Liječnici gargojli, epizoda 54, 2. svibnja 2025.

"Čak i danas većina liječnika ne istražuje uzroke", rekao je moj otac. "Bave se samo najelementarnijim obrascima liječenja. Oni su licemjeri koji samo propisuju lijekove i zatvaraju oči pred psihom ljudi koji se zbog svoje nemoći i pogubne tradicije potpuno povjeravaju brizi svojih liječnika. A većina liječnika su lijeni i kukavice.”

Prepustiti im se na milost i nemilost značilo je prepustiti se na milost i nemilost slučaju i potpunoj bezosjećajnosti, povjeriti se pseudo-znanosti, rekao je moj otac. "Većina današnjih liječnika su nekvalificirani radnici u medicini. I najveći mistifikatori. Nikad se ne osjećam nesigurnije nego kad sam među svojim kolegama. Ništa nije zlokobnije od medicine."

Thomas Bernhard, Poremećaj (Verstörung), s engleskog preveo A. Šiber

Čak i ako su već na samrti, brojni pacijenti s karcinomom će činjenicu da su ipak još uvijek živi pripisati vještini liječnika i veličat će njihov trud i znanje i kad su u predsmrtnom stanju. Prava je istina o njihovom katastrofalnom stanju da je ponekad upravo nebriga liječnika njegov uzrok; da nisu provjerili kako se krv zgrušava, iako je dobro poznato da terapija koju su prepisali uzrokuje poremećaje zgrušavanja krvi, da nisu modificirali količinu lijeka, iako je iz nalaza bilo jasno da pacijent zbog njega ima tešku upalu gušterače, da su inzistirali na procedurama koje su potpuno uništile imunitet pacijenta, samo zato što su propisane protokolom, iako su i sami znali da će pacijentu najvjerojatnije teško naškoditi. Pacijenti s karcinomima su u tom smislu vrlo zahvalni, jer se nitko neće čuditi ako usred terapije naglo umru, a opće je prihvaćen stav da je posve normalno da procedure za “liječenje” karcinoma dovedu pacijenta praktički do smrti, jer je sam rak teška i smrtonosna bolest i može se “izliječiti” jedino tako da se pacijent skoro ubije, zajedno s njegovim rakom. Od čega god da bolesnik od raka umre – od nebrige liječnika za poremećaje zgrušavanja krvi, proljeva, gubitka kalija, oscilacija tlaka, moždanog udara... – svi će reći, “Ah, imao je rak, tako to ide. Dobro je i dosad izdržao.” Za bolesnike od raka skoro da i nema odgovornosti. Od čega god da umru, okolini je to normalno, jer su ih već otpisali. Dodat će i: "A i bolje da je umro jer samo bi se još dulje mučio."

To je posebno pogodno za liječnike, i oni imaju milijun razloga i opravdanja propisanih u protokolima da smrt pacijenta pripišu “višoj sili”, a nikako vlastitoj pogrešci, dok će eventualni napredak pacijenta uvijek rado pripisivati svojoj vještini i velikom znanju, a nikako činjenici da je organizam pacijenta nekako preživio sve grozomorne procedure kojima su ga podvrgavali i sve katastrofalne greške koje su u tome počinili.

Gospodin, nažalost, nije preživio liječenje, inače bi bio posve izliječen.

Na toj se neravnoteži moći i podređenom položaju ustrašenih pacijenata, pogotovo onih s karcinomom, grade velike karijere, vode se odjeli i sjedi se u povjerenstvima za odobravanje skupih lijekova. Pacijenti s velikim strahopoštovanjem i šaptom spominju imena tih svima poznatih spasitelja-liječnika koji mogu izliječiti i one najteže bolesne, a oni koji nisu na njihovoj “brizi” zbog toga pate i sigurni su da bi ih ovi izliječili samo kad bi mogli do njih nekako doći.

Izvana izgleda kao da je sve to sanjivo i uspješno. Vrhunsko i izvrsno.

Bloch je postao prijatelj koji mu je značio više od ostalih izgubljenih prijatelja, svih onih drugih koji su se razasuli po provinciji pretvarajući se da su njena inteligencija, prognani u duboke doline bez sunca, u male gradove i dosadna trgovišta i sela, prihvaćajući svoju monotonu sudbinu seoskih liječnika na način koji ga je bolio dok je i sam još bio student, a sada ga je samo odbijao. Za sve te ljude vrhunac su bile njihove studentske godine, rekao je. Jednom otpušteni u svijet koji im je katastrofalno vjerovao, zapali su u užasnu obiteljsku i ordinacijsku apatiju, bez obzira radili u bolnicama ili u privatnoj praksi. Bio je šokiran, rekao je moj otac, potpunim potonućem tih bivših generacijskih kolega, kako bi otkrio kad god bi pisao pisma ovome ili onome, pisma koja je smatrao sve besmislenijima. Doživotni diletanti, oženili su se daleko prerano ili daleko prekasno i uništili su ih sve veća bezidejnost, nedostatak mašte, nedostatak snage, a na kraju i njihove žene. “Blocha sam upoznao upravo u trenutku kad više nisam imao prijatelja, nikoga osim ljudi s kojima sam se dopisivao i s kojima me povezivala zajednička mladost i zajedničko povjerenje svijeta prema nama.”

Tu i tamo, rekao je moj otac, vidio bi nekog od njih koji je u međuvremenu postao potpuno zaokupljen hijerarhijom seksualnog kljucanja. Takav bi kolega sentimentalizirao prijateljstvo. Ali ti su se susreti ovih dana događali samo slučajno, na željezničkim postajama ili kongresima, i osjećao bi mučninu, rekao je moj otac, i morao bi se strogo kontrolirati kako ne bi pokazao svoje osjećaje. Na sveučilištu i u razdoblju njihovog pripravničkog staža znali su mnogo govoriti o istraživanju, o sveopćoj bolesti čovječanstva, o otkrićima, o maksimalnim intelektualnim naporima, o medicinskoj znanosti, jadnom stanju čovjeka i potrebi zauzimanja beskompromisnog stava. Ali od njih su ostali samo dobro odjeveni nadriliječnici koji su puno putovali, užurbano se pozdravljali kad bi se susreli i pričali o obiteljskim problemima, o kućama koje su gradili, opsjednuti svojim automobilima.

Thomas Bernhard, Poremećaj (Verstörung), s engleskog preveo A. Šiber

Današnji liječnici, pa i oni koji se bave smrtonosnim bolestima, u ogromnoj većini ne znaju što se događa u njihovoj struci, kako se bolesti rekategoriziraju, što se novog otkriva u podlozi bolesti koje oni liječe desetljećima, kakvi se mehanizmi oštećenja organizma pokreću zbog bolesti i zbog njenog tretmana. Njih zanimaju tek propisani protokoli koje su obvezni primjenjivati te lijekovi koje bi mogli prepisivati pacijentima. To pogotovo. Liječnici su samo primjer jedne od brojnih profesija u kojima se profesionalci zadovoljavaju time da obavljaju tek ulogu loših automata, s titulom i odobrenjem koje im dopušta da se tim poslom bave i koje im osigurava nužni autoritet. U tome oni često nalaze čak i užitak i smisao, a mnogi liječnici svoje značenje sebi svakodnevno potvrđuju strahom i zahvalnošću pacijenata. Pa ipak, veliki dio njihovog posla, na nivou koji je danas uobičajen, već sada mogu obavljati algoritmi.

Danas sam otpustila pacijenta i uputila ga tebi u ponedjeljak. Sin mu je bistar i može platiti.

Mnogi su liječnici ljudi koji su cijeli život vježbali autoritet pred ogledalom, trenirali kako da ostave dojam, glumili veliku akademsku pamet, pogotovo pred uplašenom i slabo obrazovanom publikom, pred bolesnicima koji od njih očekuju spas. Oni čak često lupetaju najgrozomornije, opasne budalaštine, sve s ciljem da uspostave vlastiti autoritet i odnos moći. U tome uopće nema ideje da se pomogne onome koji traži pomoć, nego samo one da se uzdigne sebe.

Učinilo mi se da je liječnik tužan zbog moje loše prognoze i pogoršanja parametara bolesti, no kasnije mi je rekao da mu je burek teško pao na želudac.

U mojoj je prirodi bilo da tražim objašnjenje, da želim razumjeti svoje stanje, i bio bih zahvalan liječnicima da su mi ponudili bilo kakvo objašnjenje ili prosvjetljenje. Ali bilo je nemoguće razgovarati s njima. Odbijali su se izložiti neugodnosti razgovora sa mnom, a to sam mogao objasniti jedino tako da se boje dati mi bilo kakvo objašnjenje ili prosvjetljenje. I doista, činjenica je da u bolnici, gdje su pacijenti potpuno prepušteni na milost i nemilost liječnika, oni nikad ne mogu s njima uspostaviti ni najmanji kontakt, a kamoli izmamiti od njih bilo kakvo objašnjenje ili prosvjetljenje. Liječnici se štite tako što između sebe i pacijenata podižu umjetni zid neizvjesnosti i ukopavaju se iza njega. Oni zapravo cijelo vrijeme djeluju u neizvjesnosti, nedvojbeno svjesni vlastite nesposobnosti i nemoći, te znajući da jedino pacijent može preuzeti inicijativu ako želi zaustaviti napredovanje svoje bolesti ili se od nje spasiti. Ali vrlo malo njih spremno je krenuti od premise da ne znaju praktički ništa i ne mogu postići praktički ništa. Liječnici na viziti nikada nisu učinili ništa kako bi prosvijetlili svoje pacijente na odjelu smrti, a zbog toga su svi ti pacijenti zapravo bili napušteni, i medicinski i moralno. Medicinski su, naravno, liječnici bili nemoćni, a bilo bi previše očekivati od njih moralnu predanost.

Thomas Bernhard, Dah: odluka, s engleskog preveo A. Šiber

Struke su danas, a pogotovo ona liječnička, domene autoriteta i hijerarhija, protokola, birokracije, nadmetanja i pravnog zataškavanja, uspjeha, profita, ugnjetavanja, narcizma, psihopatije, a ne ljudske kreativnosti i znanja. I to je uistinu zabrinjavajuće. Javne bolnice, nažalost, nisu institucije u kojima se štiti zdravlje i dostojanstvo pacijenata, nego su, prije svega, hijerarhijske institucije koje su ustrojene tako da služe prvenstveno profitu te karijernom usponu liječnika. Zbog tih su potreba i propisani protokoli koji efektivno poništavaju nezgodan problem zdravlja i dostojanstva pacijenata, tako da se osnovna funkcija medicinskih ustanova može neometano odvijati, a liječnici se plasirati na sve više pozicije u zdravstvu i u društvu.

Šef te klinike oženjen je za svoju specijalizanticu, sada specijalisticu i docenticu. Njegov zamjenik, oženjen je također za svoju specijalizanticu, koja je sada specijalistica.

Današnja medicina i zdravstvo uvažavaju brojne perspektive, one liječnika, medicinskih sestara, farmaceutske industrije, administratora, prijavitelja projekata, trgovaca opremom, političara i ministara… Jedina perspektiva koja se slabo ili nikako ne uvažava je perspektiva pacijenta. Od pacijenata se očekuje da uvažavaju autoritet onih koji ih liječe, bespogovorno gutaju “lijekove” koji su im propisani i da ništa ne pitaju, iako cijeli sustav postoji, navodno, zbog njihovog liječenja i iako se u svemu tome radi o njihovim i ničijim drugim životima. “Šiberu, Vi uvijek imate neka dodatna pitanja.”

Kaj će vam nalaz CT-a, da nas možete tužiti, jel’?

I ti su me liječnici ispunjavali nelagodom kao i oni koje sam upoznao prije njih, gajio sam prema njima duboko nepovjerenje i to, vjerujem, s pravom. [...] Od početka mi je bilo jasno da ovdje imam posla s primitivnim primjercima njihova ceha, no morao sam pričekati. [...] Ne samo da od njih nisam smio ništa očekivati, morao sam, mislio sam, pred njima neprekidno biti na oprezu. Nisam, naravno, znao koliko su toga već imali na savjesti, propisao sam sebi budnost, maksimalnu pozornost, najveću rezerviranost. Premda sam još bio mlad, bio sam dobro uvježbani skeptik, uvijek spreman na sve, i to uvijek na ono najgore. Tu vrlinu kod sebe i danas cijenim kao najveću. Pacijent je potpuno upućen sam na sebe, to sam znao, izvana praktički nije imao što očekivati, mora biti izvježban u odbijanju svega, u sprečavanju, u ometanju. [...] Posumnjao sam i ozdravio, mogu reći. Ali dotle je bio dalek put. Bolesnik mora svoju bolest uzeti u svoje ruke, a prvenstveno pritom misliti svojom glavom protivno savjetu liječnika, to je bilo moje iskustvo.

Thomas Bernhard, Hladnoća, izolacija

Ima ih koji negoduju kad pročitaju što pišem o liječnicima i znanstvenicima uvijek navodeći primjer ovoga ili onoga koji je vjerojatno bolji od onoga što piše u mojim tekstovima. Naravno da uvijek postoji ovaj ili onaj koji je bolji pa čak i oni koji su odlični ljudi, no trebamo li kad opisujemo jelene i košute stalno spominjati da se tu i tamo pojave i oni bijeli? Liječnici i znanstvenici o kojima govorim su karakteristični za vrstu, odnosno sustav i društvene okolnosti koje proizvode tu vrstu. Oni su ujedno i tipičan proizvod sustava i oni koji sustav podržavaju. Među njima, naravno, kao i među jelenima, ima razlika, ali vrlo je malo bijelih jelena, a oni se pojavljuju usprkos sustavu, a ne zbog njega.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---