Identitet nepripadanja, epizoda 39, 3. rujna 2024.

Potreba da se pripada, da se odnekud bude, da se značenje vlastitog bivanja definira ili barem podupre pripadanjem nekom mjestu, ljudima, povijesti ili, u najboljem slučaju, jeziku, ta je potreba u korijenu mitova o nama i njima, ostatku svijeta i tuđim ljudima koji nikad neće znati ni spoznati veličinu naših prostora i ljudi, slavnih sportaša iz tako malog naroda, koji uvijek osvaja najviše medalja po glavi stanovnika, ili barem tu negdje, svetaca, ratnika, znanstvenika, moreplovaca i književnika koji su zadužili cijeli svijet, a i danas ga zadužuju osvajajući nagrade, oskare i članstva u akademijama, svakako najviše po glavi stanovnika, ili barem tu negdje. Potreba da se navija i referira, da se pripovijedaju legende o malenom čobanu koji je ubio Golijata udarcem nogometne lopte u glavu, zato što je, naravno, jedan od nas koji udaramo loptu mnogo bolje od drugih, to je zapravo ono po čemu nas cijeli svijet poznaje, iako svakako nepotpuno jer tuđi ljudi nikad neće znati svu našu veličinu i vrijednost o kojoj bi svatko od nas mogao pričati danima, a da nikad ne kaže ništa o sebi.

Svaki raskid s pripadnošću, svako odustajanje od pripadanja, vodi čovjeka bliže sebi, otvara mu prostor da misli i biva neopterećen izmišljenim legendama o čobanima i povijesti. Kakve, uostalom, to ima veze s važnim stvarima, to služi samo potrebama rata i nasilja, to odvajanje nas of njih u histeričnoj potrebi da se definira zapravo bijegom od sebe, bijegom od praznine na koju bi se moglo naići kad konačno priđemo sebi, tamo iza mlačnih odobravanja onoga što je svakako ispravno i plemenito, uostalom, mnogi se u toj ocjeni slažu s nama.

Prije nekoliko godina zastao sam da popijem vode koja ostavlja metalni okus u ustima, s česme u Rogaškoj Slatini. Kraj česme su dvije klupice, i ljudi koji šetaju ponekad sjednu, da popiju malo vode i odmore se. Tada sam tamo susreo omanjeg živahnog starčića s francuskom kapicom, u pohabanom, ali urednom odijelu, koje se očito izvlačilo iz ormara za posebne prilike proteklih desetljeća. Starčić očito nije bio ni Slovenac ni Rus – bogati Rusi su tada bili česti gosti tamošnjih hotela. Kad sam mu klimnuo glavom, u znak pozdrava, upitao me je "Znaš li koliko je sati?", ponosno pokazujući nekakav svjetlucavi sat na ruci. Ne razumijem se u satove, nemam pojma o njima, ali sam mu svejedno rekao da ima lijep sat, iako se na pitanje "Znaš li koliko je sati?" obično odgovara na posve drukčiji način, što bi u ovom slučaju bilo očito posve pogrešno. "Ja sam Kosovar, znaš, a ti si Hrvat, je li?". Slegnuo sam ramenima i zaustio da kažem nešto u vezi s tim, ali sam se samo pomalo nasmijao i popio malo vode, a starčić je ubrzo otišao. Tko zna što je pomislio o meni, možda je pomislio da nisam posve svoj ili da sam čak Srbin, tko zna.

Moji su intelektualni napori nakon adolescencije bili usmjereni prema razgradnji svih identiteta koji su mi dani i preispitivanju komadića koji bi nakon tog posla ostali. Shvatio sam valjda da nijedan kolektivni identitet nije moj i da je svaki izgrađen s nečijim tuđim interesima i ciljevima koje ne mogu poduprijeti ni intelektualno ni emotivno. Sve je moje polagano sazrijevanje bilo proces odbacivanja identiteta i sve nevoljkijeg izjašnjavanja unutar predefiniranih kategorija – nacionalnih, profesionalnih, klasnih, kulturnih, estetskih, obiteljskih, vjerskih i nevjerskih. Za mene identitet nije ono masovno što se prihvaća nego sve ono masovno što se odbacuje. Stoga mi je sve teže razgovarati s ljudima koji život provode utvrđujući identitete, čak i kad ih nazivaju “pluralnim”. A da i ne govorimo o budali i lažljivcu koji se kunu u jednoznačan i “čist” identitet i ponosno ga i zagriženo “čuvaju”. Treba reći: nisam, dakle jesam.

Nitko, naravno, nije potpuno slobodan i svakoga sputavaju lakši ili teži okovi, no zastrašujuća većina ljudi svoje okove zavoli, nauči im tepati, nazivati ih lijepim imenima sve dok im ne urastu u meso do te mjere da ih se skoro nemoguće riješiti. Vuku naokolo te groteskne kugle na lancima i tvrde da je to njihov “identitet”, da je to “kultura”, “vjera”, “obitelj” i “Kinderstube”. Ništa, dakle, od onoga čime su ih natovarili u školi, crkvi i kući, u voljenoj domovini, nisu zbacili sa sebe nego su to samo ugladili i sad šepesaju unaokolo misleći da je to posve normalno. Veličaju ono što se veliča od stoljeća sedmog i glancaju iste one kugle koje su im i pradjedovi glancali, misleći da u tome ima nečega veličanstvenog. Oni zagriženo i ponosno “čuvaju svoj identitet” i tako onemogućavaju sebi da budu bilo što drugo osim konzervirane plijesni.

Pitanje je ne žrtvuje li netko izvjesnu količinu svoje ljudskosti izjašnjavajući se kao Židov, katolik, kršćanin, budist i etiketirajući se na neki način, istovremeno pokušavajući svoje ponašanje, svoje misli i svoj karakter prilagoditi stereotipu. Pod stereotipom mislim na neku vrstu prihvaćenog, prepoznatljivog obrasca ponašanja. Na primjer, pretpostavljam da mnogi menadžeri u svojim glavama imaju stereotip o tome kakav bi menadžer trebao biti – kako bi se trebao ponašati, kakvu bi odjeću trebao nositi, kakvu bi vrstu razgovora trebao voditi s drugim muškarcima, u kakvim bi odnosima sa ženama trebao biti, na koji se način treba ponašati kao otac. I mislim da u našoj kulturi doista postoji sasvim tipična slika stila života uspješnog menadžera. A kada osoba oponaša stil života i samo ga preuzme, onda glumi. I čini mi se da u onoj mjeri u kojoj ona izvodi ovaj čin, postaje malo manja od sebe. Drugim riječima, nešto manja od čovjeka, i nešto što je pomalo mehaničke naravi.

Imam dojam da na sličan način, kada netko ima stereotip koji ga povezuje s određenom religijom, i postaje mu iznimno važno pripadati načinu života, koji je također stereotipan i koji ima etiketu, te kad kaže, ja sam, prije svega, Židov, ili, prije svega, ja sam kršćanin, ili katolik, ili što god već bilo, budist; mislim da je u tom pogledu u određenoj mjeri žrtvovao – u prilično negativnom smislu te riječi – degradirao svoju ljudskost. Sve više smatram da je bilo koja vrsta vjerske privrženosti, a to se može reći i za veliki dio nacionalne privrženosti, potpuno neumjesna u našem svijetu. Jer kad god se pridružite, posebno vjeri bilo koje vrste, i kažete da ćete biti lojalni tom sustavu objavljene doktrine, u toj ste mjeri žrtvovali svoju slobodu mišljenja i svoju neovisnost. Rekli ste da doista, što god bilo, smatrate da je važnije braniti to specifično tradicionalno gledište nego biti otvoren novim idejama, novim načinima gledanja na svijet, koji mogu biti istinitiji ili bolji s drugih gledišta od onih koje smo ranije imali.

- Alan Watts, odlomak iz Answering questiong of requests from listeners: Philosophy: east and west no. 36, Series of talks on the influence of Eastern philosophy on western culture. snimljeno i emitirano 1960. godine na KPFA radiju; transkribirao i na hrvatski preveo Antonio Šiber

Usprkos navodnom sadržaju stereotipnih identiteta, kontraproduktivno je zazivati nekakvo “stvarno” značenje tih identiteta, na primjer "istinski duh kršćanstva", te ukazivati da su mržnja i nasilje protivni tom duhu. Ogromna većina ljudi ne naziva se kršćanima zbog duha ljubavi i oprosta koji bi se možda i mogao iščitati iz Novog zavjeta, nego zato što su im rekli da su kršćani, zato što su prihvatili autoritet ljudi u kapicama i zato što su prošli sakramente koji su se tražili, na vrijeme i prikladno odjeveni. Šokirati se time što kojekakvi zločinci i mrzitelji sebe nazivaju kršćanima i ukazivati na to stoga je potpuno promašeno, jer njihova identifikacija nema u suštini nikakve veze s razlikovanjem ljubavi od zločina i mržnje. Vjerski su identiteti redovito kontradiktorni i u stalnom šizofrenom identifikacijskom škripcu, iako su se vjernici na to već naviknuli pa to uglavnom i ne primjećuju. Vjerska je identifikacija stoga uglavnom duhovno i misaono plitka, iako u praksi može biti otrovna i predstavljati se, uz onu nacionalnu, ili ispred nje, kao najvažnija od svih mogućih identifikacija.

[...] on uspijeva oponašati druge ljude, primjećujući kako oni uspijevaju živjeti, pa tako i on živi po špranci. U kršćanstvu je i on kršćanin, svake nedjelje ide u crkvu, sluša i razumije župnika, da, oni se čak međusobno razumiju; on umire; župnik ga uvodi u vječnost po cijeni od deset talira — ali vlastito ja, sebstvo on nije bio, i sebstvo nije postao.

[...] neposredni čovjek ne prepoznaje samog sebe, on, doslovno, sebe prepoznaje samo po odijevanju... on prepoznaje da ima sebstvo samo po izvanjskom. [...] Lišen mašte, kao što malograđanin uvijek jest, on živi u svojevrsnom trivijalnom području iskustva o tome kakve su stvari, što je moguće, što se obično događa... Malograđanština se smiruje u trivijalnom.

- Søren Kierkegaard, Bolest na smrt

Za Kierkegaarda je "filistarstvo" [“malograđanstvo”] bilo trivijalnost – čovjek uljuljkan svakodnevnim rutinama svog društva, kojemu je dostatno zadovoljstvo koje mu ono nudi: u današnjem je svijetu to automobil, trgovački centar, dvotjedni ljetni odmor. Čovjek je zaštićen sigurnim i limitiranim alternativama koje mu nudi njegovo društvo, i ako ne podigne pogled sa svog puta, može živjeti svoj život s određenom tupom sigurnošću.

- Ernest Becker, Nijekanje smrti

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---