihove svoje vještine, i ovakav nesposoban i netalentiran kakav jesam.

To je i teško spojivo s krutim i plitkim interpretacijama mudrosti, a nije ni svojstvo koje se uobičajeno pripisuje onome kojega se slijedi i kanonizira. Svjestan je da takav kakav jest ne može biti uzor. Mladom je trgovcu lijekovima, Toku, koji se pridružio njegovoj školi haikua poručio:

Dvije polovice lubenice izgledaju slično, kao što smo i nas dvojica slični u ljubavi prema hakaiju, ali me ne bi trebao oponašati. Ti si mladi trgovac i trebao bi živjeti drukčije od mene. Ja sam beskoristan ovako udaljen od svjetovnih stvari.

Današnja je slika Bashoa pozlaćena i uglađena, no on je, čini se, bio čovjek koji je tek nekoliko godina pred smrt spoznao da je upravo ta pozicija nepripadanja njegovo pripadanje i njegov put, i da je sâmo putovanje zapravo njegov pravi dom.

Onima čiji životi protječu na čamcu i koji dočekaju starost vodeći konja za uzde, putovanje je život, putovanje je dom.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---