Nakon 25 godina znanosti u Hrvatskoj (26. siječnja 2017. godine)

Dvadeset pet godina u Hrvatskoj se relativizira i marginalizira znanost, iako upravo iz Ministarstva znanosti potječu neki od najvažnijih političkih kadrova. Bivši premijer Sanader ozbiljniju je političku karijeru započeo (1992. – 1993.) kao ministar znanosti i tehnologije (!), a sadašnja predsjednica svoj je prvi posao dobila upravo u tom ministarstvu (1992.). Nakon 25 godina i 20 ministara znanosti i obrazovanja, Hrvatska u istraživanje i razvoj izdvaja 2-3 puta manji postotak BDP-a od EU prosjeka, znanstveno-istraživačke institucije glavinjaju tražeći smisao i kontekst, ali možda je i gore od toga da je sam koncept znanosti i izvrsnosti u nas devalvirao.

Danas se kod nas svašta naziva „znanošću“ i „izvrsnim“, već po potrebama politke, akademskih lobija i financijskih interesa. Imamo ministra znanosti kojem je saborski Odbor za etiku u znanosti ustvrdio plagiranje. Imamo znanstvenu zajednicu u kojoj kriteriji sve manje znače. Politika i pragma odavno su devalvirale i značenje HAZU-a koji je postao institucija bez znanstvenog kredibiliteta, ali s često posve neprozirnim i zloslutnim političkim utjecajem na društvena zbivanja.

Sveučilišta i veleučilišta niču u svakom kutku Hrvatske od kojih mnoga proizvode diplome bez ikakve vrijednosti, osim kao potvrdu potrebnu za zapošljavanje na kakvoj politički delegiranoj funkciji. Imamo i vrijedne profesore koji, kažu, predaju 19 kolegija simultano po cijeloj Lijepoj našoj. Devalvacija znanosti očita je i prema broju doktora znanosti koje godišnje imenujemo, po čemu smo pretekli i Francusku i Norvešku i Nizozemsku, te smo znatno iznad EU prosjeka. Svatko s malo upornosti se u Hrvatskoj, zemlji (ne)znanja, može zvati „znanstvenikom“, premda upravo zato najbolji studenti danas i napuštaju Hrvatsku – oni žele biti znanstvenici bez navodnika, a znaju da je to u našem sustavu nemoguće.

Nemoguće je zato jer se u Hrvatskoj ni jedan natječaj za javna sredstva ne može provesti bez netransparentnosti, bez teških povreda procedura vrednovanja i očitih sukoba interesa u odlučivanju. Kod nas je „izvrsna“ ona znanost kojoj se iz nacionalnih vijeća i ministarstava, iz odbora i povjerenstava razvaljenih utjecajima akademskih lobija i politike, dopusti da bude „izvrsna“.

I tko kod nas, uostalom, išta više vjeruje znanstvenicima? Poznato je svima da se kod nas znanstvenici izjašnjavaju o bilo čemu prema političkoj pragmi i mirisu novca i da će za te potrebe potpisati šta god treba. Nema veze što nema veze sa zdravim razumom i znanošću.

Bruegel
<< Jagnjić o "Problemu promatrača" Život kao inženjering >>

Zadnji put osvježeno 26. siječnja 2017. godine