Znaš li ti što je on svašta pisao?!, epizoda 50, 11. veljače 2025.

Kad sam bio mlađi, mislio sam da ljudi ne znaju dovoljno o meni i da zato o meni govore ružne stvari. Mislio sam da im samo trebam pojasniti tko sam i što smatram važnim i da bi time taj nesporazum bio riješen. To su naivne zablude, uglavnom mlađih ljudi, i šteta je što na njih mnogi kreativni, a i dobri ljudi izgube toliko vremena, dok pokušavaju preoblikovati, te nepotrebno i neplemenito omekšavati svoje stavove ne bi li iz njih izvukli nešto što bi moglo rezonirati i u glavama onih koji ih zapravo mrze.

Je li Antonio Šiber uopće normalno socijalno biće?

A onoga koji govori, uvijek neki mrze. Iz raznih razloga, nije mi namjera, barem ne ovaj put, ulaziti u dublje psihoanalize, treba tek znati da svaki naš javni istup rezultira nekolicinom kojima se dopadnemo i uglavnom s mnogo više onih kojima se ne dopadnemo, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog toga što smo se usudili govoriti javno o stvarima o kojima i oni možda slično misle, ali ih se nikad ne bi usudili izreći. To ih čini malim u vlastitim očima.

Iako svi znanstvenici znaju da je u današnjoj znanosti sve puno dopinga i laži, svejedno jedni druge nazivaju izvrsnima. Profitni su kriteriji potpuno zamijenili one spoznajne, a znanstveni je članak umjesto informacijske efektivno postao birokratsko-administrativna i kupovna jedinica.

Antonio Šiber, Kraj znanosti, 6. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Oni koji se pak dopadnu velikom broju ljudi, formuliraju svoje iskaze tako da podilaze onome što bi ti ljudi htjeli misliti o sebi. To su ili lažljivi političari (dakle, manje-više svi političari) ili lažljivci drugih vrsta.

Tankoćutna je i uzvišena narav hrvatskih poeta, pisaca i kulturnih pregalaca i duša im je puna svakojakih divota bliskih božanskoj milosti. Doduše, začepe istog trena kad se pojavi nešto o čemu bi se trebalo reći pokoju konkretnu, pogotovo ako bi im to moglo pokvariti izglede da ih u nešto izaberu ili da se nađu na kakvom festivalu koji se broji u tablici za subvencije.

Antonio Šiber, Sječa šume, 7. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Najsmješnije je što si Šiber utvara da je zato što svašta primjećuje kod drugih, sam fundamentalno bolji od njih.

Ljudi koje današnji sustav znanosti izbacuje na najistaknutija mjesta nisu ljudi od velike ideje i nadahnuća – to su obično sitni mešetari, prevaranti, zavjerenici, lopovi koji su ubili kramara u šumi, mali staljini koji su sklopili stotine podlih ugovora i utopili desetine partijskih konkurenata te na kraju zasjeli na vodeća mjesta u sustavu. S tih mjesta oni upravljaju resursima, projektima i uporno tupe kako upravo tako treba biti i kako su upravo oni ti koji zaslužuju biti tamo gdje jesu zato što su izvrsni.

Antonio Šiber, Crtice o vrhunskim svjetskim znanstvenicima, 13. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber samo gađa izmetom one koje se netko negdje drznuo nazvati vrhunskima ili izvrsnima, a nisu on.

NOVINAR: Kako tumačite da se u hrvatskoj javnosti relativno malo zna o vama, iako imate prilično impresivnu karijeru?

IGOR RUDAN: Možda stoga što čovjek posvećuje karijeru spašavanju djece u siromašnim dijelovima svijeta od smrti, prije svega zato da bi spasio tu djecu, a ne zato da bi mogao pričati o tome.

pročitano u Eseju o znanosti i narcizmu, 15. epizodi podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber slika cvijeće, krevelji se, i vrijeđa druge znanstvenike u svojim "podcastima".

Alemka Markotić je posve tipična hrvatska znanstvenica-svetica. Priča li priča o sojevima, proteinima i receptorima, a onda završi s time da je misa koju je pročitala pred zagrebačkom katedralom "bitna za cijelo čovječanstvo". Zato je i izgradila kapelicu u Zaraznoj.

Antonio Šiber, Dnevnik pandemije 2021, 48. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Ovo što radi Antonio Šiber nije bitno drukčije od antivakserstva.

Postoje ipak stvari o kojima se mora misliti ispravno, jer bi sve drugo bilo griješenje mišlju. U te stvari spadaju domoljublje, crkva u Hrvata, i Mate Rimac, naravno. Epizode „Otvorenog pisma“ o ovim temama čine još i korak dalje i griješe ne samo mišlju, nego i riječju te su primjer krivovjerja i blasfemije svih vrsta, a mogu ih podnijeti samo oni navikli na najgore hudobe i opačine.

Na kuglani se u orfanotrofiju pokazala njegova tjelesna jakost i žilavost, te se opažalo kako su mu se mišice razvile i ojačale u seljačkim radovima kod kuće. Kada je ciljao, srušio bi gotovo svagda svih devet čunjeva. Jednom je ravnatelj zavoda, dr. Lončarić, kupio prase da počasti profesore te ga ostavio živa na kraju kuglane iza neke strunjače. Pitomci za to nisu znali. Alojzije je prilikom kuglanja tako snažno bacio kuglu da je ona svom snagom udarila prase koje se nalazilo iza strunjače. Nisu ga trebali klati, nego samo priklati. Volio je nogomet.

Aleksa Benigar, "Alojzije Stepinac"; pročitano u 4. epizodi podcasta "Otvoreno pismo", Benigarov Stepinac

Polusumanute paraintelektualne eskapade protiv Crkve Antonija Šibera.

Popovi su uvijek bili na usluzi vladajućima da hipnotiziraju puk vjerom i domoljubljem. Domoljubi na vrhu se besramno bogate dok domoljubi na dnu pokorno ble-e-e-je i sve to sretno gledaju, iščekujući život vječni.

Kad pomislite da je sve u državi trulo, uvijek se sjetite riječi kardinala Josipa Bozanića, da "Božja providnost vodi povijest naroda".

Antonio Šiber, Domoljublje je ropstvo, 16. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber degutantno daje odušak očiglednom i nesuspregnutom vlastitom antiklerikalizmu.

"Ponosim se što sam dio stada Božjega. Molimo braćo i sestre, samo nas molitva i vjera mogu spasiti od sotone koja vlada ovim svijetom. Dok ima ovakvih hrabrih ljudi, nije sve izgubljeno!"

Antonio Šiber, U ime naroda, 21. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber je rekao da pripada nesvetom neredu i prakticira neorganiziranu religiju. Ovime je pokazao da je neokomunist.

Ovo je jubilarna, pedeseta epizoda podcasta „Otvoreno pismo“, a svoj sam dosadašnji rad htio prigodno obilježiti i zato što sam se u proteklih četrdeset devet epizoda trudio govoriti najiskrenije, najjasnije i najbolje što znam. Već je i zbog toga moja publika ograničena, i sastoji se od malog broja ljudi kojima se dopada to što radim, i ponekog, manje ili više pritajenog stalkera, koji podcast sluša ne bi li otkrio i još kakvu gadost koju sam, i nakon svega, još uvijek sposoban izreći.

Znanstveni savjet za dobar profit

Zašto se članovi Vladinog Znanstvenog savjeta za koronavirus nisu pobunili kad je član Savjeta Primorac počeo prvi u Hrvatskoj u svojoj privatnoj bolnici distribuirati brzi test na covid 19? Ili im je posve normalno da oni kao najveće od svih znanstvenih veličina rade takve stvari dok o testovima i virusima savjetuju Vladu?

Mogu li ugledni doktori, kad smo im već kupili njihove privatne klinike, primiti u njih pokojeg oboljelog od korone? Besplatno, naravno, kao dar hrvatskom narodu i u zalog zajedništva.

Antonio Šiber, Dnevnik pandemije 2020, 46. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber je znanstvenik koji se nije proslavio iznimnim dostignućima, nego javnim predbacivanjem fizičaru CERN-a Ivici Puljku nedostatak samostalnih znanstvenih radova.

U ovoj epizodi, stalkeri neće naći ništa novog što već nisam izrekao, ali možda će ipak pronaći same sebe, jer ova epizoda, osim kompilacije probranih dijelova „Otvorenog pisma“, sadrži i komentare, uglavnom stalkera, o mom liku i djelu, zapravo većim dijelom o liku nego o djelu.

Šiber je sam sebe pokopao renesansno inzistirajući da se bavi svime i svačime, uključujući i stvari za koje je, objektivno, vidljivo netalentiran.

Uistinu čudesan i božanstven bio je Leonardo, sin Piera da Vincija, i daleko bi napredovao u svojim ranim studijama književnosti da nije bio tako nepredvidljiv i nestabilan. Jer, krenuo bi učiti mnoge stvari, a nakon što bi započeo, on bi ih i napustio.

[...]

Za Francesca del Gioconda, Leonardo se prihvatio portreta Mona Lise, njegove supruge, i, nakon što je na njemu radio četiri godine, napustio je taj posao, ne završivši ga [...] Kako je Mona Lisa bila vrlo lijepa, Leonardo je upotrijebio ovu tehniku: dok je slikao njen portret, glazbenici koje je unajmio svirali su i pjevali, a doveo je i klaune zato da odagna njenu melankoliju, koju slikanje često unese u portrete. U ovom je Leonardovom portetu osmijeh tako ugodan da se čini božanskim, prije nego ljudskim.

Giorgio Vasari, "Životi slavnih slikara, kipara i arhitekata"; pročitano u 27. epizodi podcasta "Otvoreno pismo", Leonardova znanost slikanja

Komentari su to vrhunskih svjetskih znanstvenika i njihovih domaćih obožavatelja, brkatih domoljubnih novinara koji pokušavaju pisati nadasve učeno, političarki koje za sebe tvrde da su lijeve, anonimnih komentatora i opsesivnih pratitelja TV programa, uvrijeđenih burzovnih mešetara i matematičara, nadobudnih i slabo pismenih političkih analitičara, i drugih, za koje ne znam tko su ni što su, ali sam njihove komentare opazio, uglavnom u bespućima svemrežja.

Šiber me blokirao na Twitteru, iako mu se tamo nisam obratio na bilo koji način.

Još se sramnije intelektualne rabote odvijaju daleko od svjetala pozornice, iza kulisa, na sjednicama vijeća, povjerenstava, panela, žirija i kolegija gdje podobni intelektualci raspodjeljuju plijen. Sebi i svojima. Tamo se o nepodobnima izgovaraju najveće laži ne bi li ih se odstranilo ili im se osvetilo na najpodliji način. Odbijaju im se zahtjevi za napredovanja, prijave projekata, uloge u predstavama, iznose se njihovi neoprostivi grijesi, njihove izjave za marginalne medije koje nitko ne čita, a koje ipak čitaju oni koji montiraju procese za administrativne dekapitacije. "Znate li Vi uopće tko je on, znate li Vi uopće što je on pisao i govorio?!", izgovara se užasnuto po hodnicima i uredima, prije sjednica, da ne uđe u zapisnike, jer se takvi procesi uvijek pomno i tajno pripremaju, barem u običnim, nerevolucionarnim vremenima.

Antonio Šiber, Bijeda intelektualaca, 28. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Znaš li ti tko je Šiber?! Znaš li ti što je on svašta pisao?!

Kladim se da bi dobre tri četvrtine današnje znanosti, pa čak i one "vrhunske", sasvim dobro mogli proizvoditi roboti i to neizmjerno brže od 145 članaka godišnje koliko proizvode naši najcitiraniji znanstvenici. Mogli bi pisati i prijave projekata, one odvratne dijelove namijenjene tupim birokratima, koje bi, k tome, sami mogli i "čitati" i ocjenjivati. Mogli bi puniti, kao što sam siguran da i već pune, baze podataka i citata i sretno unapređivati našu sjajnu proizvodnu znanost. Ljudi to žele. Žele pokazivati smeće koje su nataložili po bazama podataka. Oni zatrpavaju jedni druge tim vrhunskim smećem od članaka i citata jer im treba za projekte, nagrade i top-liste najcitiranijih svjetskih znanstvenika pa se onda žale kako je recenziranje presporo. [...] Znanost se odavno svela na birokraciju, a znanstvenu "evaluaciju" već sad može obavljati umjetna inteligencija. Ona može i provoditi znanstveno istraživanje koje se tako vrednuje, jer radove ionako nitko ne čita nego ih samo prebrojava i citira, i kad nisu pročitani. To sliči repetitivnom gakanju digitalnih gusaka.

Antonio Šiber, Umjetna ljudska inteligencija, 25. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

SAŠA CECI: Često znamo nas dvoje komentirati Antonija Šibera. Koja je to žuč! Koje je to crnilo! Koja je to negativnost koju on izlijeva na svim tim svojim stranicama, kad piše o znanstvenoj zajednici.

JELENA KALINIĆ: Ali, ne možemo se nekad ne složiti s njim.

SAŠA CECI: To je sve točno. Sve što on piše je točno!

odlomak iz desete epizoda podcasta "Nauka govori", 20. kolovoza 2024.

Nisam navodio imena komentatora i zato što su komentare ostavljali i na mjestima koja nisu bila potpuno otvorena za javnost, recimo na Facebook zidovima otvorenim samo za prijatelje, pa možda i ne bi htjeli potpisati svoje riječi u ovoj mojoj, potpuno otvorenoj formi.

Šiber je 100% ekonomski nepismen, groteskno tašt i lišen smisla za humor.

Radnici u skladištima Amazona nemaju pojma gdje se što nalazi. Kad stigne narudžba, algoritam i središnje računalo proizvedu bar-kod koji se šalje radniku i koji ga, putem koji zahtijeva najmanje vremena, navodi do mjesta na policama gdje se traženi artikl nalazi, koji on potom, u najkraćem mogućem vremenu uzima te šalje u idući korak procesa obrade i dostave. Ljudi tako postaju dijelovi stroja za dostavu i prodaju, kojim upravlja algoritam, a od njih se očekuje da svoje ponašanje i vrijeme podrede strojnom načinu bivanja. O tome je u “Bijedi filozofije” pisao još Marx:

"Ako puka količina rada figurira kao mjera vrijednosti bez obzira na kvalitetu, to pretpostavlja da je jednostavan rad postao temelj industrije. Pretpostavlja da je sav rad ujednačen podčinjavanjem čovjeka stroju ili krajnjom podjelom rada; da su ljudi uniženi i izbrisani svojim radom; da je njihalo sata postalo jednako točna mjera relativne aktivnosti dvaju radnika kao što je točna mjera brzine dviju lokomotiva. Dakle, ne bismo trebali reći da je sat jednog čovjeka jednako vrijedan kao i sat drugog čovjeka, već da jedan čovjek u jednom satu vrijedi isto koliko i drugi čovjek u jednom satu. Vrijeme je sve, čovjek je ništa; on je u najboljem slučaju truplo koje nosi vrijeme. Kvaliteta više nije važna. Samo količina odlučuje o svemu; sat za satom, dan za danom."

Za to vrijeme, Jeff Bezos u solidnoj godini dnevno zarađuje sedamdesetak milijuna dolara, za što bi kongoanskom djetetu u rudniku kobalta trebalo oko 150000 godina rada. Vozi se na jahti od ugljikovih vlakana vrijednoj 500 milijuna eura i sve nas filantropski spašava od globalnog zatopljenja. Umjetna inteligencija, u službi svojih vlasnika, s vrhunskom preciznošću računa koliko vrijedi krv tekstilnih radnica kad se založi kao jamstvo na volatilnim tržištima kapitala. Tehnologija će riješiti sve naše probleme.

Antonio Šiber, Umjetna ljudska inteligencija, 25. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Kod Šibera je uvijek riječ o klasičnom srednjoklasnom zazoru.

Nije li smiješno što hrvatski liberali, libertarijanci i ostali "individualci-kontra-kolektiva" toliko vole pozirati u odijelima, kravatama, leptir-mašnama i plaštevima Habsburgovaca?

Antonio Šiber, Priručnik za izbore 2024., 29. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber je dežurna komunjara.

"Etika" uspjeha se odavno etablirala u društvu, djelomično i na razvalinama socijalističke ideologije za koju su nam otimači i njihovi ideolozi desetljećima objašnjavali kako je i dovela do rata i patnji i kako je sve ono što je propagirala zapravo sušto zlo. Tako su i ideje o solidarnosti i zajedničkom dobru, o obzirnosti prema potrebama drugog postale znak mrske jugonostalgije, iako ni u onom društvu one nisu snažno zaživjele, ali su barem bile propagirane kao vrijednost. Danas se pak govori o poduzetnosti, uspjehu i kompeticiji, a oni koji ipak ne uspiju, su tu da uspjeh podrže, da mu se dive i da sanjaju o njemu, umjesto o društvu u kojemu bi svima, i njima i drugima moglo biti bolje. Tupavim sanjarima se desetljećima objašnjava da bez uspjeha otimača, ni njima ne bi bilo dobro jer ih ne bi imao tko zaposliti. Njima je dozvoljeno da žive samo s uspjehom otimača i prevaranata, jer bez njihovog uspjeha ne bi bilo ni njihove plaće ni hrane za njihovu djecu.

Antonio Šiber, Društvo uspjeha, društvo nasilja, 42. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Šiber bi bio idealan intelektualac u totalitarnom društvu.

Ti su komentari, barem na prvi dojam, ponekad sličniji ograđivanju ideološkog, a zapravo vlastitog teritorija blatom.

Šiber je poznati koronaš.

Samo postojanje pacijenata te činjenica da su još uvijek živi predstavlja administrativni razlog koji opravdava nabavu skupih lijekova namijenjenih navodno njihovom liječenju. Posebno su zahvalni pacijenti kojima je liječenje potrebno sve do njihove smrti, odnosno oni koje se ne može izliječiti nego ih se stalno “liječi”, a njihovu bolest navodno “drži pod kontrolom”. Takvi pacijenti su vrsta kanti za farmaceutsko smeće, u njih se odlaže ono što farmaceuti ponude kao spasonosno, uz suglasnost i odobravanje njihovih liječnika, koji su često i na platnim listama farmaceutskih industrija, a to s ponosom ističu, u znanstvenim radovima, svojim uredima pa čak i na elegantnim fotografijama za tisak koje za njih pažljivo izrađuju njihovi farmaceutski sponzori.

Antonio Šiber, Znanost o bolesti i smrti 3: loši lijekovi, 33. epizoda podcasta "Otvoreno pismo"

Ovo što radi Antonio Šiber nije bitno drukčije od antivakserstva.

Ima ipak u svim tim komentarima nečega, na poseban i poticajan način, istinitog, iako potpuno lažnog, a i melodioznog – tako se barem meni čini. Vi, uostalom, procijenite sami.

Šiber s toliko gorljivosti, nastrane nesnošljivosti, primitivizma i intelektualnog posrnuća nasrće na posve prirodne pojmove, sadržaje i što je najbitnije činjenice, koje su za tradicionalno društveno okruženje u kojemu živi i djeluje, svojevrsne svetinje i identitetska obilježja, to je nevjerojatno, do mjere da se razuman čovjek mora pitati – je li taj čovjek uopće normalno socijalno biće?

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---