Diplome i titule, epizoda 32, 10. lipnja 2024.

Obrazovanje je danas karikatura. Svelo se na niz uvjeta koje treba ispuniti ne bi li se zasjelo na neku poziciju koja donosi plaću. Potrebna je, svakako, diploma, a dobro dođu i certifikati tečajeva o ovome i onome, poželjno je o nečemu što navodno ima veze s novcem i projektima, naravno, to se općenito smatra ozbiljnim i realnim. Nitko od obrazovanja danas i ne traži ništa više osim papirnate potvrde koja se koristi kao opravdanje. Danas se ne studira zato što se nešto voli i da bi se to razumjelo u širini i u dubini, nego zato da bi se stekli preduvjeti za “dužnosti” na kojima ionako ništa od tog obrazovanja nije ni potrebno, pogotovo ako se radi o politički delegiranim pozicijama. Ministri, državni tajnici, diplomati i veleposlanici, predsjednici upravnih vijeća i članovi nadzornih odbora, ravnatelji agencija, centara i instituta, pa sve do ravnatelja provincijalnih škola, svi oni kod nas u ogromnom postotku dolaze voljom politike. Potrebno je ipak da ispunjavaju propisane uvjete te da prilože valjane potvrde o obrazovanju, jer to donekle maskira političku odluku koja ih je dovela na poziciju. Aspiranti na politički uspjeh i upravljačka radna mjesta trebaju stoga završiti nekakve škole, iako se danas ne traži mnogo pa će i diplome veleučilišta iz zabiti u kojima donedavno nije bilo ničega osim dobrog kravljeg sira biti sasvim dovoljne. Uostalom, svi se danas slažu da je obrazovanje potrebno posvuda, pa i u najzaostalijim provincijama - bez njega nema budućnosti i u njega se svi danas zaklinju. Kao i u izvrsnost, uključujući i ministre s diplomama stečenim na daljinu, u visokim školama u prijestolnicama kravljeg sira u koje nikad nisu ni zašli, a svoju su diplome naručili kao što naručuju i pizzu.

Obrazovanje danas, dakle, nije ništa ozbiljno, iako se takvim prikazuje više nego ikad ranije, a o njemu se govori više nego ikad prije. Ono svakako nije nešto čemu bi se posvetila životna strast i energija, nego je tek preduvjet za upravljačku poziciju i postignuće. Obrazovati se danas možete, a i poželjno je, tako da kombinirate “module” i skupljate bodove, zbrajate tečajeve iz filozofije za poduzetnike s onima iz projektnog menadžmenta, poslovanja i upravljanja te kineziologije, a ispite polažete rješavajući zagonetke i kvizove. Sve to mora biti moderno i široko dostupno, tako da klijenti obrazovne institucije dobiju kvalitetan sadržaj za novce koje su platili ili je za njih država platila, što će reći diplomu sa svojim imenom i zvučnom titulom ispisanim zlatnim slovima. Uspješnost je u tome esencijalna i prolaznost mora biti gotovo stopostotna. Svatko, kažu, danas zaslužuje obrazovanje i svatko je sposoban za titulu, pogotovo ako je politički podoban, ako je tajnica gradonačelnika ili član izvršnog odbora općinskog ogranka političke stranke. Taj je cilj i postignut u vremenu kad je obrazovanje privatizirano i naširoko dostupno, čak i u prijestolnicama kravljeg sira i ćevapa - danas se kadrovi za potrebe politike i tržišta proizvode efikasno i brzo, a novac koji prikupljaju vlasnici visokih škola i veleučilišta, bivši autoprijevoznici i stranački dužnosnici, doprinosi i školstvu i ekonomiji. Oni i njihovi sinovi koji ih nasljeđuju, nose oko vrata debele lance s medaljama, posve isto kao i rektori najuglednijih hrvatskih sveučilišta. Nekad su se te obrazovne institucije skromno nazivale visokim školama ili veleučilištima, a danas su sve redom postala sveučilišta pa je sasvim prigodno da njihovi vlasnici nose debele zlatne lance i crne toge.

Ne može ipak bilo koji autoprijevoznik ili mesar otvoriti visoku školu i nuditi programe, važno je da ti programi i nastavni kadar koji ih provodi ispunjavaju nužne preduvjete. Tim se problemom bave državne agencije za visoko obrazovanje koje provode evaluaciju i akreditaciju programa i škola, a na čelima tih agencija su isti oni ranije spomenuti službenici i upravljači dovedeni voljom politike, često s online diplomama i u poslovnim odnosima s vlasnicima škola iz provincije, bivšim mesarima, iznajmljivačima apartmana, autoprijevoznicima i građevincima s dobrim političkim vezama. Napišu se tako povoljna agencijska izvješća, modernim jezikom koji uključuje vrhunske stručnjake i znanstvenike, partnerske ustanove, projekte, znanstvena istraživanja, politiku kvalitete, menadžment kvalitete, trajno usklađivanje s potrebama tržišta, ishode učenja i kompetencije, znanje i vještine, transfer znanja, europske norme i standarde, vrednovanje, produktivnost, izvrsnost, misiju i viziju, interdisciplinarnost, razvoj i inovacije, upravljanje poslovnim procesima, digitalnu transformaciju, primjenu teorijskog obrazovanja u praksi, career centar, cjeloživotno obrazovanje, međunarodnu suradnju, odlazne i dolazne međunarodne mobilnosti, informacijsko-komunikacijske tehnologije, etičnost, osuvremenjivanje, kulturu partnerstva i suradnje te društvenu odgovornost. Razlika između obrazovanja u prošlim vremenima i danas najbolje se može razumjeti primijetimo li da su nekad ljudi iz Travnika dolazili studirati u Zagreb, a danas iz Zagreba odlaze studirati u Travnik. Travničku diplomu ovjerila je hrvatska Agencija za znanost i visoko obrazovanje pa ne treba nimalo sumnjati u visoku obrazovanost ministra u hrvatskoj vladi, iako on nije siguran koliko je godina u Travniku studirao, tri ili pet - vjerojatno je bilo online ili na daljinu, a dostavljač je valjda diplomu odnio odmah u ministarstvo. Treba primijetiti i da drevna hrvatska sveučilišta nimalo ne zaostaju za taktom vremena pa se i ona prilagođavaju trendovima, klijentima i tržištu. Sve je manje razlike između studiranja na zagrebačkom ili travničkom sveučilištu pa smo u Hrvatskoj, a i šire, konačno i postigli da je obrazovanje podjednake nekvalitete dostupno posvuda.

Sve je danas pa tako i obrazovanje usmjereno prema mjerljivom cilju, prema stečenom stupnju, nagradi ili članstvu. Ništa tako nema vrijednost po sebi nego tek po rezultatu i ishodu, nečemu što se može steći i nečemu što se može pokazivati tako da se izazove zavist onih koji bi također htjeli steći takvo nešto i uspeti se na kakvu funkciju s utjecajem i dobrom plaćom. Nitko nema pojma o književnosti ili glazbi, ali svi oduševljeno odobravaju nagrade na uglednim međunarodnim festivalima ili top-liste čitanosti, iako danas nitko ne čita, barem ne s razumijevanjem. Nitko više ne priča niti može ispričati nešto lijepo ili inspirativno što je naučio na studiju, pričaju se priče o dominaciji, upravljanju, resursima te ljudskim sudbinama koje su u nečijim rukama. Ništa se ne radi zato što se voli, zato što se smatra vrijednim i zato što daje smisao bivanju, nego zato što se time nešto postiže i nešto osvaja. Obrazovanje i učenje su tako tek preduvjet za mjerljivi uspjeh i odobravanje mase. Izvještava se o herojskim životima i uspjesima, milijunskim vrednovanjima privatnih kompanija na burzama, profesurama na vrhunskim svjetskim sveučilištima, osvajanjima vrhova i top lista, članstvima u akademijama, člancima u prestižnim časopisima i europskim oskarima za projekte znanstvenog istraživanja.

Društva su okviri za natjecanje i dominaciju, a radne sredine postale su poligoni za ugnjetavanje. Obrazovanje služi da se u toj džungli kandži i očnjaka nešto bolje pozicionira i stekne pozicija iznad onih koje treba ugnjetavati. Takve su danas potrebe tržišta.

Ljudi se, izgleda, naprežu samo dotle dok očekuju glupave diplome s kojima mogu pobjedonosno mahati pred javnošću, i kad imaju dovoljno takvih glupavih diploma u ruci, onda se zapuste. Oni najvećim dijelom žive samo da bi osvojili diplome i titule, ni iz jednog drugog razloga, i kada po svom mišljenju osvoje dovoljan broj diploma i titula, zavale se u meku postelju tih diploma i titula. Oni, izgleda, uopće i nemaju nijedan drugi životni cilj. Oni, izgleda, uopće nemaju interesa za neki vlastiti, nezavisan život, za neku vlastitu, nezavisnu egzistenciju, već samo za te diplome i titule od kojih čovječanstvo već stoljećima hoće da se uguši. Ljudi se uopće ne otimaju za nezavisnost i samostalnost, za svoj vlastiti prirodni razvoj, nego samo za te diplome i titule, i oni bi u svako doba umrli za te diplome i titule kad bi im se bez ikakvih preduvjeta davale i uručivale, to je istina koja razgolićuje i deprimira. Oni toliko malo cijene život po sebi da vide samo diplome i titule, ništa drugo. Kače te diplome i titule po zidovima u svojim stanovima, u stanovima mesara i filozofa, kuhinjskih pomoćnika, advokata i sudaca vise diplome i titule, i oni čitavog života bulje u te svoje diplome i titule, pohlepnim očima koje su dobili od neprestanog buljenja u te diplome i titule. Oni u osnovi o sebi samima ne govore ja sam taj i taj čovjek, nego ja sam ta i ta titula, ja sam ta i ta diploma. I oni ne opće s tim i tim čovjekom, nego s tom i tom diplomom i tom i tom titulom. Tako bez daljnjeg možemo reći da u čovječanstvu međusobno ne opće ljudi, već samo diplome i titule, ljudi su u čovječanstvu, grubo rečeno, irelevantni, važne su samo diplome i titule. Već stoljećima se ne gledaju ljudi, nego samo diplome i titule. U kavani se ne sreću s gospodinom Huberom, nego s doktorskom titulom Huber, ne idu ručati s gospodinom Meierom, nego s istoimenim diplomiranim inženjerom. Tek tada su, izgleda, postigli svoj cilj kad nisu više čovjek, nego diplomirani inženjer, kad nisu više, kako misle, gospođa Miller, nego gospođa sudski savjetnik. I oni u svojim uredima ne primaju gospođicu, nego odličnu diplomu.

Thomas Bernhard, Brisanje, raspad

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---