Kidričevo, drugi dio (7. ožujka 2017. godine, materijal iz 4.3.2017.)

U svijetu bez bogova, svetaca, kraljeva i vlasnika treba smisliti imena gradova. Ptičje, Šumsko, Hrabro, Nebojse, Narančasto Sunčevo, Bijelo Sunčevo, Vjetreno, Šafranovo.

Oni koji su propagirali jednakost ipak nisu odustali od stvaranja herojskih legendi. Heroji i udarnici su valjda bili zamišljeni kao zamjena za bogove i kraljeve. Kidričevo.

Petrograd, Darwin, San Sebastian, Tomislavgrad, Karlovac, Karlsruhe, Victoria, Kingston... Ili Titov Veles, Kardeljevo, Titograd, Titovo Užice, Rankovićevo, Titova Mitrovica, Pucarevo, Titova Korenica, Svetozarevo, Titovo Velenje, Titov Drvar, Delčevo, Titov Vrbas, Zrenjanin.

Kidričevo se moglo zvati i Ravne Šume, Med Puti ili Skrito. A nije. Prije nego što se zvalo Kidričevo, zvalo se Strnišče ili Sternthal. Dolina zvijezda.

1915. godine austrijska je vojska na mjestu današnjeg Kidričeva izgradila logor za ratne zarobljenike - Ruse (ispod).

Ruski zarobljenici u Sternthalu, 1918.

Skupina ruskih vojnih zarobljenika u austro-ugarskom logoru u Sternthalu 1918. godine

Kasnije su logorske barake nadograđivane i djelomično preuređene u stacionarnu / pomoćnu vojnu bolnicu u čijem su se sklopu nalazile i pekarnica, karantena i groblje. Ovdje se odvijao život u pozadini Prvog svjetskog rata (ispod).

Razglednica poslana iz Sternthal 1917. godine

Razglednica poslana iz Sternthala / Strnišča 1917. godine

Umjesto baraka i pekarnice, u Kidričevu su danas posve nijema i ravna polja (ispod). Šuma ih ne preuzima. Povijest uglavnom šuti.

Rezervna bolnica, Strnište

Stacionarna bolnica (Reserve-Spital) u Strnišču, 1916. godine.

Strnišče. Njiva na kojoj je bilo posijano žito. A u slamu se spremaju jabuke. Medicinske sestre i vojnici (ispod).

Spremanje jabuka

Skupina medicinskih sestara i vojnika spremaju jabuke u jednoj od baraka austro-ugarske stacionarne vojne bolnice u Sternthalu.

Jedna od stvari koja me je kao dijete fascinirala bile su različite percepcije bivanja. Svijet promatran očima drugih ljudi. Sjećam se vožnji krajevima u kojima nikad nisam bio i promatranja kuća. Na strmini. Pored potoka. Eno, tamo se igra jedan švrćo, isti je kao ja. A opet, živi posve drukčije. Vidi, tamo je most. Kakav pogled! A gdje mu je škola? Kakva mu je mama? Ima li prijatelje? Znao sam tako provesti cijeli put do mora smišljajući priče o životima drugih. O životima viđenim posve drukčijim očima. Radi se o načinima življenja. O življenjima koja bi se mogla živjeti da si netko drugi.

Sve je to još spetljanije kad pokušaš sagledati prostor u vremenu. Kroz ljude koji su ne samo danas i sutra tu, nego koji su tu bili prije pedeset ili sto godina. Živjeti u barakama, okružen bolesnicima i ranjenicima. Ratnim zarobljenicima. Tražiti svakodnevno osmijeh pekarice. Narančasto sunce izbodeno strništem.

U Kidričevu se već dugo živi u zajedništvu. Željenom ili neželjenom, ali činjeničnom. Stambene zgrade zamijenile su barake, ali živi se u zajedništvu. Željenom ili neželjenom, ali činjeničnom.

U tom smislu dvorac Sternthal (ispod), u kojem je danas uprava općine Kidričevo uopće ne pripada ovom prostoru. Naselje mu se nije ni približilo, drži ga na pristojnoj udaljenosti od sebe. Mi živimo drukčije. Željeno ili neželjeno, ali činjenično.

Skoro da je postalo nemoguće ovdje zamisliti drukčije načine življenja. Student Mirzet Salkanović sa Sveučilišta u Mariboru (2015 / 2016) zamišlja "urbanu regeneraciju naselja Kidričevo" i Park spomina (Park sjećanja; ispod - fotografirano na obavijesnoj ploči pored dvorca Sternthal).

Mogu li se zamisliti kao trubač u Sternthalu? Da sviram za vojnike i liječnike nedjeljom. Ili kao ranjenik odrezane desne potkoljenice koji čezne za svojim selom u planini, gdje je posve drukčije nego ovdje, gdje pogled prekidaju stijene umjesto slame?

Vršovice, bolnica, Sternthal

Razglednica poslana iz austro-ugarske rezervne vojne bolnice Vršovice koja je u Sternthalu djelovala od kolovoza 1915. godine.

Ili kao dijete koje ide u novu školu u Kidričevu (ispod)? Šuma je blizu. I kosti ranjenika. Kakvo cvijeće raste na ovim strništima u proljeće?

1942. godine nacistički okupatori na području Strnišča osnovali su opet radni logor u kojem su ratni zarobljenici počeli graditi tvornicu glinice i aluminija koju nikad nisu završili. 1944. godine u taj su logor počeli internirati članove obitelji dezertera iz Wehrmachta.

U svibnju 1945. godine u Strnišču je opet pokrenut logor, ovaj put pod nadzorom OZNE (Odjeljenje za zaštitu naroda - OZNA). U njega su internirali uglavnom slovenske folksdojčere, ali i domobrane i belogardejce. Mnogi su u tom logoru umrli. Postoje višestruka svjedočenja o likvidacijama i zlostavljanjima. Logor je zatvoren u listopadu 1945. godine.

Visibabe rastu pred zgradama. Ožujak.

Mogu li se zamisliti kao tridesettrogodišnji folksdojčer u logoru OZNE kojeg tuku zbog pogrešnog prezimena? Zato što se kod nas u kući govori njemački i što su nam jednom sve kobasice pojeli "naši Nijemci"? Nosili su žute i crvene metke u redenicima podmazanih mitraljeza. Ovi crveni svijetle kad ih pucaju u mrak.

Kažu da je nemoguće posijediti preko noći. Moj je djed uvijek govorio da je moguće. Imao je sjajnu, tanku i svilenu, plavičasto-bijelu kosu.

Mogu li se zamisliti kao sirijsko dijete u logoru za izbjeglice u Kidričevu koje ne žele ni Nijemci ni Austrijanci ni Slovenci?

Treba živjeti. Pokušati bolje drugi put.

Lijepo su ošišali zimzeleno grmlje pred zgradom. U Kidričevu.

<< Kidričevo, prvi dio Dvorci oko Ptuja >>

Zadnji put osvježeno 7. ožujka 2017. godine