Jesenski ljubljanski slikopis, dio prvi (25. studenog 2018. godine, materijal iz jeseni 2018.)

Ljubljana, dvorište Narodnog muzeja

Dvorište Narodnog muzeja, 24. 10. 2018.

Svaka je fotografija priča o svjetlosti namijenjena gledanju. Zapravo bi se o svakoj fotografiji ta priča mogla i ispričati, da se približi recimo nekome tko je izgubio vid, ali te su priče korisne i onima koji savršeno dobro vide. Jer gledanje i viđenje su i fiziološki pojmovi, ali su i mnogo više. Vid vam može biti savršen u fizičkom i fiziološkom smislu, a može vam se ipak dogoditi da ništa ne vidite. Da ništa zapravo ne vidite, premda ste gledali i vidjeli. Gledati treba naučiti.

Tko ne bi volio Ljubljanu u raskošnoj jesenskoj paleti (iznad)? Boje u prvom planu su tople, ali hladnoća šapće iz plavičaste izmaglice u daljini. Jutro je i sunce je još nisko, vidi se to po dugim sjenama.

Ljubljana, Stritarjeva ulica

Stritarjeva ulica, 24. 10. 2018.

Htio sam ovaj post ostaviti za zimu, kad završim sa stvaranjem ljubljanskog jesenskog slikopisa i kad jesen prođe, ali nakupilo se već mnogo lijepih priča o svjetlosti pa sam ipak odlučio započeti. Prelazim preko tri mostića na drugu stranu Ljubljanice. Ljubljana, Stritarjeva ulica (iznad). Treba uloviti svjetlost, u tome je stvar.

U svakom danu kad sunce napravi i još jedan puni ciklus, od izlaska od zalaska, kad je nisko i visoko pa opet nisko, a opet nije opet jer su svjetlosti jutra i predvečerja drukčije. A i to treba vidjeti da se uživa u svakom idućem danu koji će proći, s još jednom nebeskom krivuljom svjetla.

Ljubljana, Tromostovje

Tromostovje, 24. 10. 2018.

Stao sam na mostu i samo slušam i gledam. Prolaze turisti. Japanci, Amerikanci, Španjolci. Harmonikaš svira navodno slovensku glazbu, tako barem piše na ploči koju je postavio kraj sebe. Jedan je most u sjeni, a drugi na suncu (iznad).

Ljubljana, Sv. Nikolaj

Crkva Sv. Nikolaja, 24. 10. 2018.

Gledam crkvu sv. Nikolaja kroz prolaz sa suprotne strane Ljubljanice (iznad). U prozorima u sjeni se ogleda još uvijek zeleno lišće. Gdje se sunce probije do krošanja, zasjaje se u žutom i zatrepere. Nije još ni kraj listopada, a vjetrova i hladnoća nije bilo. Jesen je bila blaga. Bijeli zidovi tržnice nisu uopće bijeli nego plavi. Upijaju sjenu posve plavu od neba. Bijelo je najosjetljivija svjetlost. Dodaj joj kap bilo čega i gotovo. Nije više bijela.

Ima dana kad je svjetlost spektakularna. U Ljubljani je jedan takav dan bio 24. listopada ove godine.

Ljubljana, stepenice pod Kongresnim trgom

Stepenice pod Kongresnim trgom, 24. 10. 2018.

Tog sam dana škicnuo i na Kongresni trg (iznad). Stepenice su plave, a zidovi zgrada nad njima žuti. S tom kombinacijom nema greške.

Ljubljana, Kongresni trg

Kongresni trg, pogled s ljubljanskog grada, 2. 10. 2018.

Tri tjedna prije u istom sam smjeru gledao s mnogo veće visine i udaljenosti (iznad). Ispod ljubljanskog grada. Objekte u daljini preuzima plavilo atmosfere. Kontrasti trnu, a boje blijede prema plavom.

Ljubljana, Kongresni trg

Ljubljanski grad, pogled s Kongresnog trga, 24. 10. 2018.

A barem je jednako lijep je pogled u suprotnom smjeru (iznad). S Kongresnog trga prema Gradu. Kasno je popodne i trg je posve u sjeni, ali grad na visini je posve obasjan. Trg je hladan, a grad je topao.

Ljubljana, grad, Tromostovje

Ljubljanski grad, pogled s Tromostovja, 3. 10. 2018.

Tri tjedna prije, otprilike u isto vrijeme, sunce je bilo mnogo više (iznad). Sjena se prikrada, ali je mnogo opreznija. Odbljesci sunca s prozora prošarali su bijelim žutu fasadu zgrade na Mestnom trgu, iza Robbove fontane.

Ljubljana

Ljubljana, 24. 10. 2018.

Odbljesci s osunčanih prozora mogu posve rastjerati sjenu (iznad i ispod). Poštu Slovenije (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) fotografirao sam 25. listopada, a uočljivo neobično osvjetljenje posljedica je refleksije zalazećeg sunca s ostakljene zgrade preko puta. Kasno je popodne, pred sam kraj dana. Tko bolje pogleda, na licu zgrade može vidjeti pravokutnu mrežu sjena koje potječu od neostakljenih dijelova zida zgrade preko puta.

Ljubljana, Pošta Slovenije

Pošta Slovenije, Ljubljana, 25. 10. 2018.

Negdje izvan najužeg centra Ljubljane, svjetlost također prodire u sjenu između stambenih blokova, ali ovdje mi je za oko zapela boja balkona koja od tmurne zelene na nižim, neosvijetljenim katovima prelazi u toplu žutu i narančastu pri vrhu zgrade (ispod). Opet plavo i žuto. U jesenskoj varijanti.

Ljubljana

Ljubljana, 24. 10. 2018.

Ljubljanska je svjetlost lijepa i zbog Ljubljanice. Pogotovo u jesen. Crkva Marijinog navještenja ogleda se u vodi, a njena ružičasta boja difuzno grije susjedne zgrade (ispod).

Ljubljana

Crkva Marijinog navještenja, 24. 10. 2018.

Dan poslije je bio oblačniji i čekao sam da se sunce ukaže kroz tamno nebo i obasja crkvu. Tko čeka i dočeka (ispod). Nebo obično definira najsvjetlije tonove fotografije, ali ne uvijek. Kad je oblačno pravila se mijenjaju.

Ljubljana

Crkva Marijinog navještenja, 25. 10. 2018.

Dobro se sjećam, tog sam dana čekao i na Krakovskom nasipu kod mosta da sunce obasja žutu krošnju (ispod). Tko čeka i dočeka. Ponekad. Biciklistica je bila pride.

Ljubljana

Krakovski nasip, Most Hradeckoga, 25. 10. 2018.

Pokušavao sam loviti i ljubljansku jesensku svjetlost kad je sunce već posve zašlo. Tu i tamo bi mi uspjelo. Recimo 23. listopada negdje na Mestnom trgu kad je još uvijek sjajilo ljubičasto cvijeće (ispod), a svjetla su se u izlozima već upalila.

Ljubljana

Mestni trg, 23. 10. 2018.

Samo malo dalje, sve što je još imalo boju bilo je u ljubičastom, i lutke u izlogu, i zastave, i crkva (ispod).

Ljubljana

Mestni trg, 23. 10. 2018.

I nebo je bilo posve ljubičasto, gdje Aškerčeva ulazi u Tržašku, na kraju dana i šetnje (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Žute ploče i žuta svjetla na semaforima.

Nastavlja se.

Ljubljana

Tržaška, 23. 10. 2018.

<< Razmišljanja o ljepoti u Tivoliju Jesenski ljubljanski slikopis 2 >>

Zadnji put osvježeno 25. studenog 2018. godine