Soba 206, epizoda 45, 1. studenog 2024.

U sobu 206 odlažu ljude koji trebaju umrijeti.

Soba je na “ničijem” teritoriju, između odjela, iako je formalno vode na ovom ili onom odjelu. Svako malo mijenjaju natpis na ulazu, tako da oni koji dolaze često lutaju i zapitkuju osoblje gdje su oni kojima dolaze u posjet. Kad u njega uđeš, odjel uopće ne izgleda kao zdravstvena ustanova, nego više kao vešeraj. Hodnici su zakrčeni kartonskim kutijama punim prljavog i usranog veša. Jednako kao što odlažu prljavi veš, odlažu i ljude, na nagurane krevete u dvije tmurne sobe gdje onda na njih zaborave. Tetovirani “tehničar” bez vidljivog vrata koji dovozi kandidate na kolicima ili u krevetima, istovaruje ih kao vreće cementa, masno psujući usput.

Na ulazu u sobu 206, mršavi je starac s pelenom koji sjedi na krevetu, poduprt visoko podignutim uzglavljem, sa savijenim koljenima koja su otekla i neproporcionalno velika prema mršavim, izudaranim potkoljenicama. Gleda prema vratima, iako je očito da ništa ne vidi jer su mu oči mliječno-bijele i nemaju nimalo prozirnosti. Nekad je imao plave oči. Obje su mu ruke vezane bijelim remenovima za okvir kreveta, tako da izgleda kao raspet u tom polusjedećem položaju. Nakon prošlog incidenta, kad je probao otići mokriti u zahod, udaljen svega metar i pol od njegovog kreveta, duboko su ga sedirali i navukli mu pelenu od tanke zelene plastike. Izgleda skoro smrznuto.

Na drugom je krevetu mršava starica koja stalno stenje, iako se čini kao da glas dolazi iz nekog drugog izvora, a ne iz njenih usta, jer uopće ne pokreće usne. U sobi 206 nije važno jesi li žena ili muškarac, važno je samo jesi li kandidat za odlaganje u sobu 206 pa se tamo nalaze i žene i muškarci za koje se očekuje da uskoro umru, tako da na njihove krevete dođu drugi kandidati, iz drugih odjela koji ih se žele čim prije riješiti. Sve što je u vezi s ljudima u sobi 206 važno je da čim prije umru, ostali aspekti njihove ljudskosti su posve nebitni.

Na trećem je krevetu starac koji stalno kašlje i ima veliki tumor na grlu tako da govori nerazgovijetno. Htio bi razgovarati jer s ovo dvoje, kojima je okrenut leđima, ni ne može. Ipak, kad počneš razgovarati s njim, u prve dvije rečenice ti se učini kao da bi se tako moglo i nastaviti, ali stari već u trećoj počne govoriti kako treba delati i pita je li danas nedjelja, a ta mu se opsesivna ideja o delanju stalno vraća i stalno je ponavlja, bez obzira na temu s kojom je razgovor započet. Kad sestra uđe u sobu, naglo zašuti, a kad izađe, onda šapće “kuja!”. Osim sestre, na odjelu je još jedna radnica koja se predstavlja kao “njegovateljica” i uvijek ispravlja one koji je nazovu sestrom. Vjerojatno zato što joj je tako rekla sestra.

Na četvrti krevet stavili su pisca ovih redaka, procijenivši ga, očito, dobrim kandidatom za odlaganje u sobu 206. Rekli su mu i da će zasigurno umrijeti ako se pokuša maknuti s četvrtog kreveta.

Unuk koji je došao u posjet baki, otišao je tužan zato što ga nije prepoznala i s njim izmijenila pokoju riječ. Baka, koju su u bolnicu primili iz doma, ima osamdesetak godina, kožu prepunu smeđih pjega veličine 6-7 cm i cijelo vrijeme stenje zatvorenih očiju, u nekom stanju polusvijesti ili potpune nesvijesti okoline. Zapravo je još uvijek lijepa sa svileno-plavom kosom nad sivim i ugodno simetričnim, iako mršavim i koščatim licem. Kladim se da je u mladosti ljepotom mogla zasjeniti sve američke glumice iz crno-bijelih filmova. Podsjeća me na Ingrid Bergman, iako je ta usporedba na neki način šokantna.

Uopće ne reagira na podražaje.

Kad je dugo slušaš, možeš čuti riječi u tom stenjanju, koje nisu nimalo razgovijetne jer prolaze kroz poluotvorena usta, bez dodira s usnama, koje se ne kreću. Prvo sam čuo “boli, boli”, a onda, puno puta “mama, mama, mama, mama!”.

Nakon što sam pobjegao iz sobe 206, potpisujući da sve lišavam bilo kakve odgovornosti i da odlazim svojom voljom i na svojim nogama, vraćao sam se svakodnevno na odjel po terapiju te radi dijagnoze i praćenja stanja. Jednom sam tako i opet vidio Ingrid Bergman. Izveli su je na krevetu da je odvedu na CT, a ona je bila u budnom, ali teško bi bilo reći i u svjesnom stanju. Dok su je vozili kroz hodnik, pridigla se i viknula prema meni pa se nacerila. Otvorena usta bila su joj potpuno crna, bez ijednog zuba u vilici.

Sutradan su u sobu 206 dovezli sjajna metalna kolica s velikim kotačima na kojima odvoze leševe, ali nisam vidio čije su tijelo na njima iz sobe odvezli jer tijelo poklope polucilindričnim metalnim pokrovom.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---