Vrijeme poluživota, epizoda 40, 11. rujna 2024.

Ljudski je um efektivno nesposoban nadgledati sustave s više od pet-šest relevantnih varijabli. Mi se dobro snalazimo s malim brojem varijabli, a tada i razumijevamo takve sustave i teorije. Odatle i proizlaze tendencije za pojednostavljivanjem i reduciranjem stvarnosti, sveprisutne u fizici.

Medicina i bolest nisu fizika, nasreću ili nažalost, nisam posve siguran, pa je liječnicima često nemoguće s imalo sigurnosti predvidjeti budućnost bolesnika. To je pogotovo slučaj u situacijama kad je onkološki pacijent u relativno dobrom stanju, iako mu je bolest dijagnosticirana i zna se da će ona kad-tad eskalirati, a pacijent od nje umrijeti, ukoliko ga u međuvremenu ne ubije nešto drugo, u što svakako spada i liječenje koje mu je prepisano. Za pojedinog i konkretnog pacijenta često je nemoguće s imalo sigurnosti tvrditi da će umrijeti za pola godine ili za pet godina, i zato se za razumijevanje i praćenje bolesti pribjegava statističkom limesu, odnosno sustavu s, formalno i poželjno, beskonačno mnogo varijabli, kao i pacijenata koji pripadaju određenoj kategoriji. Za tu se kategoriju zna, u statističkom smislu, kako u njoj pacijenti umiru, na sličan način kao što se vrlo precizno zna da se polovica jezgara polonija 210 raspadne za 138 dana. No, za pojedinu jezgru polonija ne može se reći hoće li se u tih 138 dana raspasti ili neće. U uzorku koji ima ogroman broj jezgara polonija, bit će i onih koje se neće raspasti niti nakon deset godina – njih je, doduše, na sto milijuna jezgara polonija samo jedna. Onih koji se neće raspasti niti nakon pet godina bit će jedna na svakih deset tisuća jezgara polonija, ali kojih će tih “sretnih” 0.01% jezgara biti nemoguće je odrediti analizom uzorka jezgara. Vrijeme u kojem se polovica elemenata skupa jezgara raspadne nazivamo vremenom poluživota sustava.

Usporedba radioaktivnog raspada jezgara atoma, čija je narav nepredvidiva zbog kvantno-mehaničkih razloga, i smrtnosti od bolesti, koja je klasični fenomen koji nema ništa s kvantnom mehanikom, naizgled i nije najsretnija, ali upravo tome i služi statistička analiza – takva analiza sve detalje i fundamente procesa ignorira i zadovoljava se prebrojavanjem unutar određene kategorije te određivanjem vremena polu-života sustava. Često ne postoji baš nikakvo razumijevanje pojedinačnih sustava i procesa kojima se statistička analiza bavi, no svejedno postoje vrlo stabilna, numerički određena svojstva skupa ili ansambla pojedinih sustava. Na pojavljivanje upravo tih svojstava u svakom skupu sustava u određenoj kategoriji možemo se sa sigurnošću pouzdati. Beskonačan broj pojedinačnih, individualnih varijabli svodi se tako na tek nekoliko statističkih varijabli, koje ne vrijede za konkretnog pojedinca nego za cijeli skup pojedinaca, za veliki broj, cijelu kategoriju pojedinaca.

Kad su nas svrstali u neku kategoriju, kad su odredili da u nju pripadamo, pripisali su nam i statističko vrijeme poluživota, odnosno medijalno vrijeme preživljavanja, ali i dalje za nas konkretno i pojedinačno, osim ako očigledno nismo na samrti, u principu nemaju pojma kad ćemo se raspasti – znaju tek da je statistička vjerojatnost da poživimo jedno vrijeme poluživota polovica (50 %), dva vremena četvrtina (25 %), tri vremena poluživota osmina (12.5 %), četiri vremena poluživota šesnaestina (6.25 %), i tako dalje, a da nam se vjerojatnost da preživimo svaki idući interval poluživota smanjuje za dodatnu polovicu. U svakom vremenskom intervalu dužine poluživota, pola će preživjelih pacijenata iz kategorije umrijeti, barem u idealnom statističkom slučaju. Vrijeme poluživota je sat koji otkucava smrtima.

Medijalno vrijeme preživljavanja (medial survival time) ili vrijeme poluživota. To je vrijeme potrebno da polovica pacijenata kojima je dijagnosticirana bolest od nje i umre. Mjeri se od trenutka dijagnoze ili od početka tretmana, a u kliničkim istraživanjima služi za ocjenu učinkovitosti terapije.

U slučaju multiplog mijeloma oko pola pacijenata je 2003. godine umiralo u prve tri godine nakon dijagnoze što znači da je vrijeme poluživota za tu bolest 2003. godine bilo oko 3 godine.

OS – overall survival ili ukupno preživljavanje. To je postotak onih koji su još uvijek živi nakon vremena koje je prošlo od dijagnoze bolesti, a taj se postotak stalno smanjuje kako vrijeme odmiče, brzinom znatno većom nego što je to slučaj kod zdravih ljudi.

Liječnici i medicinski znanstvenici pokušavaju profiniti kategorije i pacijente dodatno kategorizirati, ovisno o tome koliko su stari, jesu li prošli transplantaciju matičnih stanica, kakve su koncentracije proteina karakterističnih za tu bolest, pokazuju li pretrage lezije na kostima i slično. Za svaku pod-kategoriju oni tako određuju njeno vrijeme poluživota pa vam se očekivano vrijeme poluživota produži ako vas, naprimjer, svrstaju u kategoriju onih mlađih od 70 godina ili onih kod kojih je beta-2-mikroglobulin kod dijagnoze bio nizak. No, čak i ako vas svrstaju u za vas najbolju moguću kategoriju, s najdužim vremenom poluživota, liječnici i dalje ne mogu s pristojnom sigurnošću reći nećete li upravo vi biti jedan od onih nesretnika koji će od bolesti ipak umrijeti unutar prva tri mjeseca, jer i takvih u toj statističkoj kategoriji u principu mora biti. U slučaju multiplog mijeloma, tih je oko 6-7 %.

Liječnici žele, mislio sam, potvrdu svog suda, i radije govore o bliskom kraju nego što u izgled stavljaju neku dugovječnost, da se ne izblamiraju, jer se liječnici ničega toliko ne boje kao blamaže uslijed nagle, iznenadne smrti koju nisu predskazali, pa radije, kao moj internist, neprestano predskazuju kratak, pa i vrlo kratak život da bi sebe poštedjeli takve blamaže.

- Thomas Bernhard, Brisanje, raspad

Za konkretnu bolesti i pripadne izmjerene podatake, stvari su ipak znatno kompleksnije od idealne teorije raspada, i zato što u svakoj kategoriji postoje oni koji su u nju svrstani greškom, koji u nju nikad nisu ni pripadali i koji su uspjeli preživjeti sve muke i nuspojave tretmana i liječenja, te koji su živi i nakon mnogo vremena poluživota – liječnici su skloni takve pacijente nazivati izliječenima.

Svrstavanje bolesnika u kategoriju konkretne bolesti uvijek sa sobom nosi stanovitu pogrešku, čak i ako se pravila dijagnostičkog protokola doslovno i nepogrešivo slijede. Bolestima se moraju odrediti njihove granice, a to uvijek povlači nesigurnost tamo gdje se konkretna bolest susreće sa svojim susjedima – drugim bliskim bolestima i drugim kategorijama, koje u graničnim slučajevima mogu izgledati slično, ali čija vremena poluživota mogu biti bitno drukčija.

Čim se počne liječiti, bolesnik postaje još bolesniji. To je zato što od tog trenutka on pripada bolesnima, ljudima u čekaonicama s dijagnozama i pričama o patnji i propadanju. Za njega je izbor pripadanja toj skupini načinjen, htio on pripadati tim ljudima ili ne, smatrao se jednakim njima ili posve drukčijim od njih. Njegovi su dani rezervirani za bolest i čekaonice, nalaze i tretmane, strepnju od izmjerenih parametara i strah od boli. Sama ta činjenica njegovu bolest pogoršava, čak i ako terapije ostvaruju napredak u mjerljivim aspektima stanja.

Ovamo sam pripadao, u mjesto gdje su ljudi – bio sam prisiljen zaključiti – morali dići ruke od sebe i prestati postojati nakon baš njima namijenjenih ratnih strahota. Za me nisu bili otpor i protest; pripadao sam u odumiruće društvo, u društvo na odlasku. Zadubio sam se u tu misao koja mi se više nije činila nimalo apsurdnom i zaključio da baš tu želim biti! Gdje drugdje? Tako sam se predao tom postupnom spuštanju u pakao. Prihvatio sam ljudsku bijedu i više nisam dao da mi je išta ili itko oduzme. Ostavio sam se gnušanja i mržnje prema Grafenhofu i prema uvjetima koji su tamo prevladavali, mržnje prema bolesti i smrti, prema onome što sam smatrao nepravdom svega toga. Sad više nisam mrzio ono ovdje, mrzio sam ono tamo, ono prijeko i ono vani, sve drugo u svijetu. Ali ta se mržnja morala brzo iscrpsti jer se nije isplatila. Apsurdna mržnja odjednom je postala nemoguća. Ono što mi je predstojalo prema zakonima koje je društvo stvorilo u suglasnosti sa samom prirodom bilo je previše očigledno i pravedno da bi dopustilo ikakvu žalbu. Kakvo sam pravo imao baš ja – najbesmisleniji, najsuvišniji, najbezvredniji čovjek u povijesti – da i na trenutak povjerujem da sam iznimka od pravila, da bih se ja trebao izvući kad se milijuni nisu? Sada sam morao, pomislio sam, proći ravno kroz pakao u svoju smrt. S tim sam se pomirio. Dovoljno sam se dugo tome opirao, ali onda sam se prestao opirati. Pokorio sam se.

Što mi se dogodilo? Podlegao sam logici koju sam morao smatrati ispravnom i jedinom koja je vrijedila za mene, jedinom koju sam mogao slijediti. Ali tu sam logiku odmah opet zamijenio njoj suprotnom, na sve sam odjednom opet gledao stopostotno obratno. Moj se stav u svakom pogledu promijenio i opirao sam se žešće nego ikad Grafenhofu i njegovim zakonima, toj neminovnosti njegovih zakona! Svoj sam stav opet najradikalnije promijenio, sada sam opet stopostotno živio, želio sam biti, pošto-poto. Više nisam razumio onoga koji sam bio dvanaest sati ranije, koji je maločas mislio suprotno od onoga što je sada bilo moje mišljenje i moj stav. Kako sam mogao otići tako daleko da odustanem i da se pokorim, da se prepustim smrti? I opet sam izvukao posve pogrešne zaključke. Ali, tako sam mislio, postupao sam sasvim po svome. Takva je bila moja narav i uvijek će biti. Odjednom je sve ono što sam oko sebe vidio, dok sam to promatrao, motrio upornije nego ikad, ponovno poprimilo grozne, odvratne crte. Nisam pripadao među te ljude, nisam uopće bio kao oni, ta stanja nisu bila moja, i naprosto nisu smjela biti moja. Odjednom mi se sve ono što sam posljednjih dana mislio i zbog toga poduzimao učinilo smiješnim, apsurdnim, zabludom. Kako sam mogao vjerovati da pripadam onamo gdje su trulež i apsolutno beznađe gušili dušu, umrtvljivali mozak? Vjerojatno mi je bilo lakše naprosto dići ruke od sebe nego se opirati i boriti. Često popuštamo, često odustajemo, radi komoditeta. Ali po cijenu života, čitave naše egzistencije, za koju nikako nisam mogao znati koliko je ustvari vrijedna ili će to možda još nekad biti, iako danas znam da je umovanje o tome besmisleno, jer na kraju trijumfiraju besmisao i apsolutna bezvrijednost. [...] Ja sam odabrao lakši put, niskost prilagođavanja i odustajanja, umjesto da se oduprem i da se borim. Zbog komoditeta i kukavštine uzeo sam sebi za primjer one milijune koji su otišli u smrt, iz kojeg god razloga to bilo, ne prezajući od toga da na najbesramniji način čak i same žrtve posljednjega rata zloupotrijebim za svoje oportunističke spekulacije, da umislim kako su moj kraj, moja smrt, moje odumiranje usporedivi s njihovim. Zloupotrijebio sam smrt milijuna ljudi želeći se priključiti njihovoj smrti. Mogao sam tu pomisao produbljivati do krajnjih granica njezine apsurdnosti i ludosti, ali klonio sam se toga. Moja su gledišta bila patetična, moja patnja teatralna.

- Thomas Bernhard, Hladnoća, izolacija

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---