Uvod u haiku 5, epizoda 24, 2. siječnja 2024.

Prošlog je ljeta [...] moja žena rodila našu kćer, kojoj smo dali ime Sato. Rođena je u neznanju, a nadali smo se da će rasti u mudrosti. Na svoj je rođendan ove godine mahala rukama, klimala glavom prema nama i plakala. Mislili smo da traži papirnatu vjetrenjaču, pa sam joj je kupio. Pokušala ju je polizati, zatim posisati, a onda ju je ravnodušno bacila. Njezin um luta od jedne stvari do druge, ne zadržavajući se dugo ni na čemu. Sad se igra glinenom posudom, a onda je razbije. Ispituje papirnati zaslon, samo da bi ga poderala. Kad je pohvalimo, lice joj se odmah ozari. Nijedan joj tamni oblačić ne prolazi kroz glavu. Ona blista poput jasne mjesečine i oduševljava nas daleko više nego što bi to mogao najbolji glumac u kazalištu. Ponekad je prolaznik zamoli da pokaže psa ili pticu i tada je sva predivna, od vrha svoje male glave do peta, lagana poput leptira na proljetnoj vlati trave koji odmara krila. Vjerujem da to dijete živi u stanju božanske milosti i da Buda bdije nad njom. U večer sjećanja na mrtve, kad sam zapalio svijeće na obiteljskom oltaru i zazvonio molitvenim zvonom, ona je izašla žustro puzeći, sklapajući svoje ručice i savijajući ih poput izdanaka paprati. Tankim je, slatkim glasom recitirala tako ljupko svoju molitvu. Ja, pak, imam dosta godina i kosu mi je dotaknuo mraz, a svaka mi godina dodaje bore na lice pa ipak još nisam pronašao Budinu milost, a dane i mjesece sam trošio baveći se ispraznim poslovima. Sram me i pomisliti da je moja dvogodišnja kći bliže istini i prosvjetljenju od mene. Čim se okrenem od oltara prepuštam se lošoj karmi i sijem sjeme buduće patnje, mrzeći muhe koje mi gmižu po koljenima, ubijajući komarce koji zuje oko stola i, još gore, pijući vino koje je Buda zabranio.

I dok sam se tako prekoravao, mjesečina je dotaknula naša vrata poput hladnog daha. Djeca koja su vani plesala odjednom su zapjevala, a moja je mala djevojčica bacila zdjelu kojom se igrala i otpuzala na trijem gdje im se i ona pridružila te počela pjevati pružajući ruke ka mjesecu. Dok sam je gledao posve sam zaboravio svoje poodmakle godine i grešnu narav. Maštao sam o vremenu kad će biti dovoljno stara i kad će se ponositi dugom kosom i uvojcima dok bude plesala. To će biti ljepše od pjeva dvadeset pet nebeskih djeva.
Nižući kolačiće
Dijete svaki put kaže
“Ovaj je moj!”
Nema dana kad njene noge miruju. A kad dođe noć, umori se i čvrsto spava sve do idućeg jutra kad je sunce već visoko. Njena majka koristi priliku dok je malena u krevetu da počisti kuću i nešto skuha. I kad je sve gotovo, nađe jedva trenutak odmora prije nego što se dijete probudi. Čim čuje da dijete plače, iznese je iz kreveta u dvorište da piški, a zatim je doji. Malena siše majčino mlijeko sa smiješkom i nježno tapše dojku pokazujući tako svoje zadovoljstvo. Njena majka tada zaboravlja umor i bol [koju je osjećala] dok ju je nosila u utrobi, zaboravlja prljave pelene koje svakodnevno pere, posve se prepuštajući radosti što ima dijete, radosti dragocjenijoj od dragulja.
Dojeći dijete
Majka broji ugrize muha
Na sićušnom tijelu
Najveća sreća često završava u najvećoj bijedi. Ali zašto, zašto moje dijete, koje nije imalo priliku okusiti ni polovicu zemaljskih užitaka – koje bi trebalo biti zeleno kao mlade iglice na vječnom boru - zašto mora ležati ovdje na samrtnoj postelji, podbuhlo i s plikovima, uhvaćeno u kandže demona boginja? Ja, njezin otac, jedva da mogu stajati kraj nje i gledati je kako svakim danom propada poput netaknutog cvata opustošenog provalom kiše i blata.

Nakon dva, tri dana, njezini su se plikovi osušili u tvrde kraste koje su otpale poput zemlje omekšane otapanjem snijega. Ohrabreni, napravili smo maleni čamac od slame i prelili ga vrućim sakeom. Uz molitvu smo ga poslali niz rijeku u nadi da ćemo umiriti demona boginja. Ali naše su nade i napori bili uzaludni i ona je iz dana u dan postajala sve slabija. Napokon, usred ljeta, dok su se cvjetovi slaka zatvarali i njene su se oči zauvijek zatvorile.

Njena je majka zagrlila hladno tijelo i zaplakala. Ja sam pak znao da od suza nema nikakve koristi, da se voda protekla ispod mosta nikada ne vraća i da rasute latice nestaju zauvijek. Pa ipak, koliko god da sam pokušavao, nikako, naprosto nikako nisam mogao presjeći veze ljudske ljubavi.
Ovaj svijet rose
Je samo svijet rose –
Pa ipak…
[...]

Mjesec dana nakon što je umrla, posjetio sam grob svoje kćeri i napisao:
Malo je dijete
ubralo kap rose i –
Hej! Nestala je!
[...]

Sanjao sam nasmiješeno lice svoje kćeri.
Moja kći obrazom
Nježno miluje dinju
Samo u mom snu

Bio je ovo moj prijevod dijelova dnevnika Godina mog života Kobayashija Isse, naziva Oraga Haru u japanskom originalu. Odabrao sam i preveo njegove dijelove koji se bave kratkim životom njegove kćeri Sato koja je umrla od velikih boginja ne živeći ni pune dvije godine, 1819. godine, kad je Issa imao 57 godina. Hrvatski sam prijevod konstruirao konzultirajući prijevode s japanskog na engleski Sama Hamilla iz 1997. godine i Noboyukija Yuase, iz 1960. godine.

Poetski dnevnici specifična su forma literature tipične za haiku pjesnike, gdje se prozni, dnevnički, dijelovi kombiniraju s haikuima koji su potaknuti zbivanjima ili povijesnim i literarnim asocijacijama koja se opisuju u prozi. To produbljuje haikue i daje im dodatni kontekst, premda bi dobar haiku morao očuvati značenje neovisno o okolnostima nastanka, povijesnim i poetskim referencama i dodatnim objašnjenjima. Taj je žanr poznat pod imenom haibun, a pogotovo je čest kad je riječ o zapisima s dugotrajnih putovanja, kao što je to slučaj u Bashovom dnevniku Uskim putem prema sjeveru.

Issin haibun Oraga Haru opisuje događaje u 1819. godini u kojoj mu je umrla kći, a sadrži i haikue drugih pjesnika koji se bave istim temama i preokupacijama koje obrađuje Issa. Nakon smrti svoje kćeri, uz svjoje haikue, on tako navodi i haikue drugih pjesnika o gubitku djece, uključujući i slavni haiku pjesnikinje Chiyo-ni:

Kamo li je
Danas odlutao loveći
Vilin-konjice

Fukuda Chiyo-ni (Kaga no Chiyo), možda i najpoznatija haiku pjesnikinja, napisala je ovaj haiku nakon smrti svog sina koji je volio loviti vilinske konjice i umro vrlo mlad. Misleći na njega, ona zamišlja kako on negdje i dalje lovi vilin-konjice, lutajući i opet daleko od svoje majke koja se svaki put za njega zabrine.

Odabrani dio dnevnika sadrži i opis folklora i vjerskih praksi u Japanu tog doba, koje su prilično daleke od najapstraktnijeg oblika zen budizma. U Japanu se stoljećima smatralo da zarazne bolesti koje putuju selima i gradovima raznose demoni i postoje brojni rituali kojima ih se pokušava odbiti od kuće, ali i udobrovoljiti u nadi da će poštedjeti živote oboljelih. Issa i Kiku tako mole demona boginja, Hosogamija, da poštedi malenu Sato praveći čamčić od slame, prelijevajući ga vrućim sakeom i puštajući ga niz rijeku. Budizam, shinto i folklor u Japanu su temeljito izmiješani, pogotovo u široko prihvaćenim, pučkim oblicima vjere.

I Issin je doživljaj budizma koji se može iščitati iz prevedenog dijela dnevnika daleko od zena. Iako je u budizmu vezivanje uz svijet i ljubav izvor patnje, Issa nikako ne uspijeva dosegnuti taj budistički ideal nevezivanja i ne može prekinuti veze ljubavi prema svojoj preminuloj kćeri. On dobro zna da je ovaj svijet, svijet nestalnosti i promjene iz kojega će sve uskoro ispariti kao i kapi jutarnje rose i da se voda protekla ispod mosta nikad ne vraća, ali ipak...

Jedva četiri godine nakon smrti Sato, umrla je i Issina supruga Kiku, a u te je četiri godine rodila još dvoje djece koja su umrla ne dočekavši ni godinu starosti. Issa je umro osam godina nakon svoje kćeri, a te su zadnje godine njegovog života bile godine nesreće, patnje i bolesti.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---