Nova krv u sustavu (15. studenog 2011. godine)

Premještajući jučer stare računalne igrice nađoh jednu koju poželih ponovno odigrati ( >> Caesar III od Sierre). Naravno, to ne radi na računalima koje koristim, ali ne budi lijen, pokrenuh jedno staro računalo koje još vrti Windowse 98. Računalo i dalje radi, a i igrica. Ali nije mi ni blizu zanimljiva kao prije desetak godina. I tako nakon sat, dva zurenja u farme, uljare, kovačnice, kuće, to mi je dosadilo. No, kad sam već uključio staro računalo, prođoh malo kroz njegove hard diskove i nađoh jedan zanimljiv dokument koji je i povod ovom postu.

Dokument je scan članka u Novom listu iz 16. lipnja 2003. godine koji se zove Ministarstvo ne omogućava dotok "nove krvi" u sustav znanosti. Članak je intervju sa mnom objavljen nakon što sam dobio godišnju nagradu za znanost u kategoriji znanstvenih novaka. Svoje je stare stavove često teško braniti, jednostavno zato jer su evoluirali (ako ne stojite na mjestu), pa sam sa strahom prošao kroz tekst i ugodno se iznenadio. Većinu onoga što tamo piše i danas mislim, jedino što mi je danas sve mnogo, mnogo jasnije. Slijede neki citati i razmišljanja o tom tekstu.

No, najprije o nagradi. Nije li blesavo da čovjek od 31 godine dobiva nagradu u kategoriji znanstvenih novaka? Toga još ima samo u hrvatskoj znanosti gdje se razvoj mladih ljudi ne potiče ili čak blokira pa je sasvim normalno da čovjek od 31 godine bude nečiji šegrt (barem na papiru, ja to nikad nisam bio u efektivi), znanstveni novak. Kod nas nije normalno da se kvalitetnog čovjeka tih godina potiče na samostalni i neovisni rad, na traženje postdoca prema njegovim interesima ili na formiranje svoje grupe koja će raditi na nekoj novoj i originalnoj tematici. Ne, to kod nas definitivno nije "normalno", no o tome će biti više riječi ispod.

Mnogi smatraju da je hrvatska znanost slabo financirana i da zbog toga proizvodi nekompetitivne rezultate u svjetskim razmjerima. To je samo djelomično točno. Dobra znanost može se raditi i bez jako skupih instrumenata i s relativno malim sredstvima, tvrdi znanstveni novak Antonio Šiber, dobitnik državne nagrade iz područja prirodnih znanosti.

Ovo (iznad) mislim i danas. Prečesto se nedostatak novaca koristi kao izgovor za neuspjeh. Osnovni problem hrvatske znanosti nisu financijska sredstva nego ljudi. I to prije svega pogrešni ljudi, postavljeni na pogrešna mjesta koji ne razumiju što je znanost, koji se vode vlastitim interesima u odlučivanju i koji su često, jednostavno, ZLI. To je glavni problem hrvatske znanosti. Naravno, dodatni novac za znanost je potreban, ali tek kad se bude moglo garantirati da će se on upotrijebiti razumno. Za to je potrebno promijeniti stotinjak ljudi na ključnim mjestima. I ne, ne vjerujem da će se to dogoditi s izborima koji nam slijede, već sam dugo tu i već sam vidio nekoliko izbora.

- Država znanstvene projekte ne financira prema učinku i kvaliteti rezultata nego uglavnom prema broju sudionika projekta, što više sliči na socijalnu pomoć nego na planirano i ciljano poticanje kvalitete, upozorava Šiber, navodeći kako takav način financiranja pridonosi sveopćoj ravnodušnosti znanstvenika, jer, bez obzira na to što i kako radili, objavljivali ili ne u svjetski prepoznatljivim časopisima, financiranje njihovog projekta neće se promijeniti. Šiber odgovornima poručuje da treba detaljno definirati način raspodjele novca u sustavu tako da se ne događa da novac zaluta na projekte što ih vode ljudi koji nikako ne mogu jamčiti za njihovu inteligentnu i smislenu upotrebu.

Potpuno isto mislim i danas. Hrvatska znanost dugo radi na principu "ja tebi, ti meni" pa su i meni određeni likovi objašnjavali kako upravo njima moram biti zahvalan jer sam dobio projekt Ministarstva znanosti koji još uvijek vodim. Naravno da je to totalna banana. Trebalo je samo fino izmjeriti što sam ja napravio prije prijave projekta i što namjeravam napraviti s projektom. Ako to dotični likovi nisu napravili, onda su lažljivci i spletkaroši jer se projekti ne dijele zato da ti netko bude zahvalan. Grozota kakvih sve tipova ima u hrvatskoj znanosti, uhvati me želučani refluks samo dok pišem o tome.

- Osim toga, postojeći zakoni i dosadašnja praksa Ministarstva znanosti ne omogućavaju dotok "nove krvi" u sustav znanosti. Inicijativa ministra znanosti o otvaranju 300 novih radnih mjesta pohvalna je, no to je premalo za bilo kakav kvalitativan pomak, kaže Šiber.

Opet se slažem sam sa sobom, ali danas znam da su svi sustavi znanosti u Hrvatskoj namjerno smrznuti i da to nije isključivo krimen Ministarstva, premda bi se s tog položaja sigurno stvari mogle pokrenuti. Sustavi znanstvenih i visokoškolskih ustanova su smrznuti u trenucima koji su određenim skupinama koje su bile na vlasti i imale utjecaj odgovarali.

- U hrvatskoj znanosti kao da postoji neko nepisano pravilo što ljude mlađe od pedeset godina tretira kao premlade za bilo kakvo ozbiljno djelovanje. Takav pristup destimulira znanstvene novake na koje institucionalna znanstvena hijerarhijska struktura često gleda kao na manje vrijedne pojedince kojima je jedini zadatak da šute, obavljaju zadane im poslove i ne traže previše "jer su još zeleni", ističe Šiber.

To mislim i danas kad sam osam godina stariji. Ne radi se tu o generacijskom nego o interesnom sukobu. Radi se o tome da su oni koji su smrznuli sustav i koji žele i dalje njime drmati već u godinama (pred mirovinom od koje imaju noćne more). Zato se sukob može učiniti kao generacijski, ali je on u stvari posve drukčije naravi. Ovo je problem koji se mora riješiti i to što prije ako hrvatska znanost ne želi i dalje šepati.

Nažalost, nije se mnogo toga promijenilo otkad sam dao ovaj intervju za Novi list. A mnogo je vremena prošlo. Najbolje vam to mogu dokazati citirajući naslove nekih članaka iz Novog lista, 16. lipnja 2003. godine:

Probajte se sjetiti gdje se tada skrivao Gotovina, tko je bila ministrica obrane, a tko Čučić i bit će vam jasno koliko je vremena prošlo.

NADOPUNA (13. siječnja 2011. godine): Upravo sam pročitao izvrstan tekst u časopisu Science. Ne želim prevoditi jer je tip koji ga je napisao prilično talentiran za pisanu riječ. Uživajte:

The biggest challenge facing a generation of young scientists is breaking free of the shackles placed on them by their predecessors. We are tasked with fixing large dysfunctional institutions that we are given no authority over nor trained to take the reins of. We are expected to fix broken peer review systems riddled with small insular cliques. We are expected to not only flourish in, but be thankful for a funding structure that has scarce resources which are primarily used on contract science for the blessed few rather than discovery based on the merits of ideas and early results. We are expected to survive and contribute to a larger society that no longer trusts scientists, appreciates expertise, or understands the value science brings to the world. Science will continue to be dictated from above, not practiced. Science will be performed by those who are willing, not those best prepared or suited to the task. This future will be brought about in part because disturbingly low levels of support in our schools for science and math education, spiraling the globe towards all-time lows in scientific literacy during the modern era. This is the future young scientists see ahead of us. A future handed down by a generation who was more interested in glorifying themselves than leaving things better than how they found them. We are expected to rise to this challenge and we're sure as hell going to give it our all. Gosh, who needs a drink?

Jeremy Block
Department of Biochemistry, Duke University Medical Center, Durham, NC 27710-3711, USA.

Science 335, 36 (2012).
<< Zašto volim Vivaldija? Nešplje >>

Zadnji put osvježeno: 13. siječnja 2011. godine