Ksenofobija: Od evolucije do Borgesa (8. studenog 2013. godine)

Nedavno objavljeno istraživanje, D. Maslić-Seršić i A. Vukelić, "Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj", [1] povod je za ovaj tekst.

Rezultati studije pokazuju da Hrvati nisu znatno ksenofobičniji od ostalih Europljana, barem koliko ja vidim, premda je po mom mišljenju razina ksenofobije u cijeloj Europi prilično visoka. Autori studije, između ostalog zaključuju:

Možemo zaključiti kako na općenitoj razini građani Hrvatske u prosjeku ne podržavaju diskriminaciju, podržavaju multikulturalizam i ne iskazuju izrazite ksenofobične stavove. Pritom iskazuju važnost nacionalnog i vjerskog grupnog identiteta.
...
U slučaju ksenofobije i multikulturalizma, distribucije su simetrične, pa možemo zaključiti da građane Republike Hrvatske u podjednakoj mjeri čine oni koji izražavaju ksenofobiju i oni koji podržavaju multikulturalizam.

Studija me navela da razmislim i o svojim stavovima pa sam zaključio da ni ja nisam "svetac". Dijelom su moja (rezidualna, rekao bih) ksenofobna razmišljanja i posljedica toga što Republika Hrvatska nije na adekvatan način i ravnopravno uključila sve svoje građane i skupine građana u društvo, u obrazovni i ekonomski sustav. Cijela me je priča zainteresirala pa sam proveo malo istraživanje (koliko-toliko analitičke) znanstvene literature o ksenofobiji.

Ksenofobiju bismo, naime, možda mogli shvatiti kao "evolucijski stabilnu strategiju", tj. način odnosa prema strancima koji osigurava preživljavanje (prenošenje gena) s najvećom vjerojatnošću. Mogu li se ovako kompleksne karakteristike pojedinaca kao što je odnos prema strancima uopće genetski propagirati, odn. podlijegati evolucijskom odabiru? Evolucijski psiholozi kažu da mogu. Nije to ni posve teško zamisliti. Naše ponašanje moduliraju hormoni i u svakom susretu s pripadnicima svoje vrste svatko od nas reagira drukčije, između ostalog i zbog različitog "hormonskog potpisa" koji nosi u svojim genima. I psiholozi razlikuju "temperamente": melankolik, kolerik, sangvinik i flegmatik, premda je broj "tipova" sigurno mnogo veći.

Evolucijski psiholozi idu i dalje od hormonske regulacije i kažu da su instinkti i ponašanje dijelom posljedica i arhitekture i premrežavanja mozga, tako da po njima postoji niz načina na koje ponašanje, pa i vrlo kompleksno ponašanje, može postati rezultat evolucijske prilagodbe i odabira.

Maynard Smith i Price, članak

Jedan od ranih radova na tu temu je >> J. Maynard Smith i G. R. Price, "The Logic of Animal Conflict" Nature 246, 15 (1973) [2]. U tom radu autori istražuju razloge zbog kojih su sukobi mužjaka u životinjskom svijetu rijetko smrtonosni. Oni modeliraju sukob kao igru u kojoj dva mužjaka povlače poteze. Tri su vrste poteza, K koji je konvencionalna taktika sukoba, znači zastrašivanje protivnika, paradiranje, uglavnom taktika koja ne dovodi do ozbiljnih ozljeda. Druga je taktika (ozn O) opasna taktika u kojoj je vjerojatno da će protivnik biti ozlijeđen nakon dovoljnog broja "poteza" primjene opasne taktike. Treći je potez povlačenje (P). Maynard Smith i Price analiziraju tako sukobe mužjaka kao igru, odn. kao niz poteza. Na primjer, u sukobu mužjaka A i B potezi bi mogli biti:

potezi A : K K K K K K K K K K K O K K K K K K K O
potezi B : K K K K K K K K K K K O K K K K K K K P

U ovom sukobu i A i B mužjaci odigravali su uglavnom konvencionalne taktike (K). U 12 potezu, na opasnu taktiku (D) mužjaka A, mužjak B je također odgovorio opasnom taktikom. Nakon opasne taktike mužjaka A u 20. potezu, mužjak B je zadobio ozljede pa se povukao (P). U ovom je sukobu mužjak A pobijedio, osvojio ženke, teritorij te mogućnost da prenese svoje gene. Njegovu će hormonalnu sliku, pa i način na koji ulaze u konflikt s drugim mužjacima, nasljediti negovi muški potomci (uz varijacije, naravno).

Pitanje koje se postavlja je kakva je strategija sukoba najbolja, tj. kako odgovarati na poteze protivnika, a da bismo s najvećom sigurnošću, ne nužno pobijedili, nego prenijeli svoje gene u vremenu postojanja? Da bi odgovorili na ovo pitanje, Maynard Smith i Price modeliraju sukob kao igru koja traje određeni broj poteza i nakon koje svaki od sudionika završava s određenim brojem bodova, odn. evolucijskom "nagradom". Oni moraju pridijeliti neke težinske faktore u ovoj igri, gdje ulaze u modeliranje biologije i evolucije. Također moraju pridijeliti vjerojatnosti ozbiljne ozljede protivnika nakon što se odigra opasna taktika O - u njihovoj implementaciji vjerojatnost ozbiljne ozljede (odn. nužnog povlačenja P) nakon odigranog O je poteza 10 %.

Postoje različite strategije sukoba. Maynard Smith i Price su programirali njih 4 (5), premda je moguće zamisliti mnogo veći broj strategija:

Nadalje, za procjenu vrijednosti svake od strategija potrebno je programirati niz sukoba različitih "temperamenata" (ova 4 navedena iznad) i izračunati kolika je prosječna nagrada za svakog od sudionika (radi se o metodologiji teorije igara). U modelu Maynard Smitha i Pricea, populacija mužjaka evoluira prema uniformnoj evolucijski stabilnoj strategiji, odn. svi mužjaci primjenjuju istu evolucijsku strategiju koja je superiorna svim drugim strategijama koje bi se mogle pojaviti u populaciji. U njihovom je modelu evolucijski stabilna strategija "osvetnika" pa svi mužjaci evoluiraju prema toj strategiji - ukoliko se u populaciji pojavi kakav "miš" ili "jastreb" taj će u većem broju sukoba protiv "osvetnika" (jer su u populaciji skoro svi "osvetnici") sigurno biti manje nagrađen i u manjoj prilici da prenese svoje "mišje" ili "jastrebske" gene na potomke.

Vratimo se ksenofobiji. Može li ksenofobija biti evolucijski stabilna strategija? Postoje znanstveni radovi koji tvrde da bi to možda i moglo biti. Jedan od evolucijski relevantnih razloga za ksenofobiju neki autori nalaze u opasnosti od zaraznih (virusnih) bolesti [3,4]. Naime, u povezanijoj populaciji, svi su, zbog bliskog kontakta "cijepljeni" za bolesti koje su uspjeli preživjeti. No, potencijalno su neotporni na bolesti koje dolaze iz populacije s kojom prije nisu imali kontakt, iz populacije stranaca. Stoga ih je, zbog moguće smrtonosnih zaraza koje stranci nose i na koje su oni otporni, bolje izbjegavati. Naravno, argument je možda i vrijedio za naše pretke, a ako je i postojao kao evolucijski relevantan, u današnjem svijetu gdje virus iz Tajlanda dođe do Berlina za nekoliko sati, postaje posve irelevantan - postaje evolucijski atavizam.

Neke druge teorije primjenjuju teoriju igara, slično Maynard Smithu i Priceu [2] na modelnu "ekonomiju" [5,6] u kojoj sudjeluju pojedinci (agenti) koji imaju pripadnost grupama (multi-agentski modeli). Razmatrajući razne strategije (npr. jedna je strategija ekonomska odanost i kooperacija (altruizam) unutar grupe, a varanje pojedinaca izvan grupe, druga je npr. nediskriminatorni altruizam itd.), autori [5] zaključuju da bi za ksenofobiju moglo biti evolucijskog, odn. "ekonomskog" opravdanja - "ekonomski" je opravdanije iskazivati altruizam unutar svoje skupine, a varati one iz druge skupine. No, u takvim modelima, isplativost određene ekonomske (pa i međuljudske) strategije redovito ovisi o resursima, odn. o omjeru nagrade i kazne za određene ishode poteza odn. strategija. Dakle, pojavnost i uspješnost određene strategije ovisit će o ukupno dostupnim resursima, odn. o bogatstvu društva.

Zanimljivo je, u tom kontekstu, da D. Maslić-Seršić i A. Vukelić [1] nalaze da se ksenofobni osjećaji ispitanika najbolje mogu predvidjeti (tj. korelirati) iz odsustva dotjecaja s drugim nacijama (prijatelji druge nacionalnosti - ovo je prilično očigledno te je korelacija u određenoj mjeri trivijalna) te doživljaja ekonomske nesigurnosti - što je izraženiji doživljaj ekonomske nesigurnosti u pojedinca to je manja vjerojatnost da će njegovi stavovi biti anti-diskriminacijski te da će podržavati multikulturalizam. Dakle, za društvo u kojem je ksenofobija bitno manje izražena potrebna je ekonomska sigurnost. Ovaj je nalaz D. Maslić-Seršić i A. Vukelić zanimljivo razmotriti u kontekstu ksenofobije kao evolucijski uvjetovane strategije u društvu s ograničenim resursima [6].

I na kraju, pored znanstvenog donosim i jedan literarni pogled na ksenofobiju. Podsjetila su me sva moja razmišljanja na jednu kratku priču Jorgea Luisa Borgesa, "Pripovijest o ratniku i zarobljenici". U njoj Borges donosi svoju interpretaciju priče o ratniku Droctulftu (ili Droctulfu). Droctulft je bio langobardski ratnik koji je krenuo sa svojim sunarodnjacima osvajati Ravennu, vjerojatno u 6. stoljeću, no, vidjevši prekrasni grad, s naprednom arhitekturom, infrastrukturom, pismom, shvaća da on i njegovi sunarodnjaci griješe, da se Ravenna ne smije srušiti. Droctulft se odmeće od svog naroda i pomaže Ravenjanima da se obrane. Evo odlomka iz Borgesove kratke priče:

Vidi dan, čemprese i mramor. Vidi cjelinu koja je raznovrsna, a nije kaotična; vidi grad kao skup kipova, hramova, vrtova, odaja, stupa, amfora, kapitela, pravocrtnih i otvorenih prostora. Ni jedno od tih djela ljudskih ruku (znam) ne opčinja ga ljepotom; djeluje na njega isto onako kao što bi na nas djelovao neki složeni mehanizam kojemu ne znamo svrhe, ali mu u obliku naslućujemo besmrtni um. Možda mu dostaje da vidi samo jedan luk, s nerazumljivim natpisom od vječnih latinskih pismena. Odjednom ga zabljesne i preplavi to otkrivenje, Grad. Svjestan je da će u njemu biti običan pas, ili dijete, i da ga nikad neće ni izbliza dokučiti, ali nije manje svjestan da taj grad više vrijedi od njegovih božanstava i vjere kojoj je prisegao i svih močvara alemanskih. Droctulft napušta zemljake i bori se za Ravennu. Umire, i na grobu mu urezuju riječi koje on ne bi razumio:

Contempsit caros, dum nos amat ille, parentes,
Hanc patriam reputans esse, Ravenna, suam.

Svoje odbacivši drage svu ljubav iskaza nama,
mrijuć, Ravenno, da ti za njega pravi si dom.

Nije bio izdajnik (izdajnici redovno ne zavređuju tople epitafe); bio je vizionar, obraćenik. Poslije brojnih naraštaja, Langobardi, koji su osuđivali bjegunca, postupali su na isti način: postali su Talijani, Lombardi, i možda je netko njihove krvi - Aldiger - rodio one koji su rodili Alighierija.

Toliko o ksenofobiji i "nama" i "njima". Priča o Droctulftu me uvijek ozari.

LITERATURA:

[1] D. Maslić-Seršić i A. Vukelić, "Zastupljenost i indikatori diskriminacijskih i ksenofobičnih stavova u Republici Hrvatskoj", Centar za mirovne studije, Zagreb (2013).
[2] J. Maynard Smith and G. R. Price, "The Logic of Animal Conflict" 246, 15 (1973).
[3] J. Faulkner, M. Schaller, J. H. Park, and L. A. Duncan, "Evolved Disease-Avoidance Mechanisms and Contemporary Xenophobic Attitudes" 7, 333 (2004).
[4] C. D. Navarrete and D. M. T. Fessler, "Disease avoidance and ethnocentrism: the effects of disease vulnerability and disgust sensitivity on intergroup attitudes", Evolution and Human Behavior 27, 270 (2006).
[5] R. A. Hammond and R. Axelrod, "The Evolution of Ethnocentrism", Journal of Conflict Resolution 50, 1 (2006).
[6] S. A. Frank, "Policing and group cohesion when resources vary", Anim. Beav. 52, 1163 (1996).

<< Zakon o radu i Bucky Fuller O rajčicama i braku >>

Zadnji put osvježeno: 8. studenog 2013. godine