Od Donje Voće od Vindije (1. studenog 2013. godine)

Sveti Martin u Donjoj Voći

Pred Donjom Voćom, na dijelu ceste koja prolazi kroz duboku šumu, odjednom se predamnom stvori, niotkud, samo tako, odjednom, srna. I tad se dogodi jedan od onih trenutaka kad vrijeme naglo uspori.

- Stajem na kočnicu, gledam u retrovizor, iza mene starija žena u sivoj Škodi Oktaviji. Koliko još smijem kočiti prije nego što se zabije u mene? Srna, s onim svojim očima na sljepočnicama, gleda negdje, ali nisam siguran gdje, možda baš u mene. Vidim strah. Upinje se iz sve snage da prijeđe, da ispravi onu odluku od prije pola sekunde, i u tom pokušaju da ubrza, zadnje noge je izdaju, a stražnjica propada prema cesti i usporava je. Još ne dižem nogu s kočnice. Ali inercija je nekako povuče, ona se ne saplete i uspije se održati u ravnoteži. Blesavo elegantno, potpuno neprimjereno situaciji, izduži vrat i prednjim nogama dotaknu travu na drugoj strani ceste. Dižem nogu s kočnice. -

Kakav dan, pomislih! Sretan sam. Nisam nikoga ubio, nisam nikome slomio noge i nisam nikome nanio bol. Uče li srne uopće? Hoće li drugi put biti pametnija, pitam se. Goga je skeptična u vezi s tim. Ja vjerujem u srneću pamet.

I tako stigosmo do parkirališta pod crkvom Svetog Martina u Donjoj Voći (iznad).

Drveni kip Isusa, Sveti Martin u Donjoj Voći

Danas je blagdan Svih svetih, ali ovdje nema gužve - kod Sv. Martina nema groblja. Veliki drveni kip Isusa pored ulaza u crkvu (iznad). Izduženo lice i trnova kruna.

Neandertalac umjetnik

Put se od Sv. Martina penje prema kapeli Sv. Tome. Ovdje je mnogo automobila, pored Sv. Tome (ispod) je groblje. A prije Tome je nekakav crkveni objekt u čijem je dvorištu kip neandertalca (iznad) kakvih ćemo se nagledati na ovom putu. Od kamena i od drveta, ali ovaj je možda najbolji od svih koje smo vidjeli. Zamišljam lokalnog (?) umjetnika (S. Bunić, 2007.) koji zapravo kleše autoportret - neandertalskog čupavog umjetnika koji kao i on lupa po kamenju. Eto ti Bunića glavom i impresivnom bradom!

Sv. Toma, Donja Voća

Od Svetog Tome, glavna cesta vodi nizbrdo, ali mi smo pored Sv. Tome skrenuli desno, kroz seoce Teležari. Tuda prolazi davno markiran put koji nakon kilometra pješačenja zalazi u šumu.

Put kroz šumu je lijep, ali su markacije izbledjele pa se pred sam izlazak iz šume izgubismo teturajući niz vododerinu prekrivenu s pola metra lišća. Nema veze. Eto nas u Gornjoj Voći, prijeđosmo nekakvo, brvno, mostić (ispod) i izbismo na asfaltirani put.

Mostić, Gornja Voća

Odavde krećemo dalje cestom prema spilji Vindija. Put vodi pored seoskih domaćinstava i vinograda (ispod).

Vinogradi, Gornja Voća

Crveni nervozni konj u jednom dvorištu (ispod), zabrinjavajuće blizu ceste. Krenuh da ga fotografiram, a on se uznemiri, maše repom, saginje i podiže glavu i pravi krugove po livadi. Od mene ga dijele samo tri niti, nadam se pod naponom.

Konj, Gornja Voća

Put uskoro ulazi u šumu, asfalt prestaje, a slabo održavani putokazi vode prema spilji Vindija. Eto je (ispod). >> Kliknite na fotografiju da je prikažete u trostrukoj rezoluciji.

Spilja Vindija poznata je po nalazima ostataka neandertalaca. Evo šta, između ostalog, piše na obavijesnoj ploči pored spilje:

Arheološki nalazi svjedoče da su ljudi Vindiju posjećivali ili da su u njoj povremeno boravili još od sredine paleolitika pa sve do u povijesna vremena. Osobito je važno više tisuća kamenih i koštanih artefakata koji pripadaju razvojnom slijedu kultura od srednjeg paleolitika od kraja gornjeg paleolitika. Musterijenska kultura srednjeg paleolitika koja obilježava neandertalce (Homo sapiens neanderthalensis) zastupljena je u starijim i središnjim naslagama, dok fosilni nalazi neandertalaca potječu iz sredine kompleksa G. Suživot neandertalaca i suvremenih ljudi (Homo sapiens sapiens), osim što je dokazan sakupljenim skeletnim ostacima u mlađim (gornjim) naslagama G kompleksa, potvrđen je i arheološki kulturom orinjasijen, kao prijelaznom kulturom srednjeg u gornji paleolitik.
Spilja Vindija

Spilja je na izvrsnom mjestu. Odozgo joj je teško prići, na povišenom je terenu tako da je se može obraniti od životinja i drugih ljudi ako treba, a u podnožju brda u kojem se nalazi teče potočić. Nisu neandertalci bili blesavi. Zamišljam se ogrnut medvjeđim krznom kako pijem kavu pred spiljom. Mmmm. Baš fino, topla kava prija kad ovdje padne snijeg.

U spilju se ne može ući jer je zatvorena žicom. Zapravo, može se ući jer je netko u nju "provalio", pokidavši komad žice na rubu spilje. Nije mi se to dopalo pa nisam htio ući.

Ne vraćamo se istim putem natrag nego pravimo krug. Prolazimo kroz selo Slivarsko. Sunce zapada i slijedi onaj sat kad treba fotografirati. Oranice pored ceste u Slivarskom (ispod).

Oranice Slivarsko

Iz svakog automobila koji pored nas prođe upućuju prema nama upitne poglede. Nije to zločesto i ne smeta mi, više me zabavlja. Pitam se kako prepoznaju da ne idemo raditi na njivi ili s njive. Valjda po odjeći i mojoj dugoj kosi. Oranice pored ceste u Slivarskom (ispod)

Oranice Slivarsko

Od Slivarskog put vodi natrag u Donju Voću. Penjemo se uz cestu. Pred nama kapela Svetog Tome. Još je gužva. Sisvete.

<< Matić poljana Komin >>

Zadnji put osvježeno 1. studenog 2013. godine